Dragi moj dnevniče,
Evo trideseti je dan mjeseca aprila kada pišem ove redove. Ukoliko nas ne zajebe kiša mogli bi sutra na Šehitluke, da malo „okrenemo“ roštilj.
Piše: Zoran Studenac-Vrbaslija
Riječi pripadaju junoši što vjerovatno ima manje godina nego koliko je dovoljno za pristojan radni staž. Ipak, simpatično djeluje kada telefonira, ozbiljnim glasom objašnjava sagovorniku ko je zadužen za pivo, za lepinje, kome pripada čast da potpali roštilj. Pomalo liči na nekadašnje sindikalce koji su po firmama izdavali prvomajske direktive: ko će ići na na čelu prvomajske kolone, šta će se nositi od transparenata i zastava, ko će održati govore, kako će muški članovi kolektiva igrati mali fudbal, drugarice odbojku, pa do nabavke janjaca, mesa za roštilj, pive i ostalih „derivata“…
Moj dnevniče,
Ovaj junoša možda je od roditelja čuo kako je nekada postojao ovakav „scenario“. Možda pokušava isti ili barem sličan ispisati u vremenima kada roditelji muku muče da izguraju sa platama i primanjima, koja su loša varijanta socijalne pomoći. Možda je načuo, „u prolazu“ da je radnička bila vladajuća klasa. Međutim, biće da ga više zanima kako će od staraca iskamčiti koju marku da bude u „talu“ za roštilj i pivu. Ukoliko ne zajebe kiša. A roditelji, prekopaće „štekove“ da pronađu neku markicu, iako plata kasni, prijeti isključenje struje, računi uredno stižu….
Dragi moj dnevniče,
I dok junoša bude „obilježavao“ Međunarodni praznik rada, njegovi će roditelji sa sjetom prepričavati već ispričane priče. „Sjećaš li se Prvog maja kada smo išli na izlet u Makarsku, pa jedne godine sindikat ono organizovao da skoknemo do Trsta…Nije nam bilo loše i one godine kada smo bili na Šibovima, a ti se onako momački napio da su te dvojica nosila dok si pjevao „Internacionalu““
I dok budu prebirali po uspomenama, gledaće izvještaje sa izletišta gdje se „građani okupili da obilježe Međunarodni praznik rada“, slušati izlizane i demagoške poruke političara o potrebi „opšte brige za radnike i zaposlenike, konstantnog poboljšanja materijalno-socijalnog položaja“, preslušavati po ko zna koji put izjave – ne talasaj puno-solidno plaćenih aktuelnih sindikalnih vođa i aktivista da „radnici nikada nisu bili u gorem položaju nego danas“. A i pored demagoških floskula kojih su se naslušali godinama, ipak će u mislima biti kada su ih zvali vladajuća klasa, jer snove im niko ne može oteti…Hej probudi se, zaspao si …Vidiš koliko je sati…Hajde nazovi onog našeg, vidi gdje je…Da se nije napio kao prošli put…Kako da nazovem, kada su nam isključili telefon, nismo platili dva računa, a evo doći će i treći…Uzmi mobitel i zovi…Ne mogu, nemam na računu…
Autor: Impuls