Prvu polovinu 20. vijeka obilježila je žena koja je pokrenula većinu značajnijih inicijativa za pružanje pomoći u Srbiji. Ova dobrotvorka i humanistkinja nije željela da stvori humanitarne fondove jer se plašila da će oni biti nacionalizovani. Narod je darivala isključivo onim što je imala.
piše: Ilijana Božić
Njen suprug Nikola Spasić po Nakinom nagovoru zakupio je zgradu Uprave monopola, današnju zgradu Filološkog fakulteta u Knez Mihajlovoj ulici i od nje napravio bolnicu. Anastasija Spasić je u njoj radila kao glavna bolničarka. Sva hrana za ranjenike i bolesnike pripremala se u njenoj kuhinji, a za to djelo odlikovana je „Krstom milosrđa“ ordenom Kraljevine Srbije. Dosljedna sebi, svom vaspitanju i životnim načelima kojih se cijelog života pridržavala, pored svih tragedija, lomova i promjena u društvu ostala je uvijek staložena, vedra i spremna da pomogne tamo gdje je najpotrebnije.
Iz najranijeg djetinjstva ostala je upamćena njena izjava i ponašanje. Naime kada je dobila nove cipelice, stare je uzela u naručje i krenula ka ulici. Pitali su je kuda ide, a ona je odgovorila: „Nosim detetu koje je boso“.
Život
Anastasija Naka Spasić rođena je u Oršavi, koja se tada nalazila u sastavu Austrije. Obrazovanje je stekla u roditeljskom domu, pošto je odbila da pohađa mađarsku osnovnu školu što je u to vrijeme bila obaveza. Roditelji Stevan i Jelisaveta Lujanović obezbijedili su joj sve neophodne učitelje poštujući njenu želju da prva slova uči na maternjem jeziku. Pored srpskog govorila je rumunski, njemački, francuski i engleski jezik. Uprkos protivljenju porodice udala se za bečkog kapetana Adolfa Hartmana. Živjeli su u braku deset godina, a onda je Adolf umro od upale pluća. Nakon toga jedan period je provela u Čikagu kod ujaka Mihaila koji je bio bankar i trgovac. Vrativši se iz Amerike u Oršavu upoznala je Nikolu Spasića, čuvenog beogradskog trgovca, koji je već nekoliko godina bio udovac. Spasić je dosta vremena proveo u banji Mehadiji, u današnjoj Rumuniji. Tada je veoma dobro upoznao njenu porodicu, Naka mu se dopala i odlučio je da je zaprosi. Zvao ju je Nastasja.
Naka i Nikola Spasić prešli su da žive u Beograd i bavili su se uzgojem bilja i to ne samo onog svima poznatog nego i posebnog, egzotičnog. Nadaleko je bila poznata njena zimska bašta u porodičnoj kući u Knez Mihajlovoj 33, gdje je uspjela da pored limunovog drveta odnjeguje i mandarine, rijetke trske i palme. U toj bašti slobodno su letjeli kanarinci. Na Topčiderskom brdu oko ljetnjikovca je podigla park s rijetkim rastinjem čiji dio i danas postoji, kao i veliki vinograd sa voćnjkom. Nikola Spasić je bio poznati dobrotvor i uticao je na Naku, a naročito ih je podsticala doktorica Draga Ljočić, koja je sa Spasićima dijelila kuću. Tako se razvijao Nakin humanitarni rad. Nikola Spaić je izgradio i izdržavao Đačko sklonište, koje je bilo neka vrsta produženog boravka pri Palilulskoj osnovnoj školi. Bilo je namijenjeno učenicima čiji su roditelji po cijeli dan bili na poslu, kako djeca ne bi lutala ulicama i kako bi imala utočište. Sa Đorđem Vajfertom, guvernerom Narodne Banke, industrijalcem i humanistom osnovao je i bio najveći dobrotvor Društva „Kralj Dečanski“ koje je osposobljavalo za život i izdržavalo gluvonijemu i slijepu djecu. A onda su došli Balkanski ratovi. Tada Nikola Spasić po nagovoru supruge kupuje zgradu Uprave monopola i u njoj oprema bolnicu. Sve je opremio vlastitim sredstvima, angažovao poznatog ljekara dr Kacelenbogena iz Njemačke, dr Dragu Ljočić, a Naka je bila glavna bolničarka. Pomagali su joj i sestrići Matija Mata Popović i Nikola Terzić. Kada je u Srbiji zavladao mir, Naka Spasić je sav bolnički materijal, opremu i lijekove poklonila Crvenom krstu. Međutim, mir nije dugo potrajao. Došlo je burno i nemirno vrijeme straha i krvi, vrijeme Prvog svjetskog rata. Tada je Naka Spasić mužu kazivala:
„Spasiću, nemaš u vojsci ni sina ni brata bilo bi dobro da nekako pomogneš tolikim unesrećenim vojnicima“.
Ponukan njenim riječima Nikola Spasić piše ministru prosvjete i crkvenih poslova 24. avgusta 1915. godine:
„Na ovom što još uvek živim i što moje imanje opet gledam zahvalan sam prvo Bogu pa iza Boga odmah srpskoj vojsci. Zato hoću srpskoj vojsci da se zahvalim, na našem spasenju i na našoj slavi koju nam je donela, na taj način što odmah predajem svoje imanje u Beogradu na uglu ul. Knez Mihailove br. 37 i Vuka Karadžića kao svoju Zadužbinu, kao svoj prilog Srpskom narodnom invalidskom fondu „Sveti Đorđe“.
Međutim, Naka Spasić je ostala udovica po završetku Prvog svjetskog rata. Izbjeglištvo je provela u Francuskoj. Njen suprug je ostavio iza sebe testament, a njoj su svi savjetovali da obori testament na sudu. Međutim Naka nije željela da učini ništa protiv muževljeve volje, a on je mislio na nju i testamentom ju je obezbijedio. Nikola Spasić je poginuo na Krfu, a Naka je uz pomoć brata njegovo tijelo prenijela u Srbiju. Potom za Naku Spasić nastaje jedan novi period ispunjen isključivo humanitarnim radom.
Humanitarni rad
Bila je član gotovo svih humanitarnih organizacija. Porodica pamti da je bila članica skoro 24 društva, članica uprave, podpredsjednica i predsjednica. Prema podacima jedno vrijeme je bila istovremeno predsjednica Društva „Kneginja Ljubica“, Doma učenica srednjih škola, Doma invalida „Sveti Đorđe“, posebne zadužbine Nikole Spasića, Društva nasušni hleb, te članica uprave Crvenog krsta, Kola srpskih sestara, Društva „Kralj Dečanski“ i drugih. Brojna društva pomagala je ne samo svojim radom i zalaganjem nego i vlastitim sredstvima. Tako je pomagala Srpsku pravoslavnu crkvu, nabavljala je zvona koja je njen suprug darivao, a koja su u ratu uništena, zatim odjeću i sve stvari koje su crkvi bile neophodne, naročito u periodu poslije Prvog svjetskog rata ali i kasnije. Posebno je pomagala crkve u Južnoj Srbiji i na Kosovu i Metohiji. Iz poštovanja i zahvalnosti za sve što je učinila za dobrobit srpskog naroda patrijarh Varnava je uvijek lično dolazio da joj čestitta krsnu slavu Svetog Trifuna. Iz riječi i sjećanja porodice biografi su zapisali da je na Nakinu molbu Đorđe Vajfert poklonio Društvu beogradskih žena ljekara plac na kojem su one uz pomoć doktorica iz Škotske sazidale bolnicu za liječenje žena i djece. Za sve vrijeme izgradnje Vajfert je Društvu stavio na raspolaganje svoj račun kod Narodne banke. I danas na zgradi koja je u sastavu Kliničkog centra „ dr Dragiša Mišović“ stoji tabla sa imenima najvećih darodavaca a među njima je ime Nake Spasić kao najveće dobrotvorke. Rad u Društvu „Kneginja Ljubica“ za koje je bila posebno vezana oduzimao joj je najviše vremena pošto je zahtijevao putovanja u Štimlje gdje je Društvo imalo Dom milosrđa. U tom Domu izdržavalo je i školovalo ratnu siročad i djecu bez roditelja sa Kosova, a kasnije i iz cijele Kraljevine. Na jednom od tih putovanja bila je teško povrijeđena u Uroševcu. To se desilo 1940. godine kada je ranjena od neke kolske zaprege. Međutim ovaj događaj je zataškavan. O njemu se nije pričalo niti se vršila istraga. Tada je dobila naprsnuće kuka i smještena je u Beograd u sanatorijum „Vračar“. U gipsu je ležala skoro mjesec dana, a svojim sestričinama je tada rekla: „Deco, ja sam rešila da ozdravim“. Uspjela je da se oporavi i prohoda, a od tada se kretala uz pomoć štapa. U vrijeme najveće ekonomske krize Društvo „Nasušni hleb“ obezbjeđivalo je po jednu veknu hljeba dnevno najsromašnijim porodicama. Naka je to društvo pomagala i najaktivnije učestvovala. Društvo je počelo sa dijeljenjem 500 vekni hljeba dnevno, da bi ubrzo dijelili po 1000, 1500 vekni.
U najtežim ratnim vremenima Drugog svjetskog rata hrabra Naka nije posustala. Jednog jesenjeg dana oko 11 časova u njen dom na Topčiderskom brdu gdje je boravila skoro sva njena porodica zakucao je glavom i bradom general Milan Nedić. Zatražio je da razgovara nasamo sa Nakom Spasić. Tada joj je ponudio da postane predsjednica svih ženskih društava koja je želio da osnuje. Ona je ponudu odbila rekavši:
„Ja sam već stara žena, vi me, moj generale, možete i streljati, ali ja se tog položaja neću primiti, naravno ne u ovom momentu u kome nam se zemlja nalazi“.
Međutim, uskoro je došla u situaciju da moli generala Nedića da iz logora spasi pjesnika Dušana Matića. Tada generalu u zamjenu nudi svoj život. Njena molba biva uslužena bez naknade, jer Naka nikada ništa do tada nije molila. Tokom Drugog svjetskog rata ova borbena žena doživjela je veliku tragediju. Na Vaskrs, 16. aprila 1944. godine smrt je zadesila veliki broj članova njene porodice. Poginula joj je sestričina sa četvoro već odrasle djece. Sestrić Mata Popović nestao je prilikom oslobođenja Beograda. Ali ništa nije uspijevalo da zaustavi njen humanitarni rad. Po završenoj Versajskoj mirovnoj konferenciji, osnovano je Društvo naroda, a među 32 zemlje nalazila se i Kraljevina Jugoslavija. U okviru tog društva djelovala je Mešunarodna unija za zaštitu djece. Stoga je Kraljevina Jugoslavija 1933. osnovala Jugoslovensku uniju za zaštitu djece, a Naka Spasić je izabrana za podpredsjednicu, a od 1937. i za predsjednicu. Tokom okupacije Srbije Unija je nastojala da zaštiti djecu na svim ratnim područjima.
Naku Spasić niko nikada nije čuo da se požalila na prilike u kojima je živjela, na život ili zdravlje. Želja da pomogne drugima uljepšala je njen život i olakšala tuđe sudbine. Umrla je u Beogradu 1953. godine, a jedna ulica na Dedinju i danas nosi njezino ime.
Autor: impulsportal.net