 i kratos (vladavina). Ipak, Platonova Republika neumoljivo se protivi demokraciji.){kind=link}
Foto: Edgar Serrano
Republika, najpoznatije djelo starogrčkog filozofa Platona, nastalo oko 375. pr. Kr., oblikovalo je zapadnu političku misao. Grčka je danas poznata kao kolijevka demokracije. Ne samo da je u Ateni postojala prva demokracija na svijetu, već i sama riječ dolazi od grčkih riječi demos (narod) i kratos (vladavina). Ipak, Platonova Republika neumoljivo se protivi demokraciji.
Ovo bi moglo biti iznenađujuće s obzirom na to da zapadnjaci obično smatraju da je iznimno važno živjeti u demokraciji, a gotovo sve zapadne zemlje su demokratske. Na posljednjim izborima u SAD-u, i glasači Trumpa i glasači Kamale Harris tvrdili su da “brane demokraciju”. U Ujedinjenom Kraljevstvu trenutna laburistička vlada obvezala se proširiti pravo glasa na 16-godišnjake.
Koji je dakle bio Platonov argument, i može li to biti ključ za razumijevanje razloga zašto na zapadu opada povjerenje u demokraciju?
Argumente koje Platon iznosi protiv demokracije u Republici izgovara filozof Sokrat, njegov učitelj i mentor. Međutim, sustav koji Sokrat odbacuje – atensku demokraciju iz 5. i 4. stoljeća prije Krista – bitno se razlikuje od suvremene predstavničke demokracije. U atenskoj demokraciji samo su muški građani mogli glasovati o zakonima i birati dužnosnike. Muškarci su se također smjenjivali na nekim službenim položajima, na koje su birani nasumično, lutrijom. Žene, robovi i stranci nisu imali prava iako su činili većinu stanovništva. Atenska demokracija znala je biti okrutna. Svake godine građani su mogli glasati da se nekoga progna iz grada na deset godina, a demokratski režim donosio je i strašne odluke poput pogubljenja samog Sokrata ili naređivanja javnih pokolja.
Međutim, Sokrat se ne usredotočuje na nepravde atenske demokracije. Njegov argument je jednostavniji i općenitiji. Vladanje iziskuje vještinu. Kao i u svakom drugom zanatu, Sokrat tvrdi, nema svatko talent ili obrazovanje da bude dobar u tome.
Zamislite kako bi bilo da jednom kad se putnici ukrcaju u avion, održe mini izbore kako bi odabrali jednog od njih da upravlja avionom. Svaki kvalificirani i iskusni pilot koji se slučajno nađe na letu imao bi dobre šanse dokazati da bi upravo on trebao upravljati letjelicom. Ali što ako, unatoč tome što su izvrsni piloti, ti ljudi nisu uspjeli prezentirati svoje argumente? Što ako drugi putnici tvrde da se letenje ne može naučiti, ili da upravljati letjelicom može svatko? Ili da lažno prikažu da su pilote oduvijek zanimale samo brojke, te da ih ne zanimaju brige običnih putnika? Ili ako dobiju najviše glasova putnika mitom, dogovorima i lažima?
Na prvi pogled čini se da ova analogija, koju sam prilagodio iz slične analogije u Republici, govori da demokracija ne jamči vođe vješte u vladanju, ali to ne jamče niti drugi politički sustavi. Država možda bude imala sreće da njom upravlja monarh s određenim talentom za vladanje, međutim jednako je vjerojatno da će država imati lošu sreću i dobiti brutalnog i nesposobnog diktatora.
Dakle, Sokrat treba bolji argument protiv demokracije. Knjige II-IV Republike predstavljaju usredotočeniji argument. U njemu Sokrat tvrdi da je vladanje vještina koja nedostaje većini ljudi. Samo oni koji su vješti tom zanatu trebaju vladati. Ali, u demokraciji vlada većina, stoga ne bismo trebali imati demokraciju.
Čini se da ova verzija argumenta ide protiv demokracije općenito, a ne samo atenske verzije i ne samo modernih verzija. Isto kako ide s upravljanjem avionom, tako i s vladanjem državom. Baš kao što bismo htjeli da vješti piloti, a ne većina, upravljaju avionom, želimo da vješti vladari, a ne većina, vladaju našim državama.
Rupe u argumentu
Tri su očita problema s ovim argumentom. Prvo, je li vladanje doista vještina poput upravljanja avionom? Što ova vještina zapravo znači? Platonov odgovor, da uspješno vladanje u biti uključuje znanje o onome što je on nazvao “onim što je istinski dobro“, ne čini se baš uvjerljivim.
Drugo, čak i ako vladanje jeste vještina, to ne znači da većina ljudi ne posjeduje tu vještinu. Mnogo je vještih vladara koji donose odluke u svim sferama života, ne samo u politici. Doista, mogli bismo zaključiti da kolektivne odluke mogu biti bolje jer manje je vjerojatno da će odražavati znanje, iskustvo ili predrasude tek male skupine.
Treće, čak i ako je vladanje vještina a većini ljudi nedostaje ta vještina, postoje razlozi da se u političko odlučivanje uključe i oni kojima nedostaje vještina vladanja. Možda ih uključivanjem možemo obučiti toj vještini. Možda je jednostavno pravednije uključiti sve ili većinu ljudi u donošenje odluka, a pravednost bi mogla biti važnija od dobivanja uvijek “najbolje” odluke.
Iako je Sokrat u pravu da demokracije ponekad isporučuju nekvalificirane vladare koji donose loše, čak i zle odluke, to ne znači da bismo trebali odbaciti demokraciju. Pretpostavimo da smo prihvatili Sokratove zaključke da bi trebali vladati samo oni koji su vješti u državničkom umijeću, a većina nije vješta u državnom umijeću. U tom slučaju mogli bismo očuvati demokraciju njegovanjem političkih vještina svih, kako bismo na najbolji način iskoristili svačije talente i iskustva, imajući pritom na umu da je pošteno i pravedno da ljudi imaju pravo glasa u odlukama koje ih se tiču.
Matthew Duncombe, The Conversation