Banjaluka – Vrbaske plaže

Puna sezona radosti kupanja i života na vodi dolazila je u augustu, u vrijeme kad je voda i u Vrbasu postajala toplija i kad su gomile kupača zaposjedale plaže oko rijeke. Plaže su se pružale od Gornjeg Šehera i Nanutove brane, pa preko niza bašta i brana do Abacije, Studenca, Halilovca, Venecije i Ade, sve do Trapista. Plaža je bilo bezbroj, uređenih ili neuređenih, pravih pjeskovitih plaža kao što je bila ona na Halilovcu, ili prekrasnih sjenovitih kakve su bile sofe iznad Vrbasa uz obalu koja se nazivala “Pod orasima” i pješčanih kakva je bila ona na Adi, iza Rebrovačke crkve na putu prema Vrbanji.

Autor: Impuls

Juni mjesec se “ispucao”, sedmi mjesec u godini iliti juli, u trenutku kada nastaju ovi redovi “broji” prve dane. Termometri maltene “idu”i preko trideset stepeni. Vrbas i ove godine ima svoje vjerne  ljedbenike.

Iako nadležni i pred ovu sezoni nisu pokazali naročitu volju da koliko-toliko urede jedan dio plaža i obala, pa će poklonici “naljepše muške rijeke na svijetu” ponovo “pehlivaniti” prilikom silaska do vode, te su i ove godine “zakukali” kako “voda na pojedinim plažama nije ispravna za kupanje”. Očigledno da oni  pričaju svoje, a raja radi drugo, svako ko hoće i želi prema vlastitom nahođenju i afinitetima već se “namače” u Vrbasu.

Pa i po “cijenu” da se u “dodiru” sa Vrbasom “mozak zaledi”, kako je nedavno objavila VINA (Vrbaska informativna novinska agencija) prenoseći riječi jednog broja Banjalučanki i Banjalučana. Ali, ne treba sumnjati da će se oni i pored relativno (ne)ugodnog iskustva, narednih dana “aklimatizovati” i pridružiti se svima koji još uvijek tvrde – svuda pođi, ali na Vrbas dođi.

Vjerovatno ni ovo ljeto neće proći bez druženja i derneka – cuga, meza, pa i gitara, nezaobilazan dekor biće vrbaski dajak čamci, njihovi vlasnici i dajakaši odmjeriće snage u vještini vožnje po vrbaskim bukovima.

A kako je to nekada bilo na obalama Vrbasa, na njegovim plažama, sjevodoče zapisi i sjećanja koje sačiniše neki od poznatih Banjalučana. Evo šta je zapisao dugogodišnji nastavnik i direktor Osnovne škole “Kasim Hadžić”, Mehmed Medo Selman, u knjizi “Banja Luka – Uspomena i stvarnost sa Mejdana”:

– U ljetne dane “Abacija” sa Hadži-Hivzinom sedrom prosto oživi, bude prepuna kupača različitog uzrasta i do kasno u noć čula se pjesma i svirka, te cika i vriska razdragane djece. U kasnim, ljetnim satima, djevojke iz komšiluka, dolazile su na “Abaciju” u dimijama ili u dugim košuljama da se okupaju u Vrbasu. Nastala bi prava cika i vriska tih kupača. Ovu grupu, naročito u ljetnim danima, a i rane jeseni, posjećivala je grupa iz Stupnice. U večernjim satima bi se našli stariji drugovi koji su svirali uz žičane instrumente, te bi uz gitaru, svirali razne melodije, a mi bismo ih pažljivo slušali do kasno u noć. To je i pokretalo na pjesmu, a bilo je i pjesama različitog sadržaja, pa čak u to vrijeme krišom su se pjevale i pjesme koje su bile zabranjene. Pred sam Drugi svjetski rat počele su se pjevati revolucionarne pjesme koje su najavljivale dolazak rata. Kada bi “Abacija”, to mjesto mladih, mogla da govori, ispričala bi mnoge priče, tajne i razgovore koji su vođeni među mladima, te razne dogodovštine koje su se dešavale na “Abaciji”, od malih svađa do tuča, kao i mnogo lijepih druženja raznih uzrasta.

Akademik i profesor  Muhamed Tunjo Filipović, prisjetio se vremena kada su Banjalučani imali više rijeka za kupanje od kojih je u nekima voda postajala topla još u junu, kao što su Vrbanja i Suturlija, pa čak nekada i Crkvina, naravno kad je još uvijek bila rijeka a ne gradski kanal:

– Puna sezona radosti kupanja i života na vodi dolazila je u augustu, u vrijeme kad je voda i u Vrbasu postajala toplija i kad su gomile kupača zaposjedale plaže oko rijeke. Plaže su se pružale od Gornjeg Šehera i Nanutove brane, pa preko niza bašta i brana do Abacije, Studenca, Halilovca, Venecije i Ade, sve do Trapista. Plaža je bilo bezbroj, uređenih ili neuređenih, pravih pjeskovitih plaža kao što je bila ona na Halilovcu, ili prekrasnih sjenovitih kakve su bile sofe iznad Vrbasa uz obalu koja se nazivala “Pod orasima” i pješčanih kakva je bila ona na Adi, iza Rebrovačke crkve na putu prema Vrbanji. A kupača je bilo svih uzrasta. Od male djece koja su se brčkala u plićacima uz obalu, do onih odraslijih i hrabrijih koji su skakali u zelence i virove, pa i najopasnijih od svih virova, a to je bio vir ispod tvrđave Kastel, nazvan Švimšul, u narodu zvani Šimšur (nekada je tu bilo učilište plivanja za austrougarske vojnike), pa do onih meraklija i bolje oklopljenih masnoćom, koji su se spuštali niz valove Vrbasa, od prvog mlina kod Podgaja do Ade, a to je značilo oko 3 kilometra plivanja nizvodno Vrbasom. Ovaj način uživanja u vodi bio je olakšan činjenicom da je Vrbas brza i plahovita rijeka, da je takav čak i kad teče kroz grad, pa voda nosi i kad čovjek ne pliva nego se samo održava na njoj.

Novinar, publicista i književnik Slavko Podgorelec u jednom od tekstova iz avgusta 2006. zapisa:

– Ljeto je pri kraju, a ja ne mogu bez Opatije. Zapravo – Abacije (talijanski naziv za Opatiju, onu na Jadranu). Ko je našoj Abaciji i kada dao ime, ne zna se, ali se zna za sedru Hadži-Hivze (“Hadž’Ivze”), Bahtijarevića političara i banjalučkog gradonačelnika u vrijeme Austrougarske. Ova sedra je upravo ispod njegovih nekadašnjih bašta, na desnoj obali Vrbasa. To je zaravnjen kameni plato koji polovi rijeku na kultnoj vrbaskoj plaži.

Prisjetimo se i riječi banjalučkog književnika, po mnogima jednog od najboljih vozača vrbaskog dajak čamca, Jovana Joce Bojovića, koji je ustvrdio da je cijela njegova mladost bila “vezana za Vrbas, za dajak čamac, bez kojeg i vještine kako ga voziti uz vrbaske brzake je bilo nezamislivo dokazati se među  djevojkama…”.

M.V.

Foto: Mišo Vidović