fbpx

Kakvo ba zdravstveno? Svi ćemo mi prije vremena otići...

hljeb

Piše: Jelena Paunović

Među rajom već odavno nije fora pitati „radiš li?“. To pitanje sada glasi „je l’ te majke ti išta plaćaju?“. Odogovri variraju od „kažu biće“ do „a šta da radim majke ti mile?“, potom slijedi pitanje „a jesi gleda’o/la šta za vani?“.

A u čemu je problem kad posla ima? Uz „posao“ ide i ono što se zove: stručno usavršavanje, sticanje novih znanja i vještina, rad u dinamičnom timu, mogućnost napredovanja; a tu i tamo se da provuć’ ona stara narodna o radu u miltikulturalnom (i je l’ te kakvom sve ne!) okruženju. Dakle, posla ima. Što bi političari rekli „u realnom sektoru“. Njima je sasvim ok u njhovom nadrealnom. Al’ taj nam je van domašaja.

Realni sektor kao realno robovlasništvo

Pored sile univerziteta u mnogim kasabama i na proplancima naše lijepe zemlje, a shodno i nekontrolisanoj „proizvodnji“ kadra koji se realno nema gdje zaposliti (osim uz stranačku iskaznicu i štelu tipa „daidža mi radi tu i tu, pa će me ubacit’ kad diplomiram“), uvriježeno je mišljenje kako nam treba milion ekonomista, pravnika, politologa, komunikologa, itd. te da samo oni trebaju zaposlenje.

Šta je sa frizerkama, krojačicama, konobarima? Svima onima koji se popularno zovu radnici/radnice.

Ne. Čak i u zemlji kakva je ova i čak sa kriterijima ispod svakog kriterija- nisu svi bogom dani da budu diplomirano nešto. Kada obrnemo medalju, vidjet ćemo i one koji jesu i vrijedni i pametni, ali su im i roditelji isti takvi pa nemaju para. Mama frizerka i radi za 400 KM, otac u auto praonici za 300- 350 KM, i kako da djetetu obezbijede visoko obrazovanje? Da ne budemo na kraj srca, nakon srednje škole i to dijete može da radi. Onda može i da se školuje jer:

Traži se radnik/ca

Dobro ste pročitali! „Traži se“ obično znači „zapošljava se“. Malčice gazde zaobilaze zakonske regulative, ali već svi znaju da nam nedostaje inspektora u inspekciji rada, pa se to sve lijepo posloži. Mimo zakona i u gazdinu korist.

Nedavno sam razgovarala sa radnicom koja radi u jednoj sarajevskoj pekari. Plata joj je 350 KM, ali joj je gazda citiram „duša od čo’eka“ pa svaki dan može kući ponijeti i jedan hljeb. Razgovor je završio naravno pričom o ratu i kako je tada „teško bilo“. Sad je dobro. Em se ima hljeba, em Zvezda granda. Šuti. Ššššš...

Sjedim u slastičarni na Baš čaršiji. Za sto do mog sjedaju očito gazda (to se vazda primijeti!) i njegov prijatelj. Izuzetno ljubazna, ali očito nova konobarica im prilazi i umilnim i uplašenim glasom ih pita šta žele popiti. „Daj njemu limunadu, a meni cijeđenu narandžu“- veli gazda. „Evo odmah“- reče ona, a on onako kako samo gazde znaju dodade „POŽURIIII MALA! NEMOJ DA ČEKAMO“. Njoj jadnoj ispade iz ruke ona teglica sa šećerom, sva uznemirena ga pogleda i reče da će odmah sve završiti i očistiti, a on progunđa kako je „mala nesposobna“.

I ko vam garantuje da baš ta „mala“ nije izuzetno vrijedan student, da nije jedna od milion koja tu radi drugu smjenu kako bi platila školovanje?

Platih svoju kafu i zarekoh se da tu više nikad neću ući. Nije baš da ću ispraviti krive Drine, ali tom ‘gazdi’ više ne dam marku i po za kafu.

konobarisanje

Sad se sigurno pitate koja li je to slastičarna. Za mene je to svaki ugostiteljski objekat u kojem vidim gazdu nasred lokala kako sve lične frustracije iskaljuje na radnicima. I ne, nemaju ti radnici ono što se po zavodima za statistiku zove popuplarno – prosječna plata. Oni imaju od 350 do, u najboljem slučaju, 600 KM.

Kruna karijere

Neki dan vidim oglas na jednoj piceriji. Kažu da hitno traže radnike. Uđem unutra i s vrata pitam „Ima l’ prijave?“. „To morate vidjeti sa gazdom“- kažu radnici uglas. „Ma, dobro sad gazda... Nego, jeste li vi prijavljeni?“- pitam. „Pa, znaš kako ja evo jesam...ali znaš kako to ide...nema odmah prijave... al’ ako se pokažeš...“- kažu nepovezano. Zahvalim se i odem.

U mom gradu second hand šopovi niču k’o pečurke poslije kiše. I tu ima posla. Plate isto ima al’ po sistemu – tu i tamo, a prijavljeni su samo oni najuporniji među načisto obespravljenima koji godinama rade za manje od minimalca. Gazdu baš briga. Inspekcija radi do 16h, a ovi iz druge smjene mogu očekivati „krunu karijere“ u vidu prijave kad se dokažu i pokažu i kad im bubrezi otkažu, pa neke tamo 2025. počnu ići na posao rano ujutru. U onaj vakat kad još postoji realna mogućnost da se koji inspektor pojavi na vratima, a da mu možda neće bit’ moguće u džep ugurat’ par stoja na jaranskom osnovu. Do tad, šuti i čuvaj bubrege tako što ćeš zbog skupe struje grijalicu palit’ samo kad provjereno gazda neće naletit’ u radnju. Struja je skupa.

Ima posla, a može biti i zakona

Ko radi ne boji se gladi, narodna je poslovica na današnjem vaktu vrlo upitnog značenja. Možda ako recimo radiš u pekari. Tad bar dobiješ onaj hljeb, ako me nisu slagali. Kolektivnog ugovora nema, a i kad ga bude koja korist i od toga.

Sretnem tako jednog kolegu. Mlad, talnetovan i pametan. Blokić u ruci i oko sokolovo za opaziti detalj, pa ga vještim perom pretočiti u riječi.

„Ma, šuti. Sad me angažovali na jednom projektu. Kažu biće... Šta bona da ti kažem?“, kaže mi.

„Haj bolan, nama bar nije dosadno. Šta bi al’ fakat da živimo u nekom uređenom društvu? Hahah!“- odgovorih.

Projekat kaže, do Nove godine traje, ali ima „šema i kombinacija“ pa će se snać’. Žao mu jedino što se ne bavi režimskim, već istraživačkim novinarstvom. Negdje usput’ dodade kako mu je još jedino bitno – svjetla se obraza u ogledalo ujutru pogledat’.

„Kakvo ba zdravstveno? Svi ćemo mi prije vremena otići“, dodade žurno koračajući prema Vječnoj vatri.

Izvor: Tacno.net

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU