Alen Kristić: WANGARI MUTA MAATHAI – Ekologija kao sijanje mira

Činjenica da je u Keniji, zahvaljujući Maathai, upravo ekologija predstavljala povlašten put do buđenja svijesti o nužnosti osobnog zalaganja za demokratizaciju društva, za naše nacionalno-religijski podijeljeno društvo nejake demokracije i ljudskih prava, politike i gospodarstva bez etike, i uz to uvelike ideologiziranih religijskih institucija, predstavlja veliki izazov. 

Sasvim neočekivano, ekologija je bila sjeme iz kojeg je u Keniji izniklo samosvjesno i kritičko civilno društvo.  

Kao pionirka, a potom i identifikacijska figura ekoloških, ženskih i demokratskih pokreta, ne samo u Keniji nego i u čitavoj Africi, Maathai se 2004. ponosno pridružila impresivnom afričkom društvu dobitnika Nobelove nagrade za mir: Mohammadu Anwaru al-Sadatu, egipatskom predsjedniku, koji je 1978. nagrađen za postizanje mirovnog sporazuma s Izraelom, koji ga je potom koštao života, sjajnoj plejadi boraca za okončanje aparthejda i rasnih konflikata u Južnoj Africi, Albertu J. Luthullu, nagrađenom 1960, Desmondu M. Tutu, nagrađenom 1984, Nelsonu Mandeli i Frederiku W. de Klerku, nagrađenima zajedno 1993, i Kofiju Annanu, generalnom tajniku Ujedinjenih naroda, prije svega za nastojanja oko suzbijanja AIDS-a, nagrađenom 2001.

No, putovanje Nobelove nagrade za mir 2004. u Keniju, «kolijevku civilizacije», u kojoj su oko jezera Tarkuna pronađeni ostaci najstarijih ljudskih naseobina u svijetu, starosti veće od 2,6 miliona godina, i to u ruke jedne žene, unatoč kenijskom i uopće rigidnom patrijarhalnom okruženju u Africi, promijenilo je uvelike i samu nagradu i razumijevanje pojma mira. Predavši nagradu u ruke Maathai, i to poglavito za poglavito za suzbijanje razaranja prirode, norveško povjerenstvo za dodjelu nagrade vizionarski je pred svjetskom javnošću iznijelo stav da u dobu globalizacije «mir na zemlji ovisi o našoj sposobnosti očuvanja živog okoliša».

Maathai je tako odsudno pridonijela razvoju novog pojma mira o kojem je i sama nerijetko govorila –  «Mir je moguć samo ako uključuje i mir s prirodom. Priroda ima pravo na taj mir i ona mora biti sačuvana zarad nje same. Ukoliko okoliš bude razoren, gospodarenje će postati nemoguće» – svjesna da bi sebično ravnanje prirodnim resursima moglo biti glavni uzrok konflikata u skoroj budućnosti – „Naše resurse dijelimo na veoma nepravedan način. Postoje dijelovi svijeta u velikoj oskudici i dijelovi svijeta u velikom bogatstvu. To je donekle i razlog zašto postoje konflikti“.  

Preko Antlaktika 

Životni put ove afričke junakinje započeo je u kenijskoj pokrajini Nyeri, smještenoj u srcu kenijskih visoravni, kojima svijet, na temelju povoljne klime, među ostalim, zahvaljuje za neke od najboljih sorta kave. Nyeri, kao gradski centar pokrajine, regionalno je središte trgovine i polazište turista od kojih mnogi ne uživaju samo u kenijskim prirodnim ljepotama nego i u lovačkim rezervatima.

Maathai se rodila 1. travnja 1940. u malom selu Ihite u siromašnoj zemljoradničkoj obitelji, koja je pripadala najvećem kenijskom plemenu Kikui. Kao treće od šestero djece, Maathai je odrasla u jednom od rezervata za starosjedioce u koje su bjelački doseljenici silom stjerali uvelike istrijebljeno i do kraja osiromašeno starosjedilačko stanovništvo Kenije, koje im je, da nepravda bude još veća, i dalje nerijetko služilo za prisilni rad.

Providonosnim za Maathain život pokazat će se snalažljivost njezina oca da se zaposli izvan rezervata na posjedu jednog britanskog doseljenika kao vozač i mehaničar. Zarađeni novac otac je koristio za osiguranje osnovnog obrazovanja svojim sinovima, ali i kćerkama, što je u kenijskom kontekstu bila velika iznimka, i to neostvariva bez majčinske suglasnosti, koja je u velikoj mjeri od strane majke značila svjesno odricanje od pomoći u domaćinstvu. 

Krenuvši u osnovnu školu «Institute of the Blessed Mary», smještenu u rodnom selu, kojom su, kao i većinom školskih institucija u Keniji, upravljale časne sestre misionarke, osmogodišnja Maathai se pokazala iznimno nadarenom i marljivom učenicom. To je bio razlog da joj časne sestre kao dvanaestogodišnjakinji omoguće nastavak školovanja, i to u Nyeriju u «St. Cecilia's School», odakle je potom, iznova na temelju zavidnih školskih postignuća – najbolja u generaciji – prebačena kao petnaestogodišnjakinja u «Loreto Girl's School» u Limuru. 

Školovanje u misionarsko-samostanskim školama, jednom od izvrsnih plodova dugog djelovanja Katoličke crkve u Keniji, Maathai je priskrbilo dobro obrazovanje. Tijekom tog školovanja, kao i njezini roditelji ranije, Maathai je prešla na katoličku vjeru koju je, sukladno svome uzrastu, živjela osobno i odgovorno. 

Veliku sjenu na to razdoblje Maathaina života bacio je rat za kenijsku neovisnost. Oružanu borbu protiv britanske kolonijalne vlasti predvodio je pokret Mau-Mau, čije je središte bila njezina rodna pokrajina Nyeri, a većina pristalica iz njezina plemena Kikui. O okrutnosti toga rata, poglavito britanskih vojnih snaga, govori činjenica da je za vrijeme ustanka, koji je pokrenuo Mau-Mau pokret, od 1951. do 1957. godine, stradalo oko 10 tisuća pripadnika Mau-Mau pokreta i oko 2 tisuće afričkih civila naspram svega 200 britanskih vojnika i «samo» 100 europskih civila. Premda je ugušen u krvi, taj je ustanak predstavljao početak nezaustavljivog razvoja kenijske neovisnosti koja će 1963. napokon postati stvarnost.

Budući da su se oružani sukobi nerijetko događali doslovce pred vratima njezine kolibe, Maathai je, kao tinejdžerka, s drugim nezaštićenim ženama i djecom nerijetko morala bježati i skrivati se po okolnim šumama u strahu od vojničke okrutnosti i nasilja. 

No, unatoč tome kenijska borba za neovisnost, koju je podržavala onodobna američka vlada, u Maathainom životu otvorit će sasvim nova obzorja za koja nije bilo mjesta niti u najsmionijim djevojačkim snovima. 

Uvjerena da će za doskora samostalnu Keniju od presudne važnosti biti mladi ljudi s visokim obrazovanjem stečenim u SAD-u, američka je vlada osmislila stipendijski studentski program za oko 700 kenijskih mladića i djevojaka. Među njima se, nipošto slučajno, našla i dvadesetogodišnja Maathai. No, među njima je bio i otac današnjeg predsjednika SAD-a, Baracka Obame, kojeg je Maathai već tada na putu u SAD zapamtila kao «veoma inteligentnog mladića».

Sletjevši 1960. godine u New York gdje je prvi put vidjela nebodere i liftove, kako to dojmljivo pripovijeda u svojoj autobiografskoj knjizi „Afrika, moj život – Sjećanja nepokolebljive“, Maathai je autobusom krenula prema svom novom domu, gradiću Atchisonu i koledžu „Mount St. Scholastica“, smještenim na rijeci Missouri u Kanzasu. 

Atchison je bio mala zemljoradnička zajednica, a koledž „Mount St. Scholastica“ mala, ali ugledna katoličko-ženska akademija, koju je osnovalo šest benediktinskih sestara još davne 1863. Zapravo, to je bilo jedino što se Maathai u novom svijetu moglo činiti bliskim. Sve drugo je bilo novo i nadasve izazovno za mladu Maathai.

Premda je prije svega bila posvećena studiju, Maathai je, prožeta radoznalošću, odvažno promatrala svijet oko sebe. Na nju je dubok utisak ostavio veliki broj crnačkih studenata, a još više njihova rastuća samosvijest s kojom su nastupali na školskoj i društvenoj pozornici sučelice bjelačkoj populaciji, još uvelike prožetoj rasističkim raspoloženjem. Za pretpostaviti je da su joj kasnije u njezinim životnim podvizima, smjerokaz i ohrabrenje, pa makar i nesvjesno, bili pokreti čije je djelovanje u američkom društvu tada s divljenjem pratila. Uz brojne ženske i mirotvorne pokrete, žestoke kritičare rata u Vijetnamu, značenjem se izdvajao, dakako, pokret za crnačka građanska prava predvođen M. L. Kingom.

No, novi svijet Maathai je pružio priliku također da bolje „zaviri“ i u samu sebe. Tako je otkrila svoju ljubav prema biologiji, pa nije začuđujuće da se već 1964. na koledžu „Mount St. Scholastica“ okitila diplomom iz bioloških znanosti. Šestogodišnji boravak izvan već samostalne domovine okrunila je magisterijem iz biologije, koji je 1966. stekla na Univerzitetu u Pittsburghu.     

Univerzitetska karijera

Prvi nagovještaj mogućeg povratka u domovinu za Maathai je predstavljao posjet jednog kenijskog državnog službenika Pittsburghu 1965. uoči okončanja njezina magistarskog studija. 

Pozivajući je da se vrati u domovinu, službenik joj je prenio vijest da je u domovini čeka namještenje istraživačke asistentice, i to na Univerzitetu u Nairobiju, glavnom gradu Kenije. Nažalost, po povratku u domovinu, Maathai je s gorčinom doživjela kako se tom obećanju na putu ispriječio snažan otpor na samome Univerzitetu, dakako, inspiriran mješavinom patrijarhalno-rasističkih argumenata. Unatoč međunarodnom školovanju i zavidnim stručnim referencama, Maathai se iznenada našla bez posla i s malim izgledima da bi ga uskoro mogla naći, posebice u struci ili na Univerzitetu. Veliki udarac za nekoga tko se poput Maathai dobrovoljno vratio iz inozemstva kako bi sudjelovao u izgradnji vlastite domovine, premda ju je u inozemstvu zasigurno čekala blistava karijera!

No, potraga za poslom, unatoč lošim izgledima, završila se nenadano brzo i dobro. Njemački profesor Reinhold Hofmann, angažiran tada na Univerzitetu u Nairobiju na osnivanju Instituta za veterinarsku anatomiju, u Maathai je prepoznao izvrsnu suradnicu. Ne osvrćući se na patrijarhalne i rasističke argumente, Hofmann je 1966. Maathai postavio za svoju asistenticu što je značilo da je postala član istraživačko-nastavničke ekipe Instituta, ali i da žurno mora započeti pisanje doktorskog rada. Na taj potez Hofmanna je vjerojatno dodatno potaknula i činjenica da je Maathai neko vrijeme studirala i u Njemačkoj, i to na Univerzitetu u Münchenu.     

Dok je započinjala univerzitetsku karijeru, Maathai je u travnju 1966. susrela Mwangi Mathaia, koji će, nedugo potom, postati njezin suprug. Za Maathai je time započelo jedno iznimno naporno životno razdoblje. 

Uz redoviti nastavnički rad i istraživanja za doktorat, Maathai se morala angažirati, sukladno društvenim očekivanjima, i u izbornoj kampanji za parlament u koju se njezin muž upustio netom poslije vjenčanja. Na sve to nadovezala se potom i prva trudnoća. U godini muževa izbornog poraza, na svijet je došao Maathain sin Waweru, a potom, u dvije naredne godine, kći Wanjira i sin Muta.

Unatoč silnim dužnostima, Maathai je, s već petogodišnjim iskustvom supruge, majke i asistentice, pošlo za rukom 1971. doktorirati iz veterinarske anatomije na Univerzitetu u Nairobiju. Tako je Maathai postala prva ženom s doktorskom titulom u Keniji, ali i uopće u Istočnoj i Srednjoj Africi. Iznimnim radom u narednim godinama sebi će priskrbiti još dva postignuća – 1977. postala je profesorica Univerziteta u Nairobiju, a potom i dekanica Odsjeka za veterinarsku anatomiju na Univerzitetu. Niti na jednu niti na drugu poziciju u Keniji nikada do tada nije bila postavljena žena!

Osjetivši sama na gorak način razmjere ukorijenjenosti patrijarhalno-rasističkih predrasuda čak i na Univerzitetu, Maathai se snažno založila za ženska prava, posebice pravo na obrazovanje, počevši od samoga Univerziteta. Da bi učinkovitije zagovarala ženska prava, Maathai se pridružila radu niza nevladinih organizacija: Nacionalnom vijeću žena Kenije (NCWK), Nacionalnom univerzitetskom udruženju žena Kenije, kenijskom Crvenom križu… Njezinu društvenu poziciju dodatno je ojačalo i to što je njezinom mužu u novom pokušaju, još 1974, pošlo za rukom postati članom parlamenta. 

Međutim, suprugova pozicija u parlamentu potaknut će Maathai na angažman koji će kasnije, u izmijenjenom obliku, odrediti njezin život. Naime, Maathai se, onkraj fakultetskih i obiteljskih dužnosti, posvetila poboljšanju socijalnog položaja siromašnih glasača svoga muža. U okrilju tih nastojanja začet će se njezin prvi ekološki poduhvat, iako u prvi čas neće do kraja polučiti očekivane rezultate. 

Da bi stvorila radna mjesta za stanovnike slamova, sirotinjskih četvrti Nairobija, Maathai je došla na ideju da pokrene ozelenjivanje odnosno pošumljavanje područja u kojima je sirotinja živjela što je podrazumijevalo i izgradnju rasadnika.  

Sve aktivnija u nevladinom sektoru, Maathai je 1977. na generalnom zasjedanju NCWK-a održala predavanje o programu Ujedinjenih naroda o ljudskim naseljima (UN-HABITAT), jer je godinu ranije u Vancouveru sudjelovala u radu skupa na kojem je taj program začet. Predavanje je dočekano s tako velikim oduševljenjem da je Maathai smjesta izabrana u Izvršno povjerenstvo NCWK-a i Povjerenstvo NCWK-a za okoliš i ljudska naselja. Još važnije, NCWK je bez odgađanja prihvatio kao svoj Maathain program, u međuvremenu zapao u krizu, ozelenjivanja sirotinjskih četvrti. To je simbolički označeno zajedničkim sađenjem sedam stabala tijekom generalnog zasjedanja NCWK-a 1977, i to na svjetski dan ekologije. Premda nitko nije slutio, bio je to čas istinskog rođenja preteče «Green Belt Movementa», pokreta za čije će osnivanje i djelovanje Maathai 2004. dobiti Nobelovu nagradu za mir. 

Maathain program, nazvan «Sačuvajmo zemlju – Učinimo to zajedno!», imao je za cilj, među ostalim, u pojedincima probuditi svijest o osobnoj odgovornosti i nužnosti poduzimanja konkretnih akcija za poboljšanje svoga života, ali i o potrebi međusobne suradnje, u čemu se korijenilo ono, iznimno naglašeno, «Učinimo to zajedno!» – «Harambee!».

No, radost zbog oživljavanja Maathainog programa u okrilju NCWK-a pomutila su obiteljska događanja. 

Njezin muž neočekivano je zatražio rastavu, što ona, sukladno plemenskim vrijednostima, nije željela prihvatiti, tim više jer je bila neutemeljeno okrivljena i za bračnu nevjeru. Prijepor između bračnih partnera završio je na sudu, a sudac je, sasvim predvidivo, presudio u korist Maathaina muža. Štoviše, na temelju „uvrede suda“, Maathai je bila osuđena na šest mjeseci zatvora, ali je u zatvoru provela svega nekoliko dana. Za nju je to bio prvi, ali ne i posljednji boravak u zatvoru! 

„Uvreda suda“ sastojala se u prigovoru da je sudac korumpiran i do kraja zaslijepljen mržnjom prema ženama. Da to nije bilo daleko od istine, govori činjenica da je Maathain muž zahtjev za rastavu, među ostalim, obrazlagao činjenicom da je njegova supruga „odveć obrazovana, odveć snažna i da je za muškarca preteško da je kontrolira“. Dodavši nakon razvod ono drugo „a“ u svome prezimenu, Maathai je udovoljila suprugovoj zabrani da više ne nosi njegovo prezime Mathai. Dakako, u cijeloj „predstavi“, sudskom sporu univerzitetske profesorice i parlamentarca, uživali su na poseban način mediji!

„Zelena“ revolucija    

Što će se roditi iz program „Sačuvajmo zemlju – Učinimo to zajedno!“ sada smještenom u okrilju NCWK-a, još nitko nije slutio. Zapravo, nakon raspada obitelji, Maathai se našla pred uznemirujućim pitanjem o tome što u biti želi učiniti od svoga života. 

Naravno, do spoznaje o svojoj životnoj zadaći Maathai nije došla preko noći, ali su je do nje, korak po korak, dovela dva iskustva: pozorno slušanje svjedočanstava afričkih žena, posebice seljanki, o njihovoj sve nesnosnijoj svakodnevnici i povratak drevnim duhovno-kulturnim vrijednostima zavičaja. Štoviše, otvorenost za iskustva „običnih“ ljudi i duhovno-kulturne vrijednosti zavičaja postat će za Maathai pouzdan smjerokaz i neiscrpan izvor nadahnuća za djelovanje!

U drami traganja za životnom zadaćom, prema samoj Maathai, posebno mjesto zauzima prva Konferencija za žene Ujedinjenih naroda, održana u Meksiku 1975, iako na njoj sama nije sudjelovala. No, Maathai je pažljivo slušala pripovijesti članica NCWK-a koje su bile na toj konferenciji, a koje su se odnosile na nesnosne uvjete svakodnevnog života afričkih žena na selu. 

Sučeljena sa živopisno prepričanim iskustvima tih žena – „kako svaki dan, nerijetko riskirajući svoj život, moraju sve dalje pješačiti u potrazi za ogrjevom, hranom za stoku, ali i za svoju obitelj, za čistom i pitkom vodom, za svim onim što su im nekoć u izobilju pružale bogate šume na dohvat ruke, koje su preko noći nestajale pred njihovim očima…» – Maathai je doživjela duboko i potresno iskustvo koje je nazvala „prvim padanjem ljuski s očiju“. 

Progledavši tada po prvi put, Maathai je naslutila ono što je sve bolo u oči: neporecivu povezanost između razaranja prirode i sve nesnosnije socijalno-gospodarske situacije, posebice za seosko afričko stanovništvo, još pobliže, afričke žene na selu.  

Doista, neograničeno i plansko uništavanje afričkih šuma u bitnome je narušilo prirodni ekološki sustav. To je za posljedicu imalo niz negativnih, međusobno povezanih, prirodno-društvenih posljedica: eroziju plodnog tla, oskudicu vode, nestašicu hrane za stoku i ljude, manjak ogrjeva, izumiranje brojnih domaćih vrsta vegetacije i životinja. Sve to je u nekim krajevima Afrike, posebice južno od Sahare, poprimilo čak razmjere kronične neuhranjenosti djece ili za sve smrtonosne pošasti gladi. 

Dakako, od iskrčenih šumskih površina pretvorenih u plantaže komercijalnih monokultura, kao što su primjerice kava ili čaj, korist imaju isključivo veleposjedničke elite bliske režimu, zainteresirane isključivo za profit, bez trunka svijesti o nužnosti održivog razvoja.

Da bi svoju slutnju provjerila i u zbiljskom životu, Maathai je krenula na putovanje u svoj zavičaj. Opustošena priroda u rodnom kraju i pripovijesti afričkih seljanki iz njezina rodnog kraja o sve mučnijoj svakodnevnoj borbi za život bili su više nego dostatna potvrda. 

Tugujući za uništenom smokvom u obiteljskom dvorištu pored koje je provela predivne trenutke u djetinjstvu, Maathai se iznenada raskrilo koliko je mudrosti bilo položeno u drevne duhovno-kulturne vrijednosti njezina zavičaja, kojima su je poučavale baka i majka, jer su imale funkciju zaštite okoliša, a time, posredno, i kvalitete ljudskog života. 

Neprijeporan simbol te mudrosti bilo je baš smokvino stablo („mūgumo“), kojim je Maathai još u djetinjstvu bila fascinirana. Prema lokalnoj duhovno-kulturnoj tradiciji smokva je smatrana Božjim stablom, pa je stoga bila zaštićena od ljudskog korištenja, kako sječe tako i paljenja. Zapravo, povezanost mreže smokvinog korijenja i podzemnih rezervoara vode činila je srž prirodnog ekološkog sustava, koji je na sebe preuzeo ulogu prirodne zapreke eroziji plodnog tla i suši, pogubnoj jednako i za ljude i za vegetaciju i za životinje. Što je smokva na lokalnoj razini bila za Maathain zavičaj, to su šumska prostranstva na globalnoj razini bila za Keniju. 

Nažalost, mudrost koju su posjedovale drevne duhovno-kulturne tradicije, štiteći smokve i šume od izumiranja, a time i ljude, zajedno s vegetacijom i životinjama, postala je sasvim strana suvremenim ljudima, opijenim žudnjom za profitom. 

Suočena sa spoznajom o neporecivoj povezanosti između razaranja prirode i sve nesnosnije socijalno-gospodarske situacije u čijem središtu su se nalazila gotovo dokrajčena šumska prostranstva u Keniji, Maathai nije mogla ostati nijema i pasivna.  

Koristeći svoju nadarenost da pruži jednostavna i pragmatična rješenja, Maathai je relativno brzo došla na ideju što treba poduzeti: Saditi drveće! To ne samo da je bilo primjereno i jednostavno rješenje već i genijalno s obzirom na to da je u njemu mogao s jednakom učinkovitošću sudjelovati svaki Kenijac i Kenijka, i to neovisno o svom socijalnom statusu ili stupnju obrazovanosti. Osim toga, takva ideja mogla bi svima, posebice seoskim ženama, posredovati jedinstveno iskustvo preuzimanja odgovornosti za svoj život putem konkretnog djelovanja, ali i uživanje u ljepoti rasta i cvjetanja stabala. 

Naprosto, projekt «Sačuvajmo zemlju – Učinimo to zajedno!», mišljen izvorno za sirotinjske četvrti Nairobija, trebalo je prenijeti na cijelu Keniju. 

Drveće se pred Maathainim očima najednom počelo pomaljati ne samo kao rješenje već i kao simbol nade, u koju je, kao partner, a ne neprijatelj, sada bila uključena i priroda, zajedno s biljkama i životinjama. Drveće je trebalo i moglo ozdraviti kenijsku prirodu i društvo, bila je uvjerena Maathai, ali je za to trebalo i ljudsku pomoć.    

Maathaina ideja je, nakon uvjerljivog obrazloženja, zdušno prihvaćena u NCWK-u. Njezinom brzom ozbiljenju pridonijela je konferencije Ujedinjenih naroda o desertifikaciji (širenju pustinja) u Nairobiju 1977. Potaknuta tom konferencijom, kenijska podružnica „Mobil Oila“ je, zajedno s još nekoliko donatora, darovala novac za Maathain projekt. Novac je iskorišten za razvoj šumskih rasadnika. Pažnju i podršku javnosti projektu priskrbili su mediji. 

U projekt «Harambee!» među prvima su uključena djeca što je potvrdilo genijalnost ideje na kojoj je projekt počivao. Maathai je, posjećujući škole, djeci dijelila sadnice. Oduševljena idejom da nešto mogu učiniti i sami, djeca su sadnice, zasađene doma, pažljivo uzgajali. Dok bi djeca završila školsku godinu, drveće bi dovoljno stasalo da više nije trebalo pomnu pažnju. Diljem Afrike i danas je na tisuće školske djece uključeno u isti projekt. 

No, trajnu i presudnu snagu, na kojoj je projekt u biti počivao, dale su seoske žene, koje je Maathai s ponosom nazivala „šumarkama bez diplome“. Iako su šumari seoske žene i Maathai poticali da sade drveće koje brzo raste, poput zimzelenog drveća i eukaliptusa, one su pretežno sadile starosjedilačko drveće (baobab, akaciju i cedar), da bi očuvale monokulturama uvelike narušenu vegetacijsku raznolikost Kenije (biodiverzitet), i, dakako, drveće koje im je neposredno olakšavalo svakodnevni život: drveće pogodno da bude korišteno za ogrjev (bodljikavo drveće) i drveće čiji se plodovi mogu koristiti kao hrana (papaja, smokva i limun). Da bi javnosti skrenuli pažnju na pogubnost mentaliteta neobuzdanog krčenja šuma, kako za prirodu tako i za ljude, drveće su nerijetko sadili oko javnih ustanova poput škola, policijskih stanica ili klinika. 

Novi poticaj za širenje kampanje sađenja drveća došao je od Razvojnog fonda Ujedinjenih naroda za žene (UNIFEM). Zanimljivo je da je ideja o osnivanju UNIFEM-a rođena na onoj istoj konferenciji Ujedinjenih naroda za žene, održanoj u Meksiku 1975, s koje su do Maathai doprla svjedočanstva o tragičnoj svakodnevnici afričkih žena na selu. Za tu ideju zaslužna je bila Margaret Snyder, regionalna savjetnica Ekonomskog povjerenstva Ujedinjenih naroda za Afriku (ECA), kasnija Maathaina vjerna prijateljica.   

Zapravo, tek je UNIFEM svojom donacijom stvorio u pravom smislu riječi „početni kapital“ za projekt «Harambee!», koji je omogućio podizanje stotine rasadnika, pretežno u seoskim sredinama. Rasadnici su na tisuće žena opskrbljivali milionima sadnica različitog drveća. 

Već početkom 1980-ih projekt «Harambee!» je postao najveći projekt NCWK-a čije je predsjedanje Maathai preuzela 1981. U trenutku kad su u njegovom okviru počela pošumljavati područja s tisuću ili više stabala, projekt «Harambee!» prerastao je u pučki pokret nazvan „Green Belt Movement / Pokret zelenog pojasa“ (GBM).

Zadivljujuću prijemčivost pokreta u narodu uvelike objašnjava pažljivo osmišljen koncept šumskih rasadnika: Članovi GBM-a prvo su osposobljavali seljake i seljanke da izgrade šumske rasadnike i iz sjemena uzgoje sadnice. Potom bi sadnice predavali zainteresiranima – u početku su to pretežno bile žene – čija je zadaća bila da se u narednih šest mjeseci pobrinu za napredak sadnice. Nakon šest mjeseci, GBM bi otkupljivao preživjele sadnice za neveliku, ali privlačnu sumu, od seljanki i seljaka – pretežno bez posla i prihoda – koji su pri tome, dugoročno gledano, na značajan način doprinosili zaštiti okoliša, pošumljavanju i poboljšanju vlastitih životnih uvjeta. Koncept je u toj mjeri bio učinkovit da je više od 80 posto sadnica postajalo zrelo drveće. 

Mreža suradnika i aktivista GBM-a postala je toliko brojna i šarolika tijekom 1980-ih da je Maathai postavila cilj da zasade 15 milijuna stabala, točno onoliko koliko je tada iznosio broj stanovnika Kenije. Nakon što joj 1982. nije uspjelo da postane članica parlamenta, Maathai se isključivo posvetila GBM-u. Naime, nije joj bilo dopušteno da se vrati na mjesto na Univerzitetu koje je morala napustiti da bi se mogla uključiti u izbornu kampanju.

Zadivljujući napredak GBM-a privukao je svjetsku pozornost tako da je Maathai već 1984. dobila jedno od prvih velikih međunarodnih priznanja, 

„Right Livelihood Award“, tzv. alternativnu Nobelovu nagradu. Pokret je tada iza sebe imao već 20 milijuna zasađenih stabala u Keniji.

Osnivanjem „Pan African Green Belt Network“-a 1986, GBM je postao međunarodni pokret. Žene iz više od trideset afričkih zemalja – isprva iz Keniji susjednih zemalja Tanzanije, Ugande, Etiopije, Lesota, Malavija… – započele su suradnju s kenijskim GBM-om na pošumljavanju svojih zemalja, nerijetko i same osnivajući GBM-u slične organizacije. Na taj način je u Africi do sada zasađeno više od 30 milijuna drveća. 

Dajući seoskom afričkom stanovništvu, prije svega ženama, samopouzdanje, zaposlenje, pouku u raznim vještinama i mogućnost da javno pokažu svoje sposobnosti, GBM je 1980-ih jasno profilirao svoju misiju: očuvanje okoliša, polazeći od sađenja drveća. 

No, neće trebati proći dugo da se pokaže kako je ta misija u sebi nužno zahtijevala i nešto mnogo dalekosežnije za cjelokupno kenijsko društvo: preobrazbu cjelokupnog političkog sustava.

Novo poslanje

Kad su afričke seoske žene kroz GBM u sebi jednom otkrile izvor hrabrosti i sposobnosti da svoj život uzmu u svoje ruke, i to ne samo na zaprepaštenje režima nego i svojih muževa, odvažno su počele postavljati, pokazat će se, za režim opasna pitanja – «Zašto su nestale kenijske šume? Zar nemamo pravo na čist i zdrav okoliš? Nije li zadaća vlasti da nam to omogući? Odakle pravo režimu da samovoljno prodaje državnu zemlju veleposjednicima koji nemilosrdno uništavaju šumska prostranstva i ‘donacijama’ zauzvrat korumpiraju režim? Tko ima pravo propisivati za što će biti korištena zemlja?» – dajući naslutiti kako je stvar ekologije ujedno i stvar demokracije, stvar opiranja korupciji, stvar prava i stvar dobrog rukovođenja zemljom i prirodnim resursima.        

Nošena tim sve glasnijim pitanjima, zaštita okoliša, osmišljena u GBM-u, više se nije mogla zadržati na pukom suzbijanju posljedica razaranja prirode sađenjem drveća. Postalo je jasno da učinkovita zaštita okoliša nužno zahtijeva sučeljenje i borbu protiv političko-ekonomskih mehanizama koji bezobzirno razaraju prirodu i omogućuju egoistično gospodarenje prirodnim resursima. Drugačije kazano, u GBM-u  su postali svjesni da preduvjet dugoročne i učinkovite zaštita prirode predstavlja preobrazba političkog režima, prijelaz iz diktature u demokraciju, jer je iza razaranja prirode stajao diktatorski režim Daniela Arapa Moia.

Novu spoznaju, presudnu za daljnje profiliranje GBM-a, oslikavaju Maathaine riječi: „Narod mora spasiti okoliš. Narod mora promijeniti svoje vođe. Moramo sebe uzdići do onoga u što vjerujemo. Ne smijemo dopustiti da nas ušutkaju!“ To će GBM, dakako, nedugo potom dovesti  u otvoreni sukob s diktatorskim režimom. 

Potaknut novom sviješću, GBM je svoje dotadašnje edukacijsko-seminarske programe, namijenjene pretežno seoskim ženama (o učinkovitijim poljoprivrednim tehnikama, suvremenim načinima planiranja obitelji…) proširio podukom o vrijednostima civilnog  demokratskog društva, stavljajući naglasak na ekološka i politička prava. Nije trebalo proći dugo da se ekologija u Keniji od egzotičnog pitanja za zanesenjake prometne u političko pitanje od presudne važnosti, žestoko raspravljano diljem Kenije. Štoviše, svojim prosvjetiteljskim radom GBM je započeo razgrađivati ono pogubno u tradicionalno-plemenskom mentalitetu, nadasve uvjerenje da su siromašni nemoćni i osuđeni na rezignirano trpljenje zla, očekujući pomoć i rješenje „izvana“, a posebice najsiromašniji među siromašnima, afričke seoske žene!  

Otada je GBM sadeći stabla ujedno u ljudima, iznova, prije svega ženama, sadio nove ideje, nova znanja i novu samosvijest. 

Nova znanja i informacije pomogle su ljudima da prozru krivnju režima i «otimača zemlje» za ekološku i socijalnu bijedu u Keniji. Režim je, nastavljajući kolonijalnu politiku, apsolutnu vlast nad prirodnim resursima koristio isključivo za svoj političko-gospodarski probitak. Pored toga, nova znanja i informacije pomagale su ljudima da nauče formulirati svoje zahtjeve ne temelju spoznatih ekološko-političkih prava koja im pripadaju. Nove ideje otvarale su im do tada neslućene vidike o načinima suprotstavljanja korumpiranom režimu, i to nenasilnim metodama (građanska neposlušnost, prosvjedi…).  

No, važnije od svega, nova samosvijest, nadasve o osobnoj odgovornosti, vrijednosti i sposobnostima svakog pojedinca, ljudima je posredovala odvažnost da se, onkraj pasivnosti, rezigniranosti i straha, suprotstave režimu konkretnim akcijama. 

U to je vrijeme Maathai često ponavljala da mir, a to će reći mir među ljudima i mir ljudi s prirodom, može postojati samo u pravnoj i demokratskoj državi u kojoj su ljudi prosvijetljeni i informirani. 

Borba za demokraciju

Prvi otvoreni sukob GBM-a s diktatorskim režimom dogodio se u jesen 1989. Naime, Maathai je saznala da režim namjerava izgraditi grandiozni predsjedničko-medijski kompleks, i to u Uhuru parku, „zelenim plućima“ Nairobija, posljednjem „zelenom“ utočištu njegovih stanovnika. 

Kompleks s ogromnom predsjednikovom statuom i s više od 60 katova, a u vrijednosti od 200 milijuna dolara, koje su trebali priskrbiti strani ulagači, predstavljao bi jednu od najvećih, ali i najrazmetljivijih građevina, ne samo u Keniji nego i u Africi, odajući krajnju socijalnu bezočnost vladajućeg režima.

Maathai je, zajedno sa ženama iz GBM-a , pokrenula niz odrješitih, ali mirnih  prosvjeda protiv tog «ekološkog pustošenja» usred glavnog kenijskog grada.  

Prosvjednici su redovito bili denuncirani i ismijavani, pa čak i tijekom najvećeg prosvjeda ispred parlamenta. Niti jedan državni službenik nije stao iza zahtjeva prosvjednika. Javnost je u strahu od režima bila nijema. Nakon početnog kolebanja, o zahtjevima prosvjednika tek su progovorili domaći mediji. Sud čak nije htio prihvatiti razmatranje oficijelnog prigovora GBM-a  protiv gradnje kompleksa, dok policija, nedugo nakon prvih prosvjeda, Maathai više nije željela dati dozvolu za održavanje prosvjeda. Prvi građevinski radovi u Uhuru parku započeli su 15. studenog 1989, iako su se u javnosti u međuvremenu pojavili prvi glasova protiv gradnje kompleksa, ohrabreni Maathainom nepokolebljivošću. 

Naposljetku, kad je bilo jasno da prosvjednici okupljeno oko Maathai neće odustati od svojih zahtjeva, režim je pripadnike GBM-a silom istjerao iz njihova službenog ureda, smještenog u jednoj vladinoj zgradi. Obrazloženje za taj nasilni čin bilo je da GBM „ugrožava sigurnost i destabilizira režim“. No, taj nepromišljeni potez režima privukao je pažnju  međunarodnih organizacija za ekološka i ljudska prava, i, što je još važnije, pozornost međunarodnih medija. 

Na vidjelo je izašla prividna demokratska narav vladajućeg kenijskog režima. Pod pritiskom svjetske javnosti iz režimskog su se projekta povukli međunarodni financijeri. Bez financijske podrške, poniženi režim bio je prisiljen već u siječnju 1990. objelodaniti „promjenu“ planova izgradnje kompleksa da bi 1992. iz Uhuru parka neprimjetno nestali i posljednji tragovi gradilišta. Bio je to povod da u Uhuru parku, sada nazvanom «Kutak slobode», Maathai i pristalice GBM-a proslave svoju pobjedu. 

Bio je to prvi poraz režima, ali i trenutak kad je demokratizacija Kenije nepovratno postala jedna od bitnih zadaća GBM-a. Drvo je za mnoge Kenijce tada postalo simbol demokracije.

Netom nakon pobjede GBM-a u javnosti su se proširile glasine o režimskoj «listi za odstrjel» na kojoj se našla i Maathai. Sluteći da će biti oteta, Maathai se zabarikadirala u svojoj kući. Kao što je i očekivala, policija je silom provalila i odvukla je u zatvor pod optužbom koja je prizivala smrtnu kaznu: «pobunjivanje naroda i izdaju zemlje». Provevši nekoliko dana u zatvoru, prožetih fizičkim i psihičkim torturama, Maathai je puštena na slobodu nakon plaćanja kaucije. Uslijed teškog stanja, izravno je odvedena u bolnicu. Dok se oporavljala u bolnici, posjetile su je majke iz organizacije «Realease Political Prisoners», tražeći njezinu potporu u borbi za puštanje na slobodu njihovih sinova, političkih zatvorenika. Odvažne su majke, pretežno iz seoske sredine, već tri dana, vršeći javni pritisak na režim, spavale i štrajkale glađu u «Kutku slobode». U medijima su svjedočile o okrutnim otmicama i mučenjima njihovih sinova u zatvorima. Neovisno o teškom stanju, Maathai im se bez oklijevanja pridružila, potaknuvši tim činom solidarnosti na jednak postupak ne samo žene iz GBM-a  nego i brojne druge, sve više samosvjesne građane i građanke. Dok su u «Kutku slobode» tijekom vigilije molili i pjevali, okupljene su napale policijske snage s palicama i suzavcima. Pogođena suzavcem u glavu, Maathai je na samom početku napada izgubila svijest i u teškom stanju iznova odvedena u bolnicu. Jedva je pronađen liječnik koji je bio spreman, unatoč silnom strahu od osvete režima, pružiti joj pomoć. Napadnute majke su, posežući za pradavnim plemenskim običajem, u znak bacanje kletve i preziranja neprijatelja sučelice naoružanim napadačima sa sebe strgale odjeću i ostale nage. Neke od njih su potom privedene, a neke su pobjegle kući. Unatoč pretrpljenom napadu i ozljedama, majke su se sljedećeg dana iznova okupile, i to ovaj put u podrum anglikanske crkve, nastavivši svoj protest, moleći, pjevajući i šuteći. Nemoćan pred nenaoružanim i nezaštićenim majkama, režim je poslao pet stotina naoružanih vojnika da opkole crkvu. 

Nakon pregovora, vojska je prekinula opsadu crkve, a žene su obećale da neće primati posjetitelje, ali ne odustajući od svoje «kampanje šutnje». Naposljetku, početkom 1993. režim je bio prisiljen javno priznati poraz od nejakih majki. Na slobodu je pušteno više od 50 političkih zatvorenika, sinova tih odvažnih majki.  

Promatrajući tu zadivljujuću akciju građanske neposlušnosti u drvetu su Kenijci sada prepoznali i simbol ljudskih prava. Otada su se nebrojene akcije građanske neposlušnosti u okrilju GBM-a odvijale po uzoru na ono što su poduzele majke političkih zatvorenika.

Sve nemoćniji režim morao je nevoljko 1992. proglasiti prve slobodne izbore, dopustivši prije toga osnivanje novih političkih partija. Makar formalno, jednopartijski sistem u Keniji bio je okončan.

Nažalost, pokretu za demokraciju nije pošlo za rukom s vlasti strgnuti okrutnog diktatora. Dakako, uzrok tome bilo je režimsko nasilje spram političkih oponenata i njihovih potencijalnih glasača, ali i velika razjedinjenost opozicije, koja za izbornu utrku nije imala zajedničkog kandidata. Unatoč izbornom porazu, proces jačanja kenijskog pokreta za demokraciju bio je nezaustavljiv. 

Da bi makar odgodio svoje urušavanje, režim je 1992. posegnuo za svojom, uz nasilje protiv političkih oponenata, posljednjom nadom: buđenjem starih omraza i poziva na osvetu između različitih etničkih i plemenskih skupina u Keniji. Na temelju brojnih konflikata u prošlosti i nezaliječenog pamćenja u okrilju etničko-plemenskih skupina, režim je brzo ostvario svoj naum. U mnogim područjima Kenije izbili su krvavi etničko-plemenski konflikti. 

Svjesna što se događa, Maathai je, zajedno s pristalicama GBM-a, krenula u krizna područja. Nerijetko riskirajući život, Maathai je hodočastila od jednog do drugog sela, od jedne do druge zavađene etničko-plemenske skupine, nepokolebljivo govoreći o političkoj pozadini konflikata – mračnom lukavstvu režima da sačuva vlast – i nužnosti da se konflikti na dobro svih strana rješavaju nenasilno-političkim metodama. Na taj je način Maathai, praćena ženama iz GBM-a, polagala temelje nove kulture mira u etničko-plemenski duboko podijeljenom kenijskom društvu. Nastavila je to činiti, premda tajno, čak i onda kada joj je režim zabranio ići u krizna područja. Uspostavljajući iznova mir između različitih etničko-plemenskih skupina, Maathai je svjesno posezala za mirotvornim potencijalom drvenih duhovno-kulturnih tradicija kenijskih plemena. Tako je primjerice kreativno oživljena tradicija prema kojoj su starješine Kikui plemena između zavađenih strana stavljali drveni štap, naređujući im to gestom da prestanu borbu i započnu proces pomirenja. Sličnu tradiciju dijele mnoga afrička plemena. Kenijci su tako iznova u drvetu prepoznali simbol mira. 

Da bi iskazali svoj protest protiv etničko-plemenski motiviranog nasilja, pristaše GBM-a su po cijeloj Keniji na javnim površinama sadili «stabla mira». Ujedno, to je bio i način zagovaranja nenasilne preobrazbe kenijskog društva od tiranije u demokraciju. Zalaganje za biodiverzitet sada je postalo neraskidivo od zalaganja za etničko-kulturnu raznolikost kenijskog društva.

Dakako, Maathai je o svim događanjima o Keniji, napose kršenjima ljudskih prava, redovno izvještavala međunarodne organizacije za ljudska prava. 

Novi izazov Maathai je režimu priredila 1997, kandidaturom za predsjednicu Kenije. Iako njezina kandidatura nije prihvaćena, i taj je čin predstavljao poticaj za razvoj kenijskog demokratski pokret. 

Do sljedećeg velikog sraza između GBM-a i režima doći će 1998. Naime, režim je tada «razvojnim menadžerima», zapravo svojim financijsko-političkim saveznicima, prodao područje na periferiji Nairobija na kojem se nalazila šuma Karura. Nakon krčenja šume, na tome su području trebale biti izgrađene vile za režimske uglednike. 

Iako je krčenje već započelo, Maathai je u šumu Karuru otišla s prosvjednicima, i to dvanaest žena i – što je bilo iznimno značajno – šest članova kenijskog parlamenta što je svjedočilo ne samo o slabljenju režima nego i sazrijevanju kritičke svijesti i odvažnosti kod vršitelja državnih funkcija. 

Prosvjednici su u znak protesta namjeravali na već iskrčenom području zasaditi nekoliko stabala. U izvršenju nauma onemogućeni su nasilnom akcijom režimskih plaćenika, dvije stotine muškaraca u civilnoj odjeći, «opremljenih» palicama, bičevima i toljagama. Kao i sama Maathai, prosvjednici su bili ozlijeđeni, troje od njih veoma ozbiljno. Policija je, dakako, naručenu akciju mirno promatrala. 

Sukob oko šume Karura označit će početak konačnog obračuna između režima i GBM-a. Režim nije prezao ni pred čim da bi oslabio ili uništio GBM. Najveći trn u oku režima bio je kredibilitet pokreta na međunarodnoj razini i ugled koji je uživao u narodu. Na podmetanja i optužbe da GBM predstavlja «prijetnju sigurnosti zemlje», Maathai je, ne bez ironije i humora, čega se straši svaki autoritarni sistem, «ponizno» odgovarala: «Zar mi? Pa mi samo sadimo drveće?» ili «Zar ja da kritiziram režim? Pa što vam pada na pamet, ja samo pišem standardna izvješća za Ujedinjene narode!»

U rujnu 1998, Maathai je svoje djelovanje proširila pokretanjem međunarodne akcije u povodu početka novog tisućljeća («Jubilee 2000 Coalition») čiji je cilj bio brisanje dugova siromašnih afričkih zemlja spram bogatih zemljama Zapada. 

Do neminovnog političkog zaokreta u Keniji doći će 2002, uvelike zahvaljujući djelovanju GBM-a, koji je na temelju edukacijskih programa o ekološkim i političkim pravima raskrio povezanost između ekoloških razaranja, socijalne bijede, lošeg režima i korupcije. 

Savez opozicionih partija, Nacionalna koalicija duge (NARC), svrgao je s vlasti omraženog diktatora. Osnovavši svoju stranku «Mazenghira», Maathai je ušla u parlament kao prva «zelena» političarka Kenije. U rodnoj pokrajini Nyeri osvojila je čak 98 posto glasova. 

Svjesna njezine ugleda i kompetencija, nova vlada je Maathai 2003. povjerila mjesto doministrice u ministarstvu za okoliš i prirodne resurse. Sučeljena s novim izazovima, Maathai je vodstvo GBM-a prepustila svojoj kćerki. Pokret je iza sebe tada već imao 40 milijuna zasađenih stabala i 6 tisuća zajednica i šumskih rasadnika. U rad pokreta, što svjedoči o njegovoj vitalnosti, u međuvremenu su uključene i hendikepirane osobe, a pokret se počeo sučeljavati i s drugim društveno- političkim problemima Kenije, nadasve tabuiziranim nasiljem u obitelji i AIDS-om. U tu svrhu, GBM je izgradio nekoliko centara za pružanje pomoći zlostavljanim ženama i djeci.

Nobelova nagrada za mir

Neočekivanu vijest da će kao prva žena iz Afrike biti ovjenčana Nobelovom nagradom za mir 2004, Maathai je zatekla u posjeti malom selom Ihururu, 95 kilometara od Nairobija, tijekom koje je tamošnjem stanovništvu dijelila hranu. U sveopćem veselju, Maathai je vijest proslavila zasadivši jedno stablo u dvorištu hotela u kojem je odsjela. 

Pisano obrazloženje Maathaina izbora, objavljeno 8. listopada 2004, norveško Povjerenstvo za dodjelu Nobelove nagrade za mir započinje ovim riječima: «Mir na zemlji ovisi o našoj sposobnosti da zaštitimo živi okoliš. Maathai stoji na čelu borbe za promoviranje društva ekološki sposobnog za život, ekonomski i kulturni razvoj u Keniji i Africi. Ona je primijenila holistički pristup održivom razvoju koji u sebe uključuje demokraciju, ljudska prava i, posebice, ženska prava. Ona misli globalno, a djeluje lokalno. Maathai je odvažno ustala protiv negdašnjeg tiranskog režima u Keniji. Njezin jedinstven oblik djelovanja doprinio je skretanju pažnje na političko ugnjetavanje, na nacionalnoj i internacionalnoj razini. Ona je predstavljala nadahnuće za mnoge u borbi za demokratska prava, ohrabrujući posebice žene da poboljšaju svoju situaciju.»

Te riječi oslikavaju novu spoznaju o tome da je u globalnom svijetu zaštita okoliša postala novi put do mira. Vješto spajajući znanstvena saznanja, ekološke poduhvate, politički aktivizam i vjeru u Boga, Maathai je uvelike pomogla da ta spoznaja postane naša zajednička svojina i naša zajednička obveza. 

Primajući Nobelovu nagradu za mir, Maathai je svoj govor započela, izražavajući nadu da će ta nagrada na poseban način osokoliti žene Kenije i Afrike, ali i cijeloga svijeta, «da podignu svoj glas i zauzmu više prostora za rukovođenje».

Iako je ona primila nagradu, Maathai je priznala da su za nju zaslužni nebrojeni pojedinci čiji je rad – zaštita okoliša, promoviranje demokracije, obrana ljudskih prava, osiguranje jednakosti između muškaraca i žena – predstavljao ništa do «sađenje sjemena mira». 

Vjerujući da će nagrada ohrabriti Afrikance i Afrikanke, pozvala ih je da zajedno rade predanije u korist stanovnika njihova kontinenta, «smanjivanju konflikata i siromaštva, a time unaprjeđenju kvalitete života. Prigrlimo demokratski način vladanja, zaštitu ljudskih prava i zaštitu okoliša. Uvjerena sam da smo dorasli ovoj prilici. Uvijek sam bila uvjerena da je rješenje većine naših problema mora doći od nas samih.»

Potom je zahvalila norveškom Povjerenstvu za dodjelu nagrade jer je na taj način pred svijet stavilo izazov novog razumijevanja mira: «Ne može biti mira bez pravednog razvoja, a nikakvog razvoja ne može biti bez održivog rukovođenja okolišom u demokratskom i mirnom ozračju. Uvjerena da to novo razumijevanje predstavlja ideju čije je vrijeme došlo, Maathai je nadodala: «Ako naši prirodni resursi postanu nedostatni, ratovat ćemo za njih. Rukovodeći odgovorno našim resursima i doprinoseći održivom razvoju, sijemo, zapravo, sjeme mira.» U tome je položena tajna zašto je stablo postalo jedinstvenim simbolom mira, nade, demokracije i ljudskih prava u Keniji. 

Na temelju osobnog iskustva, Maathai je pozvala vlade da priznaju ulogu društvenih pokreta pri izgradnji kritičke mase odgovornih građana koja će pomoći u uspostavi i obrani ravnovjesja u društvu. Dakako, civilno društvo ne bi trebalo prihvaćati samo svoj prava već i svoje odgovornosti.

Pri koncu govora, Maathai je pozvala mlade ljude da se odvaže ostvarivati svoje snove, jer imaju energiju i kreativnost za oblikovanje održive budućnost, jer su zapravo dar svojim zajednicama i svijetu, naša nada i naša budućnost.

Dakako, Maathai u govoru nije zaboravila opravdanoj kritici za bijedno stanje u Africi podvrći globalne multinacionalne korporacije u čijem bi se djelovanju morala razaznati svijest da i od profita postoje veće vrijednosti, nadasve ekonomska pravednost, jednakost i ekološki integritet. 

Obvezujući uzor

Novčani fond nagrade Maathai je iskoristila za pružanje značajne financijske podrške projektu sađenja stabala i nastavku borbe za ženska prava u Keniji. Nagrada nije označila kraj nego novi početak u zalaganju oko ekoloških, socijalnih, ljudskih, napose ženskih, prava u Keniji. Jedan od novih izazova je da GBM postane samostojan, neovisan o domaćim ili stranim donacijama. Novi cilj pokreta je milijardu zasađenih stabala u Keniji. 

No, sudjelovanje u vlasti Maathai je pokazalo koliko je teško iskorijeniti naslijeđeni mentalitet u politici i gospodarstvu. Sučeljena s nevoljnošću nove vlasti da se obračuna s korupcijom i prestane s etnicističkom politikom, Maathai je 2007. napustila ministarsku poziciju, vrativši se radu u GBM-u. U njezine zadaće, uz mnoga predavanja po svijetu, sada spada i zalaganje protiv klimatskih promjena. Ujedinjeni narodi su je 2009. izabrali za jednu od svojih poslanica mira u svijetu. Na kritike da je izjavila kako je virus AIDS-a stvoren vještačkim putem u bjelačkim laboratorijima kako bi se lakše kontrolirala i na koncu uništila crnačka populacija u Africi, Maathai je odgovorila da takvo što nikada nije izjavila. 

Zadivljujući životni put Wangari Muta Maathai, koju je kenijski narod od milja prozvao «Mama Miti» / «Majkom drveća», spontano nameće pitanje o izvorima uspješnosti kenijske «zelene revolucije» za koju je zaslužna, a o čemu svjedoče brojni počasni doktorati i ugledne međunarodne nagrade koje je primila.

Na put uspjeha Maathai je, zasigurno, odvela njezina odvažnost da se otvori svakodnevnim iskustvima ljudi i mudrosti drevnih duhovno-kulturnih vrijednosti. Na temelju nepokolebljive vjere u odgovornost i sposobnost svakog pojedinca, Maathai je ljude, napose afričke žene, korak po korak pratila u procesu sazrijevanja njihovih vlastitih inicijativa za poboljšanje životnih uvjeta. Time je radila na razgradnji rasprostranjenog mentaliteta bespomoćnosti i očekivanja pomoći «izvana», posebice među afričkim ženama. Surađujući prije svega sa siromašnim i neobrazovanim ženama, Maathai je uvidjela koliko je važno prije svega da afričke žene «dekolonijaliziraju svoje misli» da bi potom mogle prevladati razne stereotipe i načine patroniziranja kako od strane tradicionalne afričke, tako i od strane moderne zapadnjačke kulture: „Dok sam tragala za dobrom, neprestano sam se spoticala i padala, spoticala i padala… ‘Zašto?’, pitala sam se. Sada vjerujem da sam bila na ispravnoj stazi cijelo vrijeme, posebice s ‘Pokretom zelenog pojasa’, no drugi su mi u to vrijeme govorili da ne bi trebala imati karijeru, da ne bi trebala podizati svoj glas, da se od žena ne očekuje da budu vođe. Da sam trebala biti netko drugi. Naposljetku sam bila u stanju uvidjeti da moram, ukoliko imam doprinos koji želim pružiti, to i učiniti, unatoč onome što drugi govore. Tada sam bila dobro na način na koji sam ono što jesam. Uvidjela sam da je bilo sasvim ispravno biti jaka.“

Dakako, Maathain podvig počiva na njezinoj sposobnosti da vješto povezuje političko prosvjetiteljstvo i znanje odnosno informacije s konkretnim djelovanjem. Budući da je ljudima pružala sasvim realistična, do kraja jednostavna i pragmatična rješenja u kojima su mogli svi sudjelovati, uživala je neprijeporno povjerenje i vjerodostojnost u narodu.  

U svladavanju brojnih poteškoća Maathai je od bitne pomoći bila svijest o potrebi i sposobnosti pronalaženja partnera i zaštitnika, posebice na međunarodnoj razini. Pozornost svjetske javnosti za događanja u Keniji Maathai je zasigurno pružila svojevrsni štit spram režimskih prijetnji. No, bez njezine osobne hrabrosti, pa čak spremnosti da u čestim zatvorskim boravcima pretrpi psihičke i fizičke torture, taj štit ne bi značio ništa. U više navrata, što je znakovito, Maathai je priznala kako je strah prevladavala bezgraničnim povjerenjem u Boga: „Stvarno ne znam zašto se toliko puno brinem. Naprosto u meni ima nešto što mi govorio da postoji problem i moram učiniti nešto glede toga. Mislim da je to ono što bih nazvala Bogom u meni. Svatko od nas ima Boga u sebi i taj Bog je duh koji ujedinjuje svekoliki život, sve što je na ovoj planeti. To mora biti glas koji mi govori da nešto učini i sigurna sam je to isti glas koji govori svima na ovoj planeti – barem svakome tko se čini zabrinutim o usudu svijeta, usudu ovog planeta.“  

Na koncu, učinkovitost i jedinstvenost Maathai i njezine «zelene revolucije» korijeni se u kreativnom načinu povezivanja ekologije s političkim djelovanjem u liku demokratskog razvoja, nenasilnog prerađivanja konflikata i uspostave jednakosti među spolovima. 

Dakako, pred izazovnošću njezina života, nenadano okončanog 27. rujna 2011, nisu ostale nijeme niti filmske kamere. Dokaz toga je višestruko nagrađivan dokumentarni film o Maathai „Taking Root – The Vision of Wangari Maathai“ nastao 2008. čiju režiju potpisuju Lisa Merton i Alan Dater.

 

 

Literatura

(korištena i za produbljivanje)

 

1. Brice Lalonde, Una Sola Terra: Donna i Medi Ambient Despres de Rio; 

2. Karel Natek/Marjeta Natek, Države svijeta, 2006;

3. Frances Moore Lappé / Anna Lappé, Hopes Edge: The Next Diet for a Small Planet, 2002; 

4. Judith Hicks Stiehm, Champions for Peace – Women Winners of the Nobel Peace Prize, 2006.

5. Kerry Kennedy Cuomo, Speak Truth to Power, 2000;

6. Mary Joy Breton, Women Pioneers for the Environment, 1998;

7. Nürnberger Christian, Mutige Menschen – für Frieden, Freiheit und Menschenrechte, 2008.

8. Wangari Maathai, Afrika, Mein Leben – Erinnerungen einer Unbeugsamen, 2008;

9. Wangari Maathai, Die Grüngürtel-Bewegung – The Green Belt Movement, 2006;

10. Wangari Maathai, The Green Belt Movement: Sharing the Approach, 2002.