Nedavna pobuna radnica i radnika u Geoxu ukazala je javnosti na loše radne i materijalne uslove u toj fabrici. Iako poboljšanja postoje, najnoviji izveštaji pokazuju da i dalje postoji dosta nedostataka kao i njihovu uslovljenost tržišnim mehanizmima u industriji obuće.
Zapadu kojim vlada neoliberalni kapitalizam potreban je novi, veliki rat, jer će se samo tako održati. Kobna spirala bezumlja u koju smo ušli vodi nezadrživo upravo prema tome
Milenijalci ne odbacuju samo muziku, umjetnost i stil oblačenja svojih roditelja; oni takođe odbacuju i glavne izvore ekonomskog i duhovnog blagostanja starije generacije, kao što su vlasništvo nekretnina, automobili, čak i seks. Oni bi radije platiti „pristup“ muzici i filmovima nego ih kupili, a ne žele ni da imaju stalne poslove (živjela ekonomija tezgi), pa ni godišnji odmor.
Poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika dužan je donijeti i objaviti pravilnik o radu, a prije donošenja pravilnika o radu poslodavac je dužan savjetovati se s radničkim vijećem. Radničko vijeće može od nadležnog suda tražiti da nezakoniti pravilnik o radu ili neke njegove odredbe proglasi ništetnim.
Na ime kredita i drugih pozajmica koje je Bosna i Hercegovina ugovarala, ali ih nikad nije “povukla”, odnosno iskoristila, u posljednih dvadeset godina plaćene su ili izgubljene stotine miliona eura. Toj neozbiljnosti i rasipništvu vlasti, međutim, ne vidi se kraj.
Jedini način da se uspostavi takva zajednička vlast koja može biti sposobna da ljude brani od zavojevača spolja i od povreda koje jedni drugima nanose i da ih obezbedi tako da svojom marljivošću i plodovima zemlje mogu da se ishrane i da zadovoljno žive jeste da sve svoje moći i svu svoju snagu povere jednom čoveku ili jednom skupu ljudi koji će moći sve njihove volje putem većine glasova da svede na jednu volju.
Eto Ivica Todorić je svoju “svirku” dugu koliko i samostalna hrvatska država konačno završio i “sviralu za pas zadjenuo”, svojim potpisom, skladno Zakonu o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Hrvatsku, odrekao se i imovine i upravljačkih prava u „Agrokoru“, svojoj voljenoj hrvatskoj državi i još voljenijem hrvatskom narodu ostavio je koncern čija je imovina tek s oko 13,5 % pokrivena vlastitim kapitalom i dugove u visini od 45 milijardi kn, a neki spominju i cifru od punih 60 milijardi. Da mu krivnju za uništenje hrvatske poljoprivrede i ne navodim kao iskaz ljubavi.
