Rose Hackman: Emocionalni rad je snažno feminiziran

Foto: Freepik

Moramo cijeniti emocionalni rad, ali u konačnici želimo da se cijene i ljudi koji ga obavljaju. Možda zvučim apstraktno, ali treba nam borba za novi skup vrijednosti i novi način vrednovanja ne samo rada ljudi, već i njihovog postojanja općenito – kaže novinarka Rose Hackman, autorica knjige Emotional Labor: The Invisible Work Shaping Our Lives and How to Claim Our Power (‎Flatiron Books, 2023).

Razgovarala: Paulina Januszewska

Prebacivanje emocionalnog rada na žene očito im šteti, ali negativne posljedice ove nejednake podjele snose svi, uključujući muškarce. Koje su to posljedice?

Ako većina odgovornosti u sferi prepoznavanja, izražavanja i reguliranja emocija pada na ženska ramena i smatra se suštinom ženstvenosti i negacijom muškosti, onda su muškarci već u vrlo ranoj fazi života lišeni svijesti i sposobnosti suočavanja s ovim područjem, tj. s osjećanjem, opisivanjem i rukovanjem emocijama – svojim i tuđim. Dječake, koji kasnije postaju muškarci, uči se prilično ekstremnom stoicizmu koji emocionalno može eksplodirati samo kao bijes.

Zašto samo kao bijes?

U stereotipno shvaćenoj muškosti, ovo je jedina potpuno prihvatljiva emocija, koja se, čak i kada poprima vrlo negativne oblike, doživljava kao snaga. U praksi to ima fatalne posljedice jer ne želimo biti u društvu nekoga tko ima toliko ograničenu lepezu emocija i međuljudskih vještina da ne može kontrolirati svoj bijes. A zasigurno ne bih htjela stvarati prijateljstvo, vezu ili obitelj s nekim takvim.

I sve više žena to zaista ne želi.

Ako patrijarhat utječe na to da muškarci nisu baš ugodne osobe jer im se ne daju alati za povezivanje sa sobom i drugim ljudima na pozitivan način, te nisu u stanju doživljavati emocije na zdrav način, onda ne čude izvješća o epidemiji muške usamljenosti, krizi povezanoj s nesrazmjerno češćim nego kod žena samoubojstvima, preranim smrtima i predoziranjima alkoholom zbog depresije i očaja.

Zato svoju knjigu ne tretiram samo kao misiju traženja pravde za žene, već i kao apel za zaštitu humanosti muškaraca. Zahtijevajući od njih da izražavaju uski raspon emocija povezanih s dominacijom, agresijom, natjecanjem i rizikom također im se oduzima prilika da vode potpuno zdrav, zajednički život.

Kako bi, onima koji još nisu pročitali tvoju knjigu, objasnila koncept emocionalnog rada? Kako se on razlikuje od drugih oblika rada koje su dobro opisale feminističke teoretičarke – npr. poslova skrbi, kućanskih poslova, reproduktivnog rada?

Emocionalni rad je zaseban oblik rada, iako se u nekim aspektima može povezati s ostalim oblicima. Ponekad se smatra sinonimom za njegu i brigu, ali nije im u potpunosti identičan. Moja definicija je sljedeća: emocionalni rad je upravljanje vlastitim emocijama kako bi se pozitivno utjecalo na emocije drugih. To je, na primjer, osmijeh koji žena stalno upućuje drugima kako bi se osjećali dobro, bez obzira na njezino stvarno raspoloženje. U našem društvu, emocionalni rad je vrlo snažno feminiziran, često rasno određen, marginaliziran, nevidljiv, visoko devalviran ili općenito podcijenjen oblik rada, iako je jedan od temelja koji stvaraju odnose, obitelji, zajednice, gospodarstva i cijela društva.

Javlja li se emocionalni rad isključivo u privatnoj sferi?

Ne, taj je termin u kontekstu profesionalnog rada skovala sociologinja Arlie Hochschild prije više od 40 godina. Ona je ukazala na to kako se vidljiva eksplozija emocionalnog rada mogla primijetiti u trenutku kada je sektor proizvodnje zamijenjen sektorom usluga – takozvanim „uslugama s osmijehom“. Hochschild je proučavala rad stjuardesa, čiji se posao ne svodi isključivo na pružanje putnicima uputa što činiti u izvanrednim situacijama…

Nego?

Na pružanje osjećaja sigurnosti i zbrinutosti. Stvaranje dojma brižnih, uvijek ljubaznih, ultrapristojnih i zadovoljnih stjuardesa služi smanjenju razine tjeskobe, ublažavanju lošeg raspoloženja među putnicima, a uvjetovano je obavezom da se odgovori na njihove potrebe. U vremenima kada je letenje bilo nešto vrlo ekskluzivno, na to se posebno pazilo, a osim toga žene (jer ovo je zanimanje vrlo feminizirano s razlogom) u kabinskoj posadi morale su biti oku privlačne i seksi. Svojim emocionalnim radom gradile su brend aviokompanije. Isto se događa i u restoranima, barovima i bolnicama.

Budući da će emocionalni rad i zanimanja koja zahtijevaju brigu biti teško zamjenjivi, čak i umjetnom inteligencijom, možda će im porasti vrijednost?

Voljela bih da se sustavno zaista bolje nagrađuju medicinske sestre, učiteljice ili njegovateljice starijih osoba, jer su to društveno iznimno važna zanimanja. No, ne smijemo zaboraviti na kulturne promjene koje će jednako utjecati na jednako važne, ali zasad neravnomjerno raspodijeljene obaveze privatnog emocionalnog rada bez kojeg jednostavno ništa drugo ne funkcionira.

Odgovornost za dobro raspoloženje zajednice, obitelji, tradicionalno heteroseksualnog najbližeg okruženja, i dalje primarno leži na majkama i suprugama, od kojih se očekuje da budu optimistično raspoložene i uvijek dobre volje prema svojoj djeci i prema partnerima. Žena regulira emocije kako petogodišnjeg djeteta u izljevu bijesa, tako i njegovog ljutitog, a time i možda odsutnog ili čak opasnog oca. U tom smislu, kućanski poslovi poput čišćenja i kuhanja, koji sami po sebi nisu emocionalni, postaju dio održavanja sklada i pozitivnih osjećaja svih članova obitelji.

Na tome, uostalom, počivaju odnosi.

Da, ali to obično funkcionira samo u jednom smjeru. Dok kod djece nikako ne smijemo očekivati da budu odgovorna za emocije svojih roditelja, u partnerskim i drugim odnosima među odraslima trebali bismo težiti ravnoteži koja se temelji na brizi za vlastite osjećaje, ali i empatiji. Ipak, žene s kojima sam razgovarala govorile su da je njihova dužnost brinuti o raspoloženju te psihičkom i fizičkom zdravlju svih članova svoje obitelji.

Dakle, što one zapravo rade?

U konačnici znaju da, ako se supružnik s posla vrati loše volje, kod kuće ga ne smije dočekati nered ili hladan ručak jer bi to dodatno pogoršalo njegovo raspoloženje, „isprovociralo“ svađu ili povlačenje u sebe. Ako suprug pati od depresije ili ima problema sa srcem, supruga mu priprema obrok koji je zdrav i ukusan. Nitko ju to ne traži, ali neizvršavanje takvih radnji često dovodi do manjih ili većih katastrofa – i pritom ne može računati na uzajamnost.

Osim toga, često ih se diskreditira kao zanovijetala, jer – u skladu s općim očekivanjima – osjećaju potrebu da provjeravaju jesu li njihovi muževi, roditelji ili, primjerice, svekri – zdravi. I sama sam, kad je moj muž uganuo gležanj, uhvatila sebe kako ga provjeravam je li sigurno stavio ortozu kako bi mu se noga pravilno zacijelila. Srećom, učinila sam to samo jednom, ali sam se u tu dinamiku uključila gotovo automatski, samo kako bih čula: „ne ponašaj se kao moja majka.“.

Što se događa kad žena odbije obavljati emocionalni rad?

U nekim slučajevima to završava femicidom, u drugim samo neželjenim komentarom poput: „oraspoloži se, ljubavi“. Dogodi se da čak i na ulici dugujemo emocionalni rad muškarcima koje uopće ne poznajemo. Uvijek je bolje pasivno se smiješiti, jer u suprotnom netko može obratiti pažnju na nas, a to može imati loše posljedice. Prisilni emocionalni rad nikada ne prestaje, što društvo ustrajno odbija priznati. Shvaćanje dobrog raspoloženja kao osnovnog i zadanog stanja predstavlja oblik sistemskog gaslightinga. Uvjerava nas se da izmišljamo probleme i govori nam se da kako se uopće usuđujemo tvrditi da obavljamo emocionalni rad. Ali dovoljno je da prestanemo to raditi – i odmah dolaze prigovori i zahtjevi da se vratimo u stari “režim”.

Ali odmah će nam netko reći da ne treba pretjerivati, da postoje veći problemi od osmjehivanja…

Koristim ovaj površni primjer, čak i kažem da sam napisala knjigu o načinu na koji se žene prisilno moraju osmjehivati kako bi se svi oko njih dobro osjećali, jer upravo od takvih sitnih obveza počinje makroopresija. Znaš li koliko sam dobila poruka s komentarom: „Zašto se nisi nasmiješila na fotografiji za svoju knjigu?“

Pogađam – puno.

A pritom nijedna od tih osoba nije primijetila duboku ironiju svog pitanja jer je uvjerenje da žene moraju pružati emocionalne usluge toliko duboko ukorijenjeno u svima nama. To se jasno vidi već na razini intimnih heteroseksualnih odnosa, gdje ispada da se u velikoj mjeri od žene očekuje da svoju energiju uskladi s partnerovom. Tako učvršćujemo hijerarhiju koja muškarca stavlja u središte, čineći ga jedinom osobom u vezi koja je važna.

Zato uvijek preporučujem da se promatra što se događa kada žena prestane obavljati emocionalni rad i stavljati partnera na prvo mjesto. U zdravim odnosima to može biti prilika za ponovno pregovaranje o obrascima patrijarhata – što mi se čini sasvim ostvarivim. Ali ondje gdje je ta hijerarhija egzistencijalno važna za muškarca, nastaje ozbiljna opasnost.

Posvetila si cijelo poglavlje mračnoj strani rodne hijerarhije, čiji je krajnji rezultat femicid. Zašto bismo trebali razlikovati rodno uvjetovano ubojstvo?

U mnogim slučajevima, kad čitamo o muškarcima koji ubijaju svoje sadašnje ili bivše intimne partnerice, vidimo da se ne govori samo o tome da žena pripada muškarcu, nego i da ona za njega postoji. Ali ako žena prestane postojati za muškarca, ona više ne zaslužuje živjeti, tako da je to najekstremniji sustavni izraz neravnopravnosti u emocionalnom radu. Nažalost, nije rijedak. Dakle, ne govorimo o „banalnim“ stvarima i o privilegiranim ženama koje se žale na muškarce koji ne kuhaju, ne skupljaju čarape i uvijek zahtijevaju osmijehe. Govorimo o stvarnom riziku – iako znam da desničarski muškarci opasnost vide drugdje.

Gdje?

Izvana. Moja sljedeća knjiga bavit će se uvjerenjima muškaraca s (krajnje) desnice o ženama. Muškarci koje sam intervjuirala uvjeravali su me da je za njih – i za sve muškarce – najvažnije braniti svoje žene od prijetnji koje dolaze izvana, poput migranata. No, prikupljena istraživanja i statistike pokazuju da najveću prijetnju za ženu ne predstavlja strani muškarac, apstraktni imigrant ili neki „drugi“, nego onaj koji leži pokraj nje. Svaka žena stoga zna da je najvažnija odluka o životu i smrti koju će donijeti ona tko će joj biti partner.

Zašto je ta formula toliko privlačna muškarcima? Je li riječ samo o moći?

U skladu s desničarskom naracijom o muškosti, partner kaže: „moram biti patrijarh i imati privilegije pred ženama jer snosim odgovornost za njihovu zaštitu.“ Stoga ne čudi da desnica, koja je toliko prožeta idealima hipermaskuliniteta i rasizma, u doba kriza, nestabilnosti i nefunkcionalne migracijske politike pronalazi toliko sljedbenika. Ona prema patrijarhalnoj logici obećava prividno jasan, pravedan i atraktivan raspored uloga.

Zašto je to samo privid?

Jer moć podrazumijeva čvrsto definiranu dominaciju, koja nosi skrivene i destruktivne posljedice poput otuđenja, pritiska i ograničenja izražavanja, što rezultira isključenjem i nasiljem. Odstupanje od nametnute muškosti koja ne dopušta slabost može biti pogubno, ali i pridržavanje njezinih normi ne jamči uspjeh. Naravno, patrijarhat predviđa da su na vlasti muškarci, ali neće svi, a zasigurno neće oni svi u njemu – pobijediti. Na primjer, neće pobijediti oni koji se koriste kao topovsko meso za ostvarivanje dominacije diktatora.

Pišeš da ni bijeli liberalni feminizam ne zna dobro obraditi temu emocionalnog rada. Zašto?

Kad razmišljam o problemima privilegiranog, bijelog, neoliberalnog feminizma, odmah pomislim na Sheryl Sandberg i pokret Lean In, koji samopouzdanje vidi kao lijek za prevladavanje muške dominacije i kao recept za karijeru na visokim položajima. Meni, bijeloj ženi zaposlenoj, primjerice, u korporaciji, lako je govoriti o brizi za sebe, postavljanju granica, borbi za uspjeh i „uključivanju u igru“. Ali takva strategija često nije korisna.

Zašto? Koji su najveći problemi liberalnofeminističkog pogleda na svijet?

Zato što, osim prepreka koje proizlaze iz roda, postoje i brojne druge, poput rasizma, homofobije ili klasne podijele. Nedostatak njihovih perspektiva i individualna emancipacija bez svijesti o sistemskim isključenjima izvan roda, između ostalog, dovela je do prešućivanja činjenice da bijele emancipirane žene često prebacuju emocionalni rad na žene drugih rasa ili etničke pripadnosti. Problemi feminizma drugog i trećeg vala, poput izgradnje karijere i odlaska na posao, bili su potpuno nerazumljivi, primjerice, crnim ženama iz radničke klase koje su oduvijek morale rintati.

Pišeš da podcjenjivanje emocionalnog rada ima negativne ekonomske posljedice za cijela društva. Je li rješenje jednostavno novac, pa možda i uzimanje primjera seksualnih radnica koje de facto naplaćuju ne samo seksualne već i emocionalne usluge?

Naravno da moramo početi cijeniti emocionalni rad, ali u konačnici želimo da se cijene i ljudi koji ga obavljaju. Možda zvučim apstraktno, ali treba nam promjena u smislu borbe za novi skup vrijednosti i novi način vrednovanja ne samo rada ljudi već njihovog postojanja općenito. Moramo razbiti temeljnu ideju kapitalizma koja kaže da se vrijednost čovjeka mjeri samo novcem.

Što bi mogla biti osnova ili barem smjer kojim idemo dok tražimo novi skup vrijednosti?

Ako ne možemo jamčiti da će svatko imati, prema današnjim standardima, neku vrstu plaćenog posla, a reproduktivni, njegovateljski ili emocionalni rad neće nestati ili biti lako zamijenjen – onda vrijedi razmotriti univerzalni osnovni dohodak kao način podrške ljudima – uključujući i onima koji obavljaju rad iza zatvorenih vrata, o kojima toliko ovise društva i gospodarstva.

Tekst je izvorno objavljen na portalu Krytyka Polityczna.

Prijevod s poljskog: Marta Agičić VoxFeminae