Foto: Gauthier DELECROIX – 郭天/Flickr CC 2.0
Specifična razlika između rukovodstva kapitalističke i radničke klase jest u tome što rukovodstvo potonje predstavlja interese klase koji su ujedno i interesi velike većine društva. Ovaj progresivni karakter kapitalisti su odavno izgubili.
Autor: Dimitrije Birač
Osnovna osobina kapitalizma jest nejednakost, odnosno neravnomjerni razvoj. U suštini, i društveno-ekonomske formacije prije kapitalizma proizvodile su nejednakost. Međutim, razlika između kapitalizma i ranijih formacija jest u nadmoći njegovih materijalnih, proizvodnih snaga. Dok je u antici ili feudalizmu bilo gladnih, siromašnih, bijednih, uopće dok je nejednakost bila apsolutna, a nivo proizvodnih snaga nizak, u kapitalizmu su proizvodne snage razvijenije nego ikad prije, a nejednakost je relativna. Danas je moguće riješiti sve dotične probleme kao i osnovni, problem nejednakosti, ali je glavna kočnica sam kapitalistički sistem, odnosno njegovi proizvodni odnosi.
Ovo pokazuje da, dok je nejednakost u ranijim klasnim društvima bila gotovo prirodno stanje, posljednje klasno društvo, kapitalizam, stvorilo je uvjete da se ta nejednakost ukine. Ukidanje nejednakosti podrazumijeva razbijanje monopola manjine nad sredstvima za proizvodnju, a ovo pak ne ide bez korjenite društvene promjene.
Ali, može li se tek tako vladajuća klasa predati i priznati poraz, ili će se ona boriti svim raspoloživim sredstvima da sačuva vlastitu poziciju? Da bismo pojasnili očiti odgovor na ovo pitanje, treba se sjetiti da je presudna osobina kapitalističke klase da rukovodi, upravlja kapitalističkim društvom. Ona je vodeća klasa društva. Ipak, njena vodeća uloga davno je prestala biti progresivna, te je sada diskrepancija između njenih privatnih interesa i interesa društva veća nego ikad. Diskrepancija jest veća nego ikad, ali ta činjenica ne sprječava kapitalističku klasu da i dalje nameće vlastite poglede na ekonomiju, kulturu, politiku, na društvo u cjelini.
Ona to u najvećem dijelu čini nesvjesno – naprosto živi taj proces kapitalizma u kojem se višak vrijednosti (kao izvor profita) ostvaruje eksploatacijom radništva. Veći dio kapitalista ne razmišlja o eksploataciji radnika kao o izvoru viška vrijednosti, o zakonitostima profitne stope, o vlastitoj ideologiji kao društveno dominantnoj, itd. Međutim, kapitalistička klasa nije homogena! Razvoj kapitalizma i njegov osnovni mehanizam, konkurencija, nisu dopustili ravnomjeran razvoj kapitala, zato jer je neizostavni uvjet kapitalizma baš neravnomjeran razvoj kapitala. Potonje ne označava ništa drugo nego centralizaciju i koncentraciju kapitala. U skladu s tim, ovaj dio kapitalističke klase, manjina manjine, itekako je svjesna vlastite pozicije unutar sistema, svojih potencijala, nedostataka, svoje strategije i ciljeva, itd.
Ona razvija i širi svoju rukovodeću ulogu odgajanjem najboljih pojedinaca unutar sebe. Ti pojedinci imaju najbolje školovanje, najbolje instruktore, mentore, imaju najjasniji uvid u buduće poslovanje i informacije o prirodi posla kojim će se kao članovi kapitalističke elite baviti. Na ovaj način, oni rukovode vlastitom klasom koja onda na temelju kapitalističkih odnosa proizvodnje rukovodi čitavim društvom.
Treba reći da je takvo vladanje društvom rezultat zakona profita. Profit i profitna stopa spontano, neplanski, određuju gdje i kako će se ulagati društveni resursi (od kojih je rad ipak temeljni resurs), te tako formiraju i ideologiju vlasti. Drugim riječima, tamo gdje ima mogućnosti za zadovoljavajuće stope profita, kapital penetrira kako bi ih realizirao. U tom procesu podvrgava kontroli (dakle, minimizira) bilo kakva odstupanja. Ova značajka njegove rapidne ekspanzije i temelj vladavine u dugom roku okreće se protiv njega. Sam profit je oblik viška vrijednosti koji temeljem klasnog položaja u društvenom odnosu prisvaja manjina. Stoga, neminovno je da manjina društva sve više kontrolira većinu i da to ostvaruje oslanjajući se u značajnoj mjeri na nasilna sredstva poput vojske, policije i privatnih zaštitara. Ova sredstva tako rađaju sve jači otpor koji se najprije mora osvijestiti da bi se mogao usmjeriti prema samom izvoru problema.
S druge strane, neravnomjeran razvoj kapitala ima odlučujući utjecaj i na radništvo. Ni klasna svijest kod radnika nije homogena. Dok se u dijelu kapitalističke klase svijest javlja kao svijest o društvenoj dominaciji i superiornom položaju u društvenoj proizvodnji, kod dijela se radništva svijest rađa kao otpor kapitalu. Isprva vrlo maglovita predodžba o utjecaju kapitala i posljedicama njegove akcije, klasna svijest radništva približava se otkrivanju osnovnog uzroka nedaća koje doživljava. Napredniji radnici ponajviše razvijaju ovu svijest, ali ni oni ne uspijevaju prodrijeti u sve tajne kapitala. Oni postaju svjesni svoje historijske uloge, potencijala u proizvodnji i političke težine tek u kontaktu s naprednom teorijom. Ovu su teoriju utemeljili i propagirali ponajviše pripadnici građanske klase koji više nisu mogli zatvarati oči pred očitim društvenim proturječnostima. K tome, ova je teorija zgusnuto i višestoljetno iskustvo radničkih političkih borbi diljem svijeta.
Prema tome, dok kapitalisti ne moraju nužno teoretizirati svoj materijalni položaj, jer je on dominantan u društvu, jer proizvodi idejni okvir (koji čine i razni apologeti), te se održava sam od sebe, radnici se itekako moraju uzdati u teoriju koja je njihov glavni saveznik u klasnoj borbi.
Činjenica da se klasna svijest ne razvija ravnomjerno, a da je njen razvoj kod radništva presudan za budućnost društva, nameće pitanje treba li radnička klasa rukovodstvo. Drugim riječima, ako kapitalisti imaju ono najbolje što njihova klasa može dati kroz rukovodstvo, treba li se onda radništvo organizirati na ovaj način? Ne samo da treba, nego i mora. Čitava društvena ideologija je zapravo građanska, kapitalistička i ako radnici ne razviju kritičku i samim time antikapitalističku svijest, oni će nužno ostati zarobljeni u toj građanskoj ideologiji.
Napredni radnici već postoje, oni koji dalje razvijaju iskustvo borbe i primjenjuju ga na nove oblike klasne borbe, koji su svjesni nužnosti jačeg radničkog organiziranja, povezivanja, koji su svjesni moći položaja kojeg zauzimaju, ali su suviše raspršeni, suviše integrirani u kapitalistički sistem. Kao nikada do sada javlja se potreba za rukovodstvom radništva, za okupljanjem svih tih naprednih radnika i njihovim vezivanjem za teorijsko-revolucionarni element.
Specifična razlika između rukovodstva kapitalističke i radničke klase jest u tome što rukovodstvo potonje predstavlja interese klase koji su ujedno i interesi velike većine društva. Ovaj progresivni karakter kapitalisti su odavno izgubili.
Na temelju napisanog, postavlja se pitanje na koji način organizirati radništvo u socijalno-klasnoj borbi te kako ostvariti vezu između napredne teorije i spontanog (iz dugotrajnog radničkog otpora proizašlog) rukovodstva koje bi potom postalo avangarda u smislu odabranog, samosvjesnog rukovodstva. Dakle, kako povezati napredne radnike, koji uglavnom nesvjesno vode političku borbu, s onima koji su te borbe, i onoga što ona predstavlja, svjesni i time tu praksu podižu na viši, efikasniji nivo?
Odgovor je – političkim organiziranjem i djelovanjem, koji su sistematizirani, formirani, svjesni i teorijski izrazi interesa, težnji i ciljeva radništva što su nedovoljno artikulirani, uvelike nesvjesni i spontani.
Prema tome, političko organiziranje radnika nužan je uvjet borbe ne samo za obranu od kapitalističke klase, nego i za pobjedonosni napad u daljnjoj klasnoj borbi. Za pobjedu koja se svodi na ukidanje klasa uopće. U tom je smislu radnička stranka, koja u suštini mora biti antikapitalistička, vrhunac samoorganiziranja te klase u kapitalizmu. Proces u kojem se stvara politička, antikapitalistička, organizacija istovremeno je dio većeg procesa konstituiranja subjektivnog elementa koji onda čini odlučujući element društvene promjene. Hoće li se ona zaista i dogoditi i kakva će biti njena dinamika, ponajviše ovisi o objektivnim okolnostima – o dubini krize u kojoj se nalazi kapitalizam, o odnosima i dinamici među postojećim klasama.
Međutim, bez radničke političke organizacije ove objektivne okolnosti ne mogu se „preusmjeriti“ u ostvarenje ciljeva ukidanja postojećeg sistema. Da bi se stranka mogla uspješno nositi s društvenim potresima i političkim promjenama, ona mora imati kompetentno rukovodstvo.
Ipak, kod razmatranja ovih pitanja postoje određene sumnje u opravdanost rukovodstva. One se svode na tvrdnju da organizaciji koja teži ukinuti kapitalizam, a time i vladavinu klasne manjine, naprosto nije potrebno rukovodstvo. Potom se ukazuje na opasnost od uzurpacije moći rukovodstva budući da kapitalizam i počiva na vladavini manjine (ili rukovodstva) društva nad većinom. Drugim riječima, ne može radnička organizacija koja se zalaže za istinsku demokraciju i za pravednije društvo, imati strukturni mehanizam u kojem manjina (rukovodstvo) „vlada“ nad većinom.
Je li antikapitalističkoj organizaciji rukovodstvo potrebno ili suvišno?
U skladu s tim, postavlja se pitanje je li antikapitalističkoj partiji rukovodstvo potrebno (dakle, nužno) ili ono zaista smeta, pa je suvišno, čak i opasno.
Antikapitalistička organizacija je takva svojim programom, dakle svojim ciljevima, namjerama, sredstvima, strategijom, iskustvom i zahtjevima. Ona je stoga kao cjelina svjesno antikapitalistička, teorijski izražava i dosljedno pomaže u razvoju objektivnih tendencija kapitalizma koje vode njegovim krizama. Ali, stranka je i dalje dio kapitalističkog sistema, ona djeluje u njemu, a ne izvan njega. Kada bi zaista djelovala izvan njega, to bi bila proturječnost u sebi, jer se radnička politička organizacija razvija jedino tamo gdje dominira radna snaga kao roba, a to je moguće samo u kapitalizmu.
Organizacijski program i teorija napredni su u tom smislu što je politička organizacija ne samo ključno oruđe radništva za njegovu emancipaciju, nego što ta organizacija uvelike predstavlja i njegovu klasno-političku svijest. Stoga, iako je ona dio kapitalističkog sistema, u radničkoj organizaciji se dosljedno i dubinski razvija svijest o njegovoj prolaznosti, svijest koja je ponajviše izraz teorije i koja se, pak, oslanja na praksu. Drugim riječima, partija iz materijalnih okolnosti, iz samog društvenog uređenja kao i iz društvenih pokreta koji ga prate, uočava, spoznaje i teorijski izražava proturječnosti kapitalizma koje se mogu prevladati jedino njegovim ukidanjem, i stoga radi na tom ukidanju.
Prema tome, antikapitalistička organizacija ne ostvaruje socijalizam time što je antikapitalistička, niti ona može predstavljati budući društveno-ekonomski sistem u malom.
Ukidanjem kapitalističkog sistema ostvaruju se osnovni preduvjeti za ukidanje klasne podjele, podjele rada, a time i podjele na rukovodioce i na one kojima se rukovodi. Ali, to su tek preduvjeti i hoće li se oni dosljedno iskoristiti za konačni cilj, ne ovisi samo o našoj volji, nego i o budućim generacijama, o razvoju proizvodnih snaga u budućnosti. Postavlja se pitanje želimo li ukinuti postojeću podjelu, odnosno stvoriti preduvjete u kojima nužnost te podjele nestaje ili želimo da ona i dalje postoji.
Činjenica jest da je kapitalizam od svih sistema ranije najviše razvio podjelu rada, a radne mase najviše otuđio od upravljanja društvenim procesima. Ali podjela rada ne može se ukinuti sama od sebe. Ona se ne može ukinuti tako da joj se suprotstavi njena negacija u malom, dakle stranka gdje svi rade sve. Podjela rada se teorijski može ukinuti prevladavanjem kapitalizma, privatnog vlasništva i daljnjim razvojem socijalizma. Međutim, kako je ta, vrlo poželjna, situacija udaljena za najmanje nekoliko generacija i barem za jedan društveno-ekonomski sistem, ona ne može imati direktne veze sa strukturom i izgledom antikapitalističke političke organizacije.
Stoga, ostaje zadatak da se radi na prevladavanju postojećeg sistema, a za ovaj je zadatak potrebno ipak iskoristiti sve materijalne pretpostavke koje je on razvio. Isto vrijedi i za rukovođenje društvenim procesima koje je kapitalizam osigurao za bogatu i moćnu manjinu. Politička organizacija mora ovo bitno rukovodstvo ostvariti u svojim uskim okvirima, ali upravo zato da bi ga kasnije proširila na mase. Pa onda nije pitanje treba li rukovodstvo ili ne. Pitanje je na koji se način može rukovoditi najefikasnije, s obzirom na određene ciljeve. Drugim riječima, kako najbolje pripremati rukovodioce koji onda djeluju što je racionalnije moguće da bi se postigla potrebna kohezija članstva, a sve u cilju uspješnog rukovođenja radničkim i masovnim pokretom.
Dobro organizirana stranka koja ima dovoljno sposobno rukovodstvo ima veće vjerojatnosti u prevladavanju spontanih kolebanja i dinamike masovnog pokreta. Rukovodstvo ima ključnu i svjesnu ulogu u tome što rješava sva „teorijska, politička, taktička i organizacijska pitanja na koja stihijno nailaze ‘materijalni elementi’ pokreta” (Lenjin).
Osobina je masovnog pokreta da se razvija intuitivno, spontano, neovisno o ranijim iskustvima, ne vodeći previše računa o ciljevima i smislu samog pokreta. Na pokret mogu utjecati pojedinci ili skupine tako što u njega unose svjesni element, dakle kada nastoje intervenirati u kaotične elemente i tako uspostaviti određenu pravilnost kretanja.
Organiziranost i disciplina stranke potrebna je ponajviše zbog toga da transmisijski mehanizam može efikasno funkcionirati. Preko njega, informacije, nalozi i zadaci od rukovodstva idu prema najširem članstvu, dok povratne informacije sa stanja na terenu i u samom pokretu idu od najšireg članstva koje se „stopilo“ s pokretom, prema rukovodstvu. Za usmjeravanje pokreta nije dovoljno da se uoče neke tendencije ili da se anticipiraju politički događaji koji će uskoro nastupiti. Potrebno je te informacije prenijeti članstvu, a preko njega i većini društva. Svako usporavanje ovog prijenosa, svako ograničavanje istog ili kolebanje političke organizacije može imati kobnu ulogu kako za radnički pokret tako za masovni pokret u cjelini.
Prema tome, organizacija koja želi efikasno koordinirati pokretom u svrhu realizacije postavljenih političkih ciljeva, mora imati rukovodstvo koje u danom času predstavlja ono najbolje od svih članova. Dakle, to su članovi koji su u praktično-teorijskom smislu najbolji i, što je posebno važno, koji su svoj autoritet i poštovanje među ostalim članovima zaslužili radom, požrtvovanošću i znanjem.
Jedna od osobina masovnog pokreta jest da on gotovo iz dana u dan mijenja svoju dinamiku, da je prostom oku gotovo nepredvidiv. Ako se na vrijeme ne reagira, dani moment i prilika mogu biti dugoročno izgubljeni. Zbog toga je uloga rukovodstva ovdje vrlo važna. Ono mora u danom trenutku ispravno uočiti raspoloženje masa, opće tendencije pokreta, konstelaciju snaga prisutnih u pokretu, mogućnost takvog djelovanja kojim se može usmjeriti pokret, artikulirati zahtjeve i ciljeve pokreta te ovo čvrsto vezati s konačnim ciljem – dolaskom na vlast.
Suprotno od toga, loše i nesposobno rukovodstvo može upropastiti šanse političke organizacije za dolazak na čelo pokreta, a onda i na vlast. Time se otvara prilika drugim organizacijama da preuzmu vlast.
Međutim, sve navedeno često se dovodi u pitanje. Obično se kod dijela ljevice kaže da rukovodstvo nema to pravo odlučivati za ostale članove partije jer su oni dovoljno upućeni da mogu i sami odlučivati, a i sad je modernije doba uz internet, te su mogućnosti da se šire članstvo uključi u proces odlučivanja kudikamo veće.
Činjenica je da većinu partijskog članstva čine prosječni ljudi čije učešće potječe iz discipline i predanosti, a ne iz visoko stvaralačkog i organizatorskog duha. To, međutim, ne znači da dio njih to nikad neće postati, niti da su oni takvi po prirodi. Razina svijesti o stvarnosti koja nas okružuje razvija se neravnomjerno i najveći dio ljudi nije imao prikladne okolnosti u kojima bi se dospio teorijski ili praktično razviti.
Jedino i kroz organizaciju oni mogu doći do izražaja tako što će njihove sposobnosti biti dalje razvijane i kvalitetno korištene. Neki će reći da bez njih organizacija ne bi ni postojala. To je točno. Ali je točno i to da partija ne bi postojala ni samo s tim ljudima. Stranke se ne osnivaju tako što se masa ljudi skupi na jednom mjestu, pa se onda proglasi nova stranka s pripadajućim joj dokumentima. Ideju o potrebi partije, mogućnosti njenog osnivanja u vidu prikladnosti momenta, odnosa snaga na političkoj pozornici, analiziraju i promišljaju pojedinci ili grupa ljudi, a ne mase. Samim time temelje organizacije već postavlja manjina.
Prema tome, široko članstvo je snaga partije samo ako postoji netko tko ga centralizira, organizira, a time i podiže na viši nivo (Gramsci). Ovu ulogu igra ona manjina koja zahvaljujući autoritetu (koji zaslužuje poštenjem, požrtvovnošću, teorijsko-praktičnim radom) dobiva formu rukovodstva. To nije uvijek jedna te ista manjina, nego se iza te manjine kriju visoko postavljeni standardi koje svaki član mora zadovoljiti, želi li sudjelovati u rukovodstvu partije.
Kvalitativna razlika između rukovodstva i šireg članstva koja je usko vezana za taj organizacijski element jest da šire članstvo ne može osnovati partiju. Iako je to u drugom obliku ranije navedeno, ipak ovdje treba malo pojasniti.
Dakle, nije slučajnost što organizaciju formira onaj element koji kasnije, i službeno, postaje rukovodeći. U tom smislu, u stvarnosti je lakše formirati partijsko članstvo nego partijsko rukovodstvo. S druge strane, obezglavljena partija (što je isto kao i postojanje nesposobnog i lošeg rukovodstva) vrlo lako može nestati. Dok smanjenje (koje je gotovo uvijek posljedica nesposobnog rukovodstva) broja partijskih članova ne utječe presudno na sudbinu partije. Postojanje rukovodstva dovoljno suglasnog, složnog među sobom, sposobnog i sa zajedničkim ciljem može nanovo uzrokovati formiranje partije ili njenu konsolidaciju.
Nipošto ne umanjujući značaj šireg članstva antikapitalističke političke organizacije, treba reći da u bitnim društvenim situacijama, kada je nužno pokrenuti inicijativu, koordinirati i provoditi donesene odluke, s jedne strane, a preuzeti odgovornost za iniciranje, koordiniranje te realizaciju, s druge strane – to ipak može uraditi manjina. Upravo je zbog te notorne činjenice nužno osvijestiti i formalizirati političko rukovodstvo kako bi se ono moglo svjesno birati i kontrolirati.
Uostalom, ovdje se ne radi toliko o pojedincima, koliko o funkcijama, pri čemu bi rukovodeće funkcije trebale biti rezultat najboljeg izbora iz šireg članstva i to rezultat koji se redovno provjerava i koji šire članstvo kontrolira.