fbpx

3tramvaj

Bojan Stojčić, autor knjige Hotel Bristol: O Zidovima Sarajeva 1996. – 2019.: “Sarajevo i BiH postali su taoci opštih mjesta svog identiteta kao što su rat, Olimpijada, new primitives, sarajevski pop-rok 80ih. To ne govorim iz nostalgičnih pobuda, već iz straha da društvo koje ništa novo ne proizvodi nema nigdje drugo nego nazad. Izdvojio bih rad Viva la Transicion iz 2015., natpis na tramvaju koji je kružio gradom mjesec dana. Tramvaj je model Tatra T3, proizveden u Čehoslovačkoj 70ih, kupljen od strane Jugoslavije istih godina. Te dvije zemlje danas ne postoje, ali on i dalje kruži gradom.”

Piše: Saša Šimpraga, H-Alter 

Knjiga sarajevskog umjetnika Bojana Stojčića Hotel Bristol: O zidovima Sarajeva, 1996. – 2019. vizualna je povijest glavnog grada Bosne i Hercegovine u vremenu radikalne tranzicije, i to kroz prizmu uličnih grafita. Knjigu je objavilo udruženje Crvena.

Knjiga kroz grafite govori o dva desetljeća povijesti Sarajeva. Doživljavate li taj segment života grada, njegovu svojevrsnu kroniku koja je doslovno zapisana na njegovim ulicama, kao nešto alternativno? Što mislite da li se kroz te možda marginalne, ali često indikativne slike društva, ono može razumjeti bolje ili preciznije? Koje je bilo vaše polazište?

Polazište za ovu knjigu bio pogled na grad – iz samog grada, odozdo. Alternativna historija svakako ne postoji, ali pogledom sa margina, sa alternativnih pozicija, daje se novo svjetlo nekim procesima koje živimo. To mi postaje jako bitna tema u sredini u kojoj živim. Sarajevo i Bosna i Hercegovina postali su taoci opštih mjesta svog identiteta kao što su rat, Olimpijada, new primitives, sarajevski pop-rok osamdesetih.

U javnom medijskom prostoru kao da nije prošlo preko dvadeset godina od tih događaja, kao da se nisu dogodile generacije mladih ljudi koji su nešto radili, stvarali, voljeli i živjeli. To ne govorim iz nekih nostalgičnih pobuda, već iz straha da društvo ili sredina koje ništa novo ne proizvodi nema nigdje drugo nego nazad.

Jusuf Hadžifejzović je davno rekao “Od kiča do krvi samo je jedan korak”. Zato mi je bilo bitno da napravim ovu arhivu jedne subkulture te prikažem njen nestanak i ponovno rađanje u transformacijskim procesima grada.

Što knjiga sadrži?

Knjiga se bazira na arhivi grafita koji su rađeni u periodu od dvadeset godina, a najstariji grafit u knjizi je iz 1996. godine. Čitavu arhivu sam ponovo dokumentovao u cilju upoređivanja i registriranja promjena u javnom prostoru.

Ova fotografska građa obogaćena je tekstovima različitih ljudi koji se bave javnim prostorom; arhitektata/ica, socijologa/inja, novinara/ki, ali i kratkim intervjuima sa crtačima grafita – mladim ljudima koji direktno učestvuju u kreiranju slike grada, legalno ili ne.

Na naslovnici i samom naslovu prisutan je Hotel Bristol. Tako nazvan hotel ima gotovo svaki grad (koji drži do sebe). Po čemu je sarajevski osobit? Zašto ste se odlučili baš za taj motiv?

Naziv Hotel Bristol predložila mi je kolegica Andreja Dugandžić i to joj je bio pun pogodak. Hotel Bristol je simboličan samim tim što je prisutan u skoro svakom većem gradu, a motiv hotela kao prostora koji je privatno vlasništvo namjenjeno za javnu upotrebu mi sasvim dobro oblikuje to što sam želio reći. Sarajevski Hotel Bristol osim toga jako je lokalno specifičan.

Nakon rata od njega je ostala samo konstrukcija bez fasade, a na njegovu rekonstrukciju se čekalo petnaestak godina. To ne znači da je ta ruševina bila sasvim bez funkcije – skoro da nema zida koji unutra nije imao neki grafit na sebi ili poda koji nije imao limenke, opuške i šprice posvuda. Pogled sa vrha zgrade bio je jako romantičan tadašnjim klincima. Danas je taj objekat dio velike grupacije i zove se Novotel Sarajevo Bristol.

Postoji li i kakav je odmak kroz godine od ratne tematike, pa i govora mržnje, u gradskim grafitima? Kakve poruke dominiraju danas?

Teško mi je sjetiti se neke poruke mržnje sa zidova specifične za Sarajevo. Bio je onaj čuveni na Pošti: “Ovo je Srbija”, a neko je dopisao ispod “Ovo je pošta glupane”. Danas ima dosta “stop LGBT” ili sličnih natpisa, ali mislim da to nije specifično samo za ovaj grad, već za svaku sredinu gdje je šovinizam dominanta.

U knjizi navodite da i sami ispisujete grafite, a i u vašim radovima često posežete za tekstualnošću koja se predstavlja u javnom prostoru. Možete li izdvojite jedan ili neke od tih radova kojima na značenju daje upravo ulica i grad?

Izdvojio bih rad “Viva la Transicion” iz 2015. godine, veliki natpis na tramvaju koji je kružio gradom mjesec dana. Taj tramvaj je model Tatra T3, proizveden u Čehoslovačkoj tokom sedamdesetih, a kupljen od strane Jugoslavije istih godina prošlog vijeka. Te dvije zemlje danas ne postoje, ali tramvaj i dalje kruži gradom u jednom novom sistemu i državi. Otuda i taj natpis.

Prošle godine na prozoru galerije Odron sam postavio transparent napravljen od čaršafa: “I dedo mi je bio antifašista.” Inspekcija je stigla nakon dvije-tri sedmice da ga skine jer nismo platili porez za reklamu u javnom prostoru. Za natpis na tramvaju koji je kružio čitavim gradom mi to niko nije tražio.

U više manje svim postjugoslavenskim društvima zajedničke su tendencije u kojma javna dobra ustukavaju pred investicijama koje ne gledaju dalje od profita. Ima li u tome nekih sarajevskih specifičnosti? Koliko pritom grafiterska scena prati primjene na samom gradu?

Vrsta kapitalizma koji žive postjugoslovenska društva, nije samo kapitalizam prepušten sebi i profitu te odvojen od države, nego je iznad nje. Sarajevo je jako izražen primjer toga. Imamo situacije novih stambenih blokova koji se grade na prirodnim protocima zraka u kotlini. To je jedan od razloga zašto je Sarajevo zimi jedan od najzagađenijih gradova na svijetu.

Ogromni shopping centri i hoteli se grade i priključuju na vodovodnu infrastrukturu koja ponegdje datira iz doba Austro-Ugarske. Čak i arheološka nalazišta postaju građevinske zone, što je najstrašniji oblik zatiranja lokalne historije radi strane investicije.

Rekao bih da lokalna vlast više ima ulogu posredovanja rasprodaje javnog dobra nego upravljanja njime. Grafiterska scena kao i u svakom gradu se prilagođava vizurama grada nastojeći biti dio tog tkiva.

Koji vam je sarajevski grafit najdraži i zašto?

Brunclik Zorica – Horde Zla, Gorica

Na čemu sad radite?

Trenutno završavam jednu knjigu-objekat i isprobavam neke, za mene, nove forme intervenisanja unutar prostora. Upravo mi se otvorila izložba u Grenobleu, a započinjem i planiranje jedne izložbe, bliže kući ovaj put. 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU