Foto: Impuls
Drugi dan Atomskog druženja na Građi počeo je sa uređenjem zidova, sadnjom novih sadnica drveća i postavljanjem koša i tribina. U svim aktivnostima učestvovali su umjetnici, stanari ulice Sime Šolaje i organizacije.
piše: Jelena Jevđenić
Kada se nešto radi od srca i za dobrobit zajednice, čini se kao i da se sama priroda primiri. Iako smo u aprilu imali više kišnih dana, današnje druženje na Građi je bilo pod suncem.
Udruženje nezavisnih stvaraoca i aktivista GETO, zajedno sa stanarima, posadili su drveće koje ovom betonskom prostoru daje prijeko potrebno zelenilo.
„Građa svojim prostornim izgledom je jedna betonska kocka. Danas, u vrijeme klimatskih promjena, građani i stanari ovog prostora to osjete na svojoj koži posebno tokom ljeta. Banjaluka je nekada bila poznata kao grad zelenila, danas je sve samo ne to. Ovdje u centru je ostao samo ovaj prostor kao područje koje nema automobila. Gradske vlasti pokušavaju da ozelene grad, međutim, pokazalo se da je slabo održavanje tog zelenila. Svake godine se sade ispočetka te sadnice i nikako da dosegnu zrelost stabla. Mi smo drveće posadili u burad koja imaju točkiće i nazvali ih „drveće na točkovima“ jer je u gradu nelegalno posaditi drvo. Na ovaj način, stanari mogu da vide gdje drvo može da raste sa namjenom, prije nego se posadi na možda pogrešnom mjestu“, rekla je za Impuls Vesna Malešević iz UNSA Geto.
Jedna od stanarki naselja Sime Šolaje, Vesna Zarić, koja je aktivno uključena u aktivnosti na Građi mišljenja je da bi zelenila trebalo i više.
„Posađeno je deset stabala prošle godine, nekako smo ponosni na to što su se sadnice održale, s obzirom da nemamo izvor vode, putem kojeg smo mogli da zalijevamo stabla. Snalazili smo se kako smo znali, tako da je preživjelo ljeto. U neko dogledno vrijeme to drveće mislimo presaditi na određene lokacije naravno uz kontaktiranje grada jer bi drugačije bilo nelegalno. Da više sadnica ima, one bi ovu betonsku površinu donekle mogle i da rashlade“, ističe Zarić.
Vesna Zarić
U Banjaluci Građa je jedno od posljednjih mjesta u užem centru grada koje je ostalo kao prostor za disanje, jer zgrade niču tik jedna do druge, bez razmišljanja o zelenilu koje je potrebno svakom gradu. Prije jedanaest godina ovaj prostor je bio uzurpiran mašinama, uz neslaganje građana i najmlađih stanovnika naselja Centar 1, ovo adaptirano igralište je opstalo i postalo znamen građanske borbe za javni prostor u Banjaluci. „Mi kao roditelji smo podržali djecu koja su bukvalno stala ispred bagera i zaustavila izgradnju parkinga na ovom prostoru. U ovom naselju je oduvijek falilo igrališta. Tako da su djeca sama sebi pravila aktivnosti na ovom prostoru“, govori Zarić.
Vlasti grada su još prije nekoliko godina obećali uređivanje Građe rasvjetom, travnatim površinama i klupama, međutim, do danas grad ništa nije realizovao. Nevladine organizacije koje djeluju u zajednicama poput ove, svoje resurse stavljaju na raspolaganje te na taj način, prostore koje su bitne za zajednicu, održavaju živim i čuvaju od uništenja.
„Već dvanaest godina UNSA Geto radi sa komšijama. Tu smo od početka, od protesta koji su se dešavali gdje smo direktno pomagali klincima da zaštite svoje igralište, nakon toga smo održavali kontakte i odnose na način da smo održavali Grafiti jam-ove, ali ovu saradnju smo sada uspjeli da dignemo na malo viši nivo i da se malo bolje svi organizujemo. Zadnje tri godine smo mnogo aktivniji i minimalno dvije aktivnosti godišnje sprovodimo na ovom prostoru“, ističe Malešević.
Aktivnosti ove godine su počele sa uređenjem zidova. Nakon toga nastavilo se sa sadnjom novih sadnica drveća, pravljenjem tribina i postavljanjem koša. I to sve zajedno sa komšijama ovog naselja.
„Bitno nam je da pored uređenja imamo i program koji se tiče druženja komšija, umjetnika i organizacija. I ono što nam je posebno važno u tim druženjima jeste da se svi nekako susretnemo i da se konsultujemo za neke dalje korake. Ono što komšije žele jeste da se ovaj dio atomskog skloništa preimenuje u zaštićenu zonu koja bi bila park i igralište. Ovakvim druženjem sa mještanima možemo da vidimo koje su potrebe korisnika ovog prostora i da tako napravimo okvirni plan na osnovu kojeg bismo išli dalje u realizaciju“ naglašava Malešević.
Vesna Malešević
Aktivnosti koje se ova tri dana provode na Građi, vezane su za projekat kojeg finansira Evropska unija, odnosno Kreativna Evropa. Projekat pod nazivom Some Call Us Balkans, se završava ovim programom na Građi.
„Ovo je nastavak projekta od prošle godine kada smo u maju ugostili osam umjetnika iz Evrope, koji su u Banjaluci proveli mjesec dana i zajedno sa stanarima i nama kreirali ovaj program koji se i danas ovdje realizuje i završava“, objašnjava Malešević.
Upravo preko tog projekta u Banjaluci je i Miodrag Kuč, arhitekta i urbani planer iz organizacije ZK/U (Centar za umjetnost i urbanistiku) sa sjedištem u Berlinu.
Preko projekta Some Call Us Balkans, ZK/U je dio tog projekta koji ima različite faze djelovanja, a jedna od tih faza su i rezidencije u gradovima organizacija.
„Nomadski kondominijum, tako bih to nazvao, različitih Grassroot organizacija koje su u nekom procesu zajedničkog učenja i podrške. To je rad u zajednici sa nekim umetničkim sredstvima, ali u principu mi to shvatamo kao neki projekat političke emancipacije“, kazao je Kuč za Impuls te dodao kako je Građa dobar primjer pozitivne prakse građanskog djelovanja.
„Građa je dobar primer kako neki urbani konflikti koji su počeli kao „automobil protiv građanina“, u stvari pokazuju koliko društvo ima različitih oblika nepraticipacije, odnosno nepoznavanja, kako zakona tako i svojih prava. Svi mi učimo iz konfliktnih situacija, i šta je sve moguće u urbanom planiranju“.
Miodrag Kuč
„Kada sam došao u Banjaluku, želeo sam da budem u stanu na Građi, da upoznam ljude i da shvatim kako funkcioniše sistem parkiranja oko zgrade, odakle dolazi voda, ko daje struju za događaj… To su sve neke stvari koje se ne uče u školi i koje se ne pišu u planovima. Ta participacija građana više se razume kao neka vrsta rada u tom vakuumu, ako grad ili država nam nešto ne obezbeđuju, šta su onda naše mogućnosti, gde je naš prostor za rad, koji su naši resursi? Neko ima samo vremena, neko ima mogućnost da kupi koš, neko da zaliva biljku, svi imamo neke resurse“, pojašnjava Kuč.
„Ljudi kada vide da nešto i dalje traje, da drvo nije polomljeno, da je koš u funkciji, da se pušta film sa malim sredstvima, onda i oni shvate da svi možemo nešto promeniti. To su možda mali koraci ali su jako važni za neke druge političke teme koje su na višem nivou“, ističe Kuč.
Prema njegovim riječima Građa je specifična zbog svog položaja u gradu i običaja koji su se razvili među stanarima.
„Prostor nema svoj specifičan program, ali postoje neki rituali. Zna se kad klinci mogu da se igraju, zna se neki nepisani kućni red, zna se rad ekipe u atomskom skloništu. To je dosta zanimljiv kosmos koji je nevidljiv okom. I ljudi su mnogo uključeniji nego što se čini. Neko je farbao klupe, neko je montirao koš, neko je donio pitu“, govori Kuč te dodaje da ljudi polako shvataju da mogu nešto da urade i sami.
Međutim, postavlja se pitanje da li ovakva vrsta organizovanja može da sačuva grad.
„S obzirom koliko je građanin udaljen od procesa planiranja, ovakve akcije su jedini način da grad opstane u nekoj svojoj autentičnosti. Jer ako se ovo ne bude radilo onda taj neki mit o Građi će nestati i onda će ovo biti skup stanova. To je jako važno za grad koji rituali, narativi i koje priče ostaju. Ono što čini grad mogućim je ta konstantna proizvodnja narativa. „Je l se sjećaš kad su onda na građi napravili mobilni park“, neka to bude jedna od priča koja će ostati. Ili neki budući poznati banjalučki veliki festival je svoje prve projekcije imao na građi, to su priče koje nam trebaju da bi to moglo da bude to što jeste, mesto gdje želimo da budemo“, zaključuje Kuč.
Nakon grubih radova, u poslijepodnevnim časovima održano je druženje s komšijama i koncert Duvačkog kvarteta i Akademaca.
U večernjim satima učesnici Atomskog druženja mogli su da pogledaju animirani film „Lesnik“ koji je inspirisan banjalučkom legendom Čika Aletom i njegovoj ljubavi prema golubovima. Autorka filma je Dunja Helena Van Der Maase.
Fotografije: Impuls