Foto: Biografije
“Zabrinjavajuće je što su Nušićeva dela aktuelna i dan danas kao i mnoge stvari koje se danas dešavaju na svetskom nivou. Čini mi se da čovečanstvo ne ide dobrim putem. Naravno, postiglo je veliki tehnološki napredak, ali čini mi se da taj napredak neke stvari razara, a pre svega dubinu osećanja i ljudske empatije.”
Ovim riječima razgovor za Impuls portal započela je naša proslavljena glumica Gorica Popović koja je tokom proteklog vikenda gostovala u Banjaluci i Tesliću sa monodramom „Gospođa Milihbrot“ koja je rađena prema Nušićevim pričama o braku, muževima i mnogo čemu još. Igranjem u Tesliću monodrama je proslavila 10 jubilarno izvođenje u Republici Srpskoj.
Razgovarala: Ilijana Božić
Tokom ovog razgovora dotakle smo se Branislava Nušića, njegovog prodiranja u srž mentaliteta našeg čovjeka, ali i aktuelne situacije u Srbiji, ali i pozorišta koja su od juče zatvorila svoja vrata kao znak podrške studentima koji protestuju u Beogradu.
– Površno se gledaju stvari. Bitna je brzina, što brže, što lakše i što površnije. Čini mi se da je to jedan opšti trend i to možemo da vidimo na svakom koraku pa tako i u muško ženskim odnosima. Izgubile su se neke tradicionalne stvari. A s druge strane imamo toliko femicida, toliko ubistava žena i zločina da je to strašno. Očigledno da smo zadržali neke baš loše stvari od naših starih, a zaboravili smo one dobre. Volela bih da čovečanstvo i ljudi budu emotivniji, dobrostiviji, da imaju više razumevanja, više ljubavi. To bi bilo lepo ali nije lako to postići-dodala je Gorica Popović.
U predstavi „Gospođa Milihbrot“ glavna junakinja govori da se bliži kraj svijeta i da naredne mjesece želi da proživi. Recite nam više o samom komadu…
Nušić je to pisao davno, pre 100 i više godina. Prosto je umeo da kaže toliko stvari o nama i o našem mentalitetu. Predstavu sam napravila od njegovih priča koje je pisao, ima zaista fantastičnih priča i mnogo priča na temu bračnog života i običaja i povezala sam sve te priče u jednu priču o toj veseloj udovici koja prepričava svoj brak. Igram je vrlo dugo, premijeru sam imala davno u Beogradu kod našeg režisera Brace Petkovića u Modernoj garaži. On je imao svoju Modernu garažu gde je iz hobija skupljao stare automobile i imao je tu i svoju scenu. E tu sam napravila premijeru. Igrala sam na mnogim scenama i ovde i u inostranstvu. Ona dobro prolazi kod publike jer je Nušić uvek aktuelan.
Foto: Srna
Kao što ste već i rekli zabrinjavajuće je što je Nušić i danas jako aktuelan a spominjali ste i dolazak tehnologije koji je donio napredak ali i dosta toga negativnog. Kao što junakinja ove predstave kaže da dolazi kraj svijeta i da želi da proživi lijepo to vrijeme, čini nam se da je tehnologija ubrzala naš život da mi ne vidimo da će već sutra možda biti kasno za neke lijepe stvari, da će doći kraj a mi nećemo živjeti u ljubavi sa bližnjima.
Da, ali onda se pojave studenti u Beogradu koji sve to vrate na fabrička podešavanja i traže povratak na prave stvari. Traže odgovornost, traže pravdu, traže istinu i to je nešto što je sada veliko iznenađenje za sve nas. Jednostavno to je neka posebna energija. Mi smo dugo optuživali mlade da nisu aktivni da ih ne zanima politika. Međutim, oni su sada pokazali jednu takvu zrelost, jednu takvu organizovanost, međusobno prijateljstvo da je to otvorilo i druge prostore i probudilo druge ljude. To je nešto što je teško zaustaviti. Ne znam kako će se sve to završiti ali oni su jako uporni i verujem da će neke stvari da isteraju.
Po ovom svemu vidimo da su mlade generacije dosta drugačije od moje, vaše i ranijih ?
Moja generacija nije uspela da istera neke stvari, da popravi nešto, ali zato sada podržavamo njih. Imamo veliku nadu da će oni uspeti, jer jednostavno ne prave nikakve greške. Organizovani su tako da vam dođe da kažete evo vodite državu deco. Divne akcije prave.
I studenti iz Banjaluke i Zagreba, pa i drugih gradova podržali su studente u Beogradu…
Svi su, jer to je nešto što je drugačije. Studenti neće ni blizu političare, ni opozicione ni nikoga. Oni traže vrlo čiste i jasne stvari. Žele da se odgovorni za nadstrešnicu kazne, da se kazne oni koji su ih napadali po ulicama, gazili ih automobilima. Oni neće odustati od toga. A vlast ne bude li ostvarila zahteve jako loše će da prođe, prosto će da se otvore mnoge priče o korupciji, o burazerskom načinu vođenja države.
Posmatrajući tu podršku svih, nije li ljubav jedina vodilja koju trebamo pratiti?
Milsim da jeste, to je nešto što nam je neophodno i što ne treba da zaboravljamo. Kad se okreneš i vidiš da je nekome loše, da neko nema, da mu pomogneš da mu se nađeš. To je najveća radost koju možeš da doživiš, kad osetiš da si nekom pružio ljubav ili kad neko tebi pruža ljubav.
Kakva je trenutno situacija u pozorištima, rekli ste da su i teatri zatvorili svoja vrata?
Odlučili smo da sva pozorišta beogradska od danas stupe u štrajk koji će trajati sedam dana. Jednostavno da zatvorimo svoje kuće i u Beogradu i u provinciji, te u unutrašnjosti. To je vrsta podrške i mislim da mnoge strukture društvene treba da se priključe tome i da traže promenu. Imamo advokate koji štrajkuju, kao i škole. Nama školstvo potpuno stoji, ne održava se nastava, štrajkuju đaci, studenti, profesori. Tako da smo mi od početka podržavali, jer prvi koji su pretučeni to su bili studenti fakulteta Dramskih umetnosti koji su izašli na 15 minuta da odaju poštu stradalima u Novom Sadu. Tu su ih napali ljudi koji su bliski vlasti, tu ima i funkcionera vladajuće stranke i sada to treba da se objavi, neka imena su objavili neka nisu. Mi smo stali uz studente, iznosili smo parole na kraju predstave i dobili smo velike ovacije. To nam je govorilo o raspoloženju ljudi, videli smo da to podržavaju. Onda smo i mi imali petominutno odavanje pošte, crvene šake i mnoge akcije kao znak podrške. Sad smo rešili da to radikalizujemo da bismo primorali nadležne da razmisle o svemu tome. Nadamo se da ćemo uspeti u tome.
Ne pamti se ništa slično da se dešavalo kod nas…
Pa nije bilo ništa slično. Mi smo se jako oko toga lomili i raspravljali i dogovarali. S jedne strane mi se najbolje čujemo i naše poruke sa scene su jake. A ovako kad zatvoriš kuću u mrak pitanje je efekta. Ali s obzirom da smo svi zajedno u tome nadam se da će imati efekta. Ali, znate ti političari, to je vrlo neobično. Oni uopšte ne dolaze u pozorište. Nikada ih nismo videli na predstavi. Šta vam to govori. I sad je jedan njihov napisao na svom nalogu: Štrajkuju glumci pa ionako do sada nisu ništa radili neće se ni primetiti njihov štrajk. Užas zaista, to kaže čovek koji nikad nije bio u pozorištu. Šalili smo se da napravimo anketu šta su poslednje gledali u pozorištu a to bi bilo porazno za njih.
Foto: Facebook stranica Kaljave Gume
Jeste zaista. Ali evo živimo vrijeme promjena. Međutim, još bih se osvrnula na seriju „Kaljave gume“ koja je donijela mnogo dobru priču o životu žene u starijoj dobi i o njenoj borbi za slobodan život. Treba li nam više serija koje će prikazati život žene u toj dobi, jer toga nemamo, kao i tu njenu i neprestanu žensku borbu za slobodu i svoj život?
Jeste, za ulogu u toj seriji sam dobila možda najviše komentara od svega što sam radila u životu. Bila sam iznenađena donekle, jer meni su se žene toliko obraćale i govorile kako su gledale seriju i kako im je to značilo. Mislim da je to divno pogođena tema. Nažalost RTS TV nije imala razumevanja, zbog novca da se napravi i druga sezona koja ima već napisan sinopsis, tako da nismo napravili sledeću sezonu. Međutim mnogo mi je drago što je to moj drug sa fakulteta, koji živi u Americi, napisao sa svojom suprugom i što smo to uradili u vreme korone. To je prava priča o ženi koja kad se nađe pred životnim raskršćem ne sakrije se, ne sakrije glavu u pesak nego hrabro krene da sluša sebe, svoje srce i emocije. Tako da mislim da bi trebalo više takvih serija i filmova i da se bave tom temom ljudi u godinama. Napisala sam jedan komad koji ćemo raditi u Ateljeu 212 na temu ljudi u odmaklim godinama. Zove se „Matorci“ i to je komedija o šestoro ljudi koji su pobegli iz staračkog doma i koji hoće da pripreme svoju priredbu i u zatvorenom kafiću spremaju svoj kabare. Tu sam pronašla divne teme o starosti, o teroru mladosti, teroru plastičnih operacija, o skupoći, o penzionerskom životu, ali naravno sve kroz komični ugao i mislim da bi to moglo da bude super.
Toga nam danas nedostaje i smijeha nam nedostaje. Nameće nam se plastična ljepota i jako je teško opstati…
Jeste sve te iste žene, sve isto izgledaju. Ne možete da prepoznate koja je koja. To je nešto strašno.
I za kraj ako nešto imate da dodate…
Imala sam u Tesliću 10 jubilarno izvođenje moje monodrame u Republici Srpskoj. Sarađujem sa divnim ljudima dugo. Još nas čeka nekoliko gradova. Jako se radujem, lepo to kod publike prolazi. To me raduje i srećna sam što sam uspela da idem i u Doboj, Banjaluku i druge gradove. Sale su uvek pune. Divno je zaista.