Foto: Gerila
Sjećate li se septembra prošle godine? Sjećate li se šta se tada desilo? Sjećate li se poruke koja vam je tada upućena? Neki su tu poruku primili odmah, a nekima je bilo potrebno određeno vrijeme da je dobiju, dok neki, evo, ni dan danas nisu shvatili njenu suštinu. Njima posvećujem ovo pisanje.
Piše: Aleksa Vučen
Razumijem da će mnogi reći da se, usljed bjesomučnog dešavanja stvari, ne sjećaju jučerašnjeg dana, kamoli neke tamo poruke iz septembra mjeseca. Stoga ću da podsjetim: neposredno pred izbore prošle godine Milorad Dodik je, na “Gastro festu” u Bardači kod Srpca, pokazao srednji prst članovima Udruženja “Veterani odbrambeno-otadžbinskog rata RS“, pošto su prethodno oni odbili da se rukuju s njim.
Snažna poruka, mora se priznati. Direktna, neposredna, ali opet, slojevita i duboka.
Bilo je onih koji su odmah reagovali na poruku. Shvativši je, neki čak i previše lično, žalili su se mnogi kako je to bio gest nedostojan najviše funkcije predsjednika republike. Bilo je i onih koji pripadaju opoziciji, bilo političkoj, entitetskoj ili mentalnoj, koji u svakom potezu gospodina Dodika nalaze prostor za kritiku i ukazivanje, „slanje jasnih poruka“ i oštre osude. Oni svakako nisu shvatili poruku.
Moraćemo se složiti da je, na žalost, najviše bilo onih koji su od tog događaja bili udaljeni dovoljno da ih takva poruka, u svom značenju i važnosti, nije doticala. Do sada.
U međuvremenu se svašta toga desilo u ovoj našoj, događajima bremenitoj Republici i godini. Desili su se, prije svega izbori, koji su još jednom legitimisali vladajući status onih koji se ne libe koristiti milione iz budžeta kako bi ostali i/ili došli na vlast. Ovi su izbori, kako je procijenio TI BiH, bili najskuplji do sada – od raspisivanja izbora do izbornog dana je potrošeno čak 600 miliona KM na javne radove, 60 miliona podijeljeno je građanima na ime jednokratnih socijalnih davanja dok je procjena da su stranke na izbornu kampanju potrošile rekordnih 12,3 miliona KM.
Desilo se i gašenje Termoelektrane Ugljevik, koja proizvodi gotovo trećinu struje u Republici Srpskoj, zbog čega smo od izvoznika, postali uvoznik električne energije. Procjene su da jedan dan prestanka rada termoelektrane desi gubitak od 555.000 konvertibilnih maraka.
Razlog zaustavljanja rada je nedostatak raspoloživog uglja, koji se sad može naći jedino na ležištu “Ugljevik Istok 2”. Tako se to desilo da je to ležište pod koncesijom firme “Comsar Energy RS” u vlasništvu Rašida Serdarova, koji sada traži 300 miliona KM kako bi koncesiju vratio Republici Srpskoj, iako ju je platio 60 miliona.
Osim ovog opterećenja, RiTE „Ugljevik“ je arbitražnom odlukom obavezan da plati slovenačkom „Elektrogospodarstvu“ ukupno 372 milion KM dok je prošlu godinu ovo preduzeće završilo sa 40 miliona maraka minusa. I to se desilo.
Kao što se desilo i 112 miliona maraka, koliko iznose krediti koje Elektroprivreda RS podigla samo od septembra 2024. godine. Zbog toga se desilo nekoliko talasa poskupljenja električne energije, ako ste kojim slučajem TO zaboravili.
Desilo se da UKC Banja Luka mora da proda neizgrađenu garažu za 35 miliona, pa će oni koji dolaze da se liječe u ovu zdravstvenu ustanovu sada plaćati parking. A garaža nije završena pošto je sve to na kraju previše koštalo, jer se nije desilo klizište nego slijeganje tla (nije sarkazam, ovo je stvaran naslov Javnog servisa, kucajte na gugl „UKC: Nema klizišta, uzrok pukotina je slijeganje tla“).
Desilo se poskupljenje ionako ekonomski neisplativog auto-puta Banja Luka – Prijedor za dodatnih 200 miliona KM, jer je došlo do poskupljenja materijala.
Desio se gubitak u Šumama RS od 14 miliona i sječa kadrova (koji nisu SNSD), praćena ko zna kojom po redu najavom da nema više političkih imenovanja. Ovaj put uz još čvršće obećanje.
Desilo se da je BiH proglašena drugom najkorumpiranijom državom u Evropi, po istraživanju Indeksa percepcije korupcije koje sprovodi Transparency International.
Desio se gubitak u Željeznicama RS od 34 miliona KM, ali ne znam da li to i u ovom preduzeću primjećuju.
Desilo se i to da mljekari traže 100 miliona KM na ime podsticaja koji im nisu isplaćeni godinama.
Desilo se i to da je Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske u minusu od 1,2 milijarde maraka, dok 100 preduzeća duguje 230 miliona KM Poreskoj upravi. Među ovim dužnicima nema zdravstvenih ustanova jer je Vlada problem višemilionskih dugovanja koje bilježe bolnice i domovi zdravlja riješila tako što je odlučila da se dug zdravstvenih ustanova neće prikazivati u izvještaju. Kako se niko ranije toga nije sjetio?!
Desilo se povećanje plata zaposlenih u javom sektoru za 10% a organima reda dodatnih 30%. Za to dešavanje smo izdvojili zavidnih 211 miliona KM iz budžeta.
Desilo se povećanje budžeta predsjednika Republike na 77 miliona KM godišnje, koji će on da potroši gradeći vrtiće i baveći se humanitarnim radom.
Desila se tužba slovenačkog Viaduct-a kom moramo platiti 108 miliona KM.
Desilo se i da je Dodik zaprijetio bankama da će da ih zatvori, jer su iznijele 750 miliona KM van Republike Srpske, poslujući po zakonu i propisima. U isto vrijeme, desilo se i proširenje OFAC-ove liste sa imenima lica pod sankcijama, a zatvoren je i eminentni restoran „Agape“, na žalost skoro nikoga.
Desilo se krivično gonjenje i proglašenje krivice predsjednika Dodika, njegovo suprotstavljanje Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, zbog čega se sve češće priča o sukobima a nedozreli trudbenici političke kakofonije oblače majice kratkih rukava sa maskirnim uzorcima – kao da nismo dovoljno propatili, gospode?!
Desila se i ponuda, nominalno upućena Donaldu Trampu ali suštinski svakome ko je voljan da trguje, u vrijednosti od 100 milijardi dolara u prirodnim resursima sa kojima raspolaže Republika Srpska. Ponudu je uputio Milorad Dodik u ime svih nas, što nas upućuje da će odgovor na ponudu, njenu vrijednost i uslove, u ime svih nas, čitati i ocjenjivati – isto on.
Desile su se najzad i poplave, slične onima iz 2014. godine. Iako smo sa najviših vrhova vlasti i nadležnosti poslali snažne „nikad više“ poruke, desilo se to da samo novce iz Fonda solidarnosti, koji je kreiran upravo nakon poplava 2014. godine usmjerili na krpljenje rupa u posrnuloj elektroprivredi.
Takođe se ispostavilo da „valjda neće opet“ i „aj’ daće Bog“ paradigma civilne zaštite ima neke, zasad neutvrđene propuste. Srećom, imamo stručnjake koji će da utvrde tačke slabosti tih metodoloških principa, a do tada, institucije treba pustiti da rade svoj posao.
Kada se prisjetimo svih tih dešavanja, jasno nam bude da normalnom čovjeku to predstavlja mnogo stvari za zapamtiti. Stoga je očekivano da se malo ko može sjetiti poruke iz septembra prošle godine. Srećom, neki dan nas je predsjednik Dodik, u cik zore, ničim izazvan, podsjetio na poruku koju nam je poslao onomad, i objavio da je stigao.
Mislio je na onaj srednji prst iz septembra. On vam je najzad stigao.