Ilustracija Jelena Žilić
Kada je u 19. vijeku Austo-ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu za zapad ona je bila egzotična zemlja. Proučavali su stranci mentalitet našeg naroda pa su došli do zaključka da „kada ih pogodi kakva nesreća podnose je krajnje ravnodušno, uvjereni da je unaprijed bog tako odredio“. Toliko uljuljkani s ovom osobinom sada smo već došli do tačke inertnosti da i ono što nije „od boga“ ostavlja nas ravnodušnim. Ako ne sve, bar većinu.
Piše: Jelena Jevđenić
Krajem septembra rijeka Neretva kod mjesta Ulog osvanula je sablasno bijela, a život u rijeci je prestao. Pomor ribe i drugog živog svijeta bio je vidljiv golim okom. Uslijed nedostatka kiseonika zbog zagađenja, ribe su iskakale na obalu i tu umirale.
Nizvodno od Uloga, mještani su opisivali da Neretva svakog dana mijenja drugu boju. Svaku sem njene prepoznatljive, smaragdno-zelene boje.
Ne čudi, upravo tu gdje se desio pomor ribe je u toku izgradnja hidroelektrane „Ulog“.
Stručnjaci neprepoznatljivu boju rijeke objašnjavaju utroškom krečnjačkog materijala, ali pomor ribe ukazuje na nešto drugo – na hemijska zagađenja.
I dok se inspekcija oglasi po ovom pitanju, koju su kontaktirali ekolozi, možemo samo nagađati šta se tačno desilo. Ali uzrok može biti samo jedan, gradnja hidroelektrane.
Ovo je prikaz koliko štete hidroelektrane prave rijekama, pa čak i kada nisu još izgrađene. Iako investitori prije svake gradnje izjavljuju da će strogo poštovati standarde i direktive EU, na terenu to nije ni blizu istini. Često, ni blizu zakona.
Bitno je naglasiti, da je ova HE prekinula nedirnuti i zdravi tok Neretve. Ona je od izvora do ovog gradilišta pitka, netaknuta, prepuna biodiverziteta i vrijedna zaštite.
Ali eksploatatorima prirode to ne znači ništa. Mnogima je priroda resurs, a ne izvor života. Što znači novac.
Možda je ovo najbolje objasniti pričom koju sam nedavno čula kako je vlasnik jedne male hidroelektrane kod Sarajeva ekološkoj aktivistkinji rekao „ja sam nju izgradio tu gdje nikom ne smeta, ne vidi s ceste i ne mogu joj ljudi prići svakako“. Ili s izjavom načelnika Šipova da imaju „pet rijeka koja teku bezveze i niko od njih koristi nema“.
Ali nisu samo investitori ovog mišljenja. I institucije i zakoni su podređeni iskorištavanju prirode.
Očigledno je da s klimatskim promjenama, izumiranjem vrsta i gubitkom staništa nešto ozbiljno treba da se mijenja i u zakonima i u svijesti ljudi.
Mada, lakše ćemo s ljudima, teže ćemo s provodiocima zakona u BiH. I sada u slučaju ekološke katastrofe na Neretvi inspekciji je trebalo podosta vremena da izađe na teren.
A žongliranje s nadležnostima i entitetima je tek posebno zamršena priča. No svakako pogoduje svakom da skine odgovornost sa sebe.
U međuvremenu, Neretvom može dosta zagađenja da protekne. Posljedice ostaju prirodi i „malom čovjeku“ koji živi kraj rijeke.
Bitno je da zagađenje Neretve ne ostane samo briga ljudi koji žive na njenim obalama. Danas je to Neretva, sutra je to neka rijeka u Krajini. Ali ona je značajna i u širem kontekstu. Ona je važna za ekosisteme naše zemlje, pa i van nje.
„Neretva je najvažnija i najugroženija rijeka Evrope“ rekao je ovo skoro medijima naučnik i ekolog Ulrich Eichelmann.
Najvažnija je jer velika bioraznolikost obitava u ovoj rijeci i oko nje. Samo za dvije godine istraživanja gornjeg toka, otkriveno je preko 1300 vrsta, od čega su 24 nove za BiH.
Najugroženija je jer pored postojeće 4 hidroelektrane na Neretvi, planirano je 70 novih u kompletnom njenom slivu. A projekat Gornji horizonti značajno će smanjiti dotok vode Neretvi.
Ovaj podatak je toliko šokantan da je Eichelmann izjavio „nikad nisam vidio rijeku da je napadnuta tako drastično“.
Vjerovatno je malo ko vidio.
Jer možda je bog ili univerzum (kako ko voli) i dao Neretvu, ali ovo što se na njoj dešava nije od natprirodnih sila, ovo je od ljudi. Zapravo od moćnika i države koja to dozvoljava i toleriše.
A malo je i do nas. Ali valjda smo 19. vijek ostavili u 19. vijeku, a u ovom 21. naučili da nam je posljednja linija odbrane zdrava životna sredina. Kad smo već preko svih drugih pustili da pregaze, s ovom bi trebalo da je dosta. Ne trebalo, već moralo.
Kolumne „Zeleni talas”, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)
Autor: Impuls