Foto: Unsplash
Ima nešto tragikomično u tome kad se sa alanfordovskim Zavodom za istraživanje ruda i gubljenje vremena susretneš u realnom životu – i uvjeriš se da je stvaran! To je kao da ugledaš Bigfoota; možda te ugrožava i želi ti nauditi, ali je ipak uzbuđujuće.
Piše: Huso Makalić
Ovu priču mogao bi otpočeti od dana kada nisam susreo Bigfoota, ali sam upoznao Šeficu Biroa (mitski čupavac iz šuma Sjeverne Amerike je svakako simpatičniji). Šefica Biroa – zvučalo mi je kao neki neslužbeni naziv funkcije, poput samoproglašenog Jedinog zakona zapadno od Pecosa Roya Beana, ali tako su mi je predstavili. A ja sam samo tražio da me primi glavni u lokalnom Birou kantonalne Službe za zapošljavanje nakon što sam uvidio da sa službenikom na šalteru ne mogu riješiti ništa.
Ono što sam došao rješavati je pitanje besplatnog zdravstvenog osiguranja – kojeg sam izgubio zbog neredovnog javljanja za Biro.
Šefica me pitala o mojoj opštoj životno-materijalnoj situaciji. I, tu ću okriviti moju uvijek lošu sposobnost čitanja ljudi i njihovih namjera – pomislio sam da to znači da kad stekne uvid koliko je situacija ozbiljna vratiti će mi barem zdravstveno osiguranje; kažem barem jer daleko da je to moja jedina briga, već je samo posljednja i dodatno mi crpi energiju koju bih trebao trošiti na druge, logičnije probleme.
Uglavnom, nakon što sam Šefici Biroa objasnio moje teške opšte životne prilike, zaključila je da je to “zaista teško”, a onda se izjasnila – zdravstveno osiguranje mi ne može vratiti! Iz svoje velikodušnosti uputila me na popularne alternativne metode kojima bi mogao ponovno steći besplatno zdravstveno osiguranje, od kojih se posebno ističe ona po kojoj bi se trebao dogovoriti sa nekim poslodavcem da me “prijavi” kod sebe, i onda po već utvrđenom dogovoru da radni odnos odmah i bude raskinut, jer – a sad je najvažniji dio – ako bi došao u Biro da se prijavim kao osoba koja je upravo izašla iz radnog odnosa imao bih pravo na pune privilegije koje Biro nudi, uključujući naravno i besplatno zdravstveno osiguranje!
Ja i tad pitam, i sad razmišljam: “A kako bi bilo da vi meni prosto vratite odmah zdravstveno osiguranje? To što mi se predlaže zvuči komplikovano, neetično i kao čin koji bi kao lažno zapošljavanje imao elemente obmane i krivičnog djela?”
Kaže Šefica Biroa – Ne može!
Otišao sam iz Biroa sa mišlju da je ovakvo postupanje sigurno greška nižih instanci, i da će one više to ispraviti kad ih upoznam o cijelom slučaju. Jednako kao što sam mislio i da će Šefica ispraviti postupanje službenika na šalteru…
Guglao sam Šeficu, da vidim sa kime sam to zapravo imao posla. U njenoj dostupnoj biografiji piše da je “istaknuta aktivistica” jedne popularne političke partije u Bosni i Hercegovini – u kojoj je bila i “članica Kantonalnog odbora”. Stepen obrazovanja – isti kao i moj.
Upitao sam se: Da li je u tome razlika između nje i mene? Ona ima dobar posao, ured, a ja u tom uredu sjedim potpuno bespomoćan tražeći milost. Ona je na poziciji moći, a ja sam na poziciji potpune nemoći. Da li bi i moj život bio lijep, i ja bi imao prozračni ured, samo da sam istaknuti aktivista? Da li bi kadrovske komisije neke partije pronašle nešto i za mene, i u mojoj struci ili izvan nje?
***
Nevjerovatno kakve mogućnosti se čovjeku otvaraju kada postane istaknuti aktivista. Možda bih ja od prosjaka postao kraljević. Ovako si ograničen na uzak spektar radnih pozicija za koje traže kandidate sa tvojom diplomom, ali istaknuti aktivisti dobiju sposobnost da mogu obnašati svaku funkciju – to je efikasnije od Aladinove čarobne lampe!
Ovako je Centar za istraživačko novinarstvo 2018. godine u “partija prije struke” priči opisao stanje u Kantonu Sarajevo: Tako su gradskim tržnicama upravljali šumarski inženjer i profesor razredne nastave, javnim prevozom vojno lice, isporukom plina pedagog i socijalni radnici, a gradskom čistoćom menadžer sporta.
Ništa se nije promjenilo od 1999. godine kada je režiser Sulejman Kupusović ukazivao na svestranost stranačkih kadrova: Smiješno mi je kad vidim da je neko danas ministar kulture, sutra poljoprivrede, a prekosutra direktor doma zdravlja. Ovdje države nema, ima samo namjera, ideja o državi, gdje sa dvije strane čupaju, a ovi u sredini ne znaju kako će, ništa ne funkcionise, moral je u potpunoj krizi, i kultura je uvijek bila zadnja rupa na svirali.
Zašto partije uopšte imaju toliku moć pri zapošljavanju, čime se značajno smanjuju mogućnosti za one koji nisu politički aktivni? Stres i razočarenje kad te neko propitkuje o prosjeku i kaže 7.6? Žao nam je, da vam je prosjek samo malo bolji možda bi se i našlo mjesta… namjenjen je samo onima koji traže posao bez ikakve političke pozadine ili lokalnog moćnika koji bi se zauzeo za njih.
Taj javni sektor, za nas partijski neaktivne ekskluzivni klub sa katancem na kapiji, kad mu već ne mogu pristupiti, počeo sam mrziti – sve te Sekretare Ministarstva, zamjenike načelnika, savjetnike i meni osobito “najdraže” – stručne saradnike.
Kad sam lokalnog gospodara kulture, vječno na rukovodećim opštinskim pozicijama u institucijama kulture, upitao ima li za mene nezaposlenog mjesta u kulturnim institucijama naše opštine, odgovorio mi je: “Nema. Tu se može zaposliti samo preko stranke, preko kreveta, ili da platiš 20. 000 KM”. Ovdje i u kulturi nisu progresivci i neshvaćene duše koje shvaćaju druge neshvaćene duše, već podlaci i hulje.
I on mi je velikodušno ponudio nešto: “Ako kad napišeš knjigu, organizovat ćemo promociju.”
Ako kad zaista i napišem knjigu, sam ću poredati plastične stolice i organizovati promociju napolju; opština, kanton, Federacija i BiH nek ostave svoje prostorije sebi!
***
Kada sam uvidio da Šefica Biroa neće postupiti drugačije od službenika na šalteru, obratio sam se direktno središtu Službe za zapošljavanje kantona u kojem prebivam – i uvidio da i oni razmišljaju apsolutno isto.
Ja cijelo vrijeme mislim da ovo mora da je neka greška, samo trebam pronaći instancu koja će ispraviti pogrešku onih nižih. Ali, onako kafkijanski, kome god sam se obratio dobio sam samo još više nerazumjevanja. I eventualno citiranja članova zakona koji pokazuju da sam nesumnjivo, eto, ja u krivu.
U tome je prednjačio odgovor od strane Federalnog ministarstva rada i socijalne politike u kojem sam izbrojao da je neki “član” spomenut jedanaest puta! Koliko prava samo da bi se nekome oduzelo zdravstveno osiguranje.
Ovom ministarstvu sam se obratio jer oni gromoglasno najavljuju kako rade na poboljšanju postojećeg – ja ću ga nazvati zloglasnog – “Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba”. Upravo je to zakon na koji se najčešće pozivaju oni koji su mi oduzeli besplatno zdravstveno osiguranje, i koji ustraju u tom oduzimanju. Kakva god poboljšanja u zakonu ministarstvo navodno pravilo, ono što očito ne misle popravljati je postupanje Biroa da nekog ko, poput mene, propusti redovno javljanje na Biro, liše besplatnog zdravstvenog osiguranja – bez prilike da to zdravstveno osiguranje i vrati, osim “zaobilaznim putem” poput lažnog zapošljavanja. Iz odgovara koji sam dobio jasno je vidljivo da oni u takvom postupanju ne vide ništa sporno, i da ga ne namjeravaju mjenjati “članovima”.
Čak i Vijeće Europe, u svojoj Analizi zakona o zdravstvenom osiguranju u Bosni i Hercegovini, navodi: U Federaciji Bosni i Hercegovini, za razliku od Republike Srpske, rokovi za prijavljivanje u zavode za nezaposlena lica su veoma kratki i striktni, te je veliki broj građana u Federaciji bez zdravstvenog osiguranja zbog propuštanja navedenih rokova za prijavljivanje u zavode za zapošljavanje. Nenadano, čak i Republika Srpska ispada bastion humanizma, pravde i zaštite običnog čovjeka naspram “mog” entiteta!
Vrli ministar rada i socijalne politike Federacije često ponavlja da će on izmjenama “zloglasnog” zakona konačno postići da se sa Biroa skinu imena onih koji su na Birou samo zbog zdravstvenog osiguranja, a stvarno ne traže i ne žele posao. Kako bi bilo da se prvo postara da ne skidaju sa Biroa i ne oduzimaju zdravstveno osiguranje onima koji zapravo traže i žele posao; kao što se meni dogodilo!
Gospođa-domaćica, nečija baka od 64 godine koja nikad nije radila, niti planira-niti želi, je na Birou i ima zdravstveno osiguranje jer se redovito javlja. Ministar kaže da se traži način da se takve osobe skine sa Biroa – ali da neće ostati bez zdravstvenog osiguranja, tako da oni nemaju razloga za brigu. Ministrima treba vjerovati.
Zar nije to apsurdno: ja, u radnoj dobi, koji tražim posao, skinut sam sa Biroa prije tih domaćica koje se bliže trećoj starosnoj dobi (kojima svakako treba omogućiti besplatno zdravstveno osiguranje, na drugi način)! Sve po zakonu, javljanju svakih 45 dana i nepopravljivih posljedica za onog ko to preskoči uraditi.
Čemu uopšte služe Zavodi za zapošljavanje? Nikad, ali baš nikad me nisu kontaktirali da bi me obavijestili o potencijalnom poslu za mene, ili nekom projektu, ili o bilo kojem načinu da zaradim koju marku. Nisam se uzrujavao zbog toga, tražio sam posao sam preko konkursa ili specijalizovanih stranica sa oglasima za posao, ali me itekako uzrujava da su tako efikasni kad treba nekoga skinuti, a tako pasivni i beskorisni kad treba nekome pronaći posao.
Čini se da Zavodi za zapošljavanje jedino uspješno zapošljavaju kod sebe – istaknute aktiviste.
***
O svom gubljenju zdravstvenog osiguranja pisao sam svima, od ministarstva zdravstva do ombudsmana za ljudska prava. Odgovor na mail ili nikad nisam dobio, ili bi se izjasnili nenadležnima pa me preusmjerili na adresu druge institucije kojoj sam se već obraćao ili neke nove koja mi ne bi ni odgovorila, ili bi ustanovili da sam prosto – ja u krivu.
Tako jedna institucija u svom po mene negativnom odgovoru i zaključku navodi:
Potvrđuje, da je od strane rukovodioca Biroa upoznat o drugim načinima ostvarivanja zdravstvene zaštite, između ostalog preko Centra za socijalni rad ili preko poslodovca koji bi bio voljan da ga zaposli i nakon toga prekine radni odnos, samo kako bi povratio zdravstveno osiguranje.
To što sam im ja rekao, „potvrdio“, da su mi u Birou savjetovali da izvršim onaj scam sa lažnim stupanjem u radni odnos, ili da pokušam preko Centra za socijalni rad, iskorišteno je protiv mene. Ispalo je da sam ja sebe time inkriminirao – to je za njih bio gotcha momenat – pogriješio si i sad te imamo, solidarišemo se sa kolegama iz Biroa.
Ne bih abolirao od odgovornosti sve te ljude iz sistema, uopšte se ne doimaju dobronamjernim. Ako su sputani lošim i konfuznim zakonima, pa pokušavaju uraditi koliko je moguće u tim ograničenjima, zašto se čine nadmenim, neempatičnim, uljuljkanim u svojim pozicijama moći i spremnim žestoko braniti ovakva – odbijajuća postupanja. Za nekog za koga nemaju nikakvih partijskih ili familijarnih razloga da nešto urade, nisu spremni uraditi ni koliko mu po pravu pripada, a kamoli neki dodatni napor. Nije nama glavni problem kriza institucija, već kriza čovjeka.
Čak sam i ja, uz svu svoju naivnost, nekad tokom ovih dešavanja shvatio da će moj vapaj za pomoć višim i drugim instancama završavati sa samo još više neodgovornih mailova, proslijeđivanja da se obratim drugoj instituciji i – odbijenica.
Revidirao sam – što je možda pozitivno u ovoj priči – svoj odnos prema Bosni i Hercegovini. Prije je moj odnos prema domovini bio poprilično prost i nevin: Moja domovina je Bosna i Hercegovina. Ja volim Bosnu i Hercegovinu. Dao bih svoj život za Bosnu i Hercegovinu.
Više se ne razbacujem svojim životom tako olahko; pored toliko onih kojih su se snašli u ovakvoj državi, trebao bih ja sa nula KM mjesečnih primanja, bez zdravstvenog osiguranja, životareći na margini gurati se u prve redove patriota ovakvog poretka? Jer šta je država ako to nisu njene institucije i način na koji se ophode prema građanima?
***
Meni je toliko jednostavno očito da je sve što pričam logično i ispravno – a opet institucije Bosne i Hercegovine mi odbijaju dati za pravo – da se osjećam kao u nekoj imaginarnoj epizodi Serlingove Zone Sumraka: Jednog jutra sunce nije izašlo. Jedan običan građanin, nazovimo ga Alen, prestravljen je nestankom Sunca – ali tek će se sablaznuti kad shvati da jedino on primjećuje da ga nema. Zapravo, čini se da niko sa kim pokušava da razgovara i ne zna šta je Sunce, i da ga je ikada i bilo! Alen tako unezvjeren tumara po mraku tražeći jednog čovjeka koji će mu potvrditi da nije izgubio razum i da Sunce zaista postoji.
Tako se ja osjećam kad objašnjavam da je apsurdno da mi lokalni Biro kantonalne službe za zapošljavanje oduzima besplatno zdravstveno osiguranje zbog nejavljanja; upućuje da izvršim cijeli proces lažnog zapošljavanja i prekidanja radnog odnosa. I onda kad dođem na Biro sve može – dati će mi besplatno zdravstveno osiguranje bez ikakvih problema. Ali kad ja kažem: A zašto mi onda prosto jednostavno odmah ne vratite zdravstveno – e, to ne može!
Čemu uopšte služi javljanje svakih 45 dana Birou, osim što čovjek izgubi sat vremena ili pola dana, u zavisnosti koliko daleko se nalazi od njegovih prostorija? Čovjeku koji sam konkuriše i traži posao to je samo dodatni obavezni teret, pa bi najbolje bilo ukinuti obavezno javljanje, ili ukinuti u potpunosti beskorisnu Službu za zapošljavanje i pronaći drugi način da nezaposleni tražioci posla ostvaruju pravo na besplatno zdravstveno osiguranje.
Redovno javljanje Birou služi, valjda, da se spriječe zloupotrebe – poput toga da neko zarađuje u inostranstvu ali se i dalje vodi na Birou u BiH radi zdravstvenog. osiguranja. Ali taj koji radi u inostranstvu, kao i onaj koji neprijavljen zarađuje u BiH, i onda domaćica od 64 godine, oni će naći načina i vremena da se redovno jave u predviđenom roku. To su, očito, ljudi, koji se snalaze.
Na ovakav način Biro se paradoksalno riješio prvo mene: Čovjeka koji zaista ne radi, nemam nikakvih prihoda, i tražim posao.
***
Da vodim dnevnik, unosi u ovo vrijeme bi izgledali ovako:
Prestao sam pozdravljati druge ljude. Nikada nisam bio pretjerano druželjubiv, ali u kakvoj god prigodi bi napustio dom, pa se vratio, sreo bi barem 2-3 čovjeka sa kojima bi izmjenio pozdrave. Toga više nema. Primjetio sam začuđene poglede onih pored kojih bi samo prošao – nije bilo nikakve svađe između nas, niti ikakvog razloga da ih samo tako ignoriram. Osjećam potrebu da se odvojim od svih. Uzalud znanje o “generalizaciji” ili “projekciji”, ono gubi bitku pred krhkom sirovom prirodom čovjeka.
Shvatio sam da osobe koje smatram najviše moralno pokvarenim su ujedno i najuglednije u ovom društvu. To su osobe na čiji pogreb bi došla gomila i međusobno se sjećali kako je to bio dobar čovjek. Zapamti: Na tebe su indeferentni. Ti im se ne dopadaš. Ti si problem – ti si taj koji se ne uklapa u ovakvo društvo.
Toliko je zla u ovdašnjim ljudima. Ne samo da ne žele imati ništa sa onim koji je u nekoj muci, ignorišu ga i lično i institucionalno, već su još okrutniji ako naiđu na nekog perspektivnog ili lijepog. Tad se neće smiriti dok ga ne dovedu do potpunog fizičkog i psihičkog propadanja – jedino tada će biti zadovoljni.
Nisam baš u stanju najboljeg raspoloženja.
U trenucima očaja, bez feninga u džepu, kad sam na još samo jednu nedaću, na samo još jedno pogoršanje situacije do života Hamsunovog neimenovanog naratora iz “Gladi” koji tumara ulicama gladan i rastresen, kao u viziji stvorila se ispred mene slika drugog Ja, nasmijanog i ulickanog, koji ima zaposlenje i sređene porodično-socijalne odnose. A Christmas Carol bosanska verzija: Kako bi se prošlost, sadašnjost i budućnost odvijali drugačije da sam istaknuti aktivist partije?
Šta čovjek može uraditi u ovakvoj situaciji? Evo nekoliko prijedloga:
Ući u politiku
Bojim se da bi, obrušivši se se na javnu upravu, zvučao poput Trumpove administracije i njihovog okomljavanja na USAID. Biračima bi poručivao:
Ministarstva, Centri, Zavodi i Službe predstavljaju parazitsko čudovište koje postoji jedino da uslužuje sebe. Nema ništa korisnog u tim sekretarima, šefovima kabineta i stručnim savjetnicima – to je čitav jedan stalež, kasta koju treba ukinuti. Novac koji se daje njima usmjerit ćemo u kvalitetnije socijalno i zdravstveno zbrinjavanje vas, običnih građana.
Da mjesec dana prestanu raditi sve institucije, ne da bi nastao kolaps, već bi društvo možda i procvjetalo! Ne vidimo nikakve koristi od organiziranog života na ovom prostoru; da živimo u džungli bez ikakvog reda – bilo bi nam bolje! Obećavam, ako ja pobijedim, ući ćemo u njihove urede! Morati će opravdati svoje postojanje; pokazati svoje rezultate, sve koji ne zadovolje – ukinut ćemo. Neće se više smjeti nadmeno ophoditi prema vama, nikad vas niko više neće – odbiti! (Poput Scara u Kralju Lavova – Stick with me, and you’ll never go hungry again!)
Nažalost, građani Bosne i Hercegovine biti će lišeni ovih svježih ideja u politici. Za mene je sad pitanje časti da nikad ne postanem jedan od tih istaknutih aktivista.
Napisati roman
Paul Schrader (Taxi Driver) ideju za lik Travisa Bickla je dobio dok mu se život nalazio na najnižoj tački. Dužan, sa raspalim brakom iza sebe, spavao je u svom automobilu a vrijeme provodio lutajući Los Angelesom, gledajući pornografiju i živeći na junk hrani. Onda se još i razbolio i u bolnici shvatio da je medicinska sestra prva osoba sa kojom razgovara nakon ko zna koliko vremena.
Počeo je pisati scenarij kao vid samo-terapije – To je bila osoba koje sam se bojao, za koju sam se bojao da postajem…Mislio sam da ako budem pisao o tome moći ću odvojiti njega od sebe.
Svi mi, kao Schrader, se u teškim okolnostima, nakon što ustanovimo da kao razumni nećemo učiniti ništa destruktivno, i da ćemo se voditi religijsko-psihologijsko-filozofskim načelom da je svako iskušenje ujedno i prilika za lično poboljšavanje, i da na frustraciju trebamo odreagirati primjereno, možemo se zapitati i kroz fikciju iskazati: Šta bi u ovakvim okolnostima uradila manje razumna osoba?
Osobe koje počine nešto zaista loše su obično očajne, nesretne i (socijalno) izolovane. Taj čin, koji uglavnom označava i kraj njihovog života, ustvari je iskazivanje njihove boli i bijesa: “Vi(društvo) ste povrijedili mene, a sada ću ja povrijediti vas”. Takvo rezonovanje je posljedica nezdravog ratničkog mentaliteta koji razviju – ja protiv društva.
Roman koji bi istraživao dubine ponora ljudskog propadanja, smješten u Bosni – gdje je sve još bijednije nego u Schraderovom Los Angelesu ili Travisovom New Yorku – zvuči toliko neophodno da se čudim kako to da ga još uvijek niko nije napisao!
Prestati se smješkati
Možda je to nekakav odbrambeni mehanizam, ili naprosto meek osobnost, ali stalno uhvatim sebe da u društvu sa osobama koje mi se uopšte ne dopadaju, ili se ne slažem sa njima, ponašam se tako da se samo smješkam kao idiot i oglašavam se tiho i ponizno. Izbjegavam raspravu, konflikt i sukob; iz neke iracionalne potrebe da ugodim svakome i ne zamjerim se nikome. Trebao bi neko da mi kaže, ili da kažem sam sebi: “Svijet je pun idiota kojima trebaš dati do znanja da su idioti! Iskaži svoj prezir! Misliš da ćeš steći njihovo poštovanje tako što ćeš se smješkati kao idiot dok te očito gaze? Tako će ti se još i smijati iza leđa! Postoji ispravan konflikt – nikad ne propusti priliku za ispravnim konfliktom! Ne očekuj da te vole; kako se stvari odvijaju, ako ih sve razbjesniš, vjerovatno znači da si upravu!“
Da, mislim da ću početi sa malom promjenom u ponašanju. Ne vjerujem da ću se ikad više smješkati; pogotovo u kakvom uredu, kakvom članu javne uprave, koji je možda na tom mjestu jer je istaknuti aktivist kakve partije.