Dragi moj dnevniče,
Neku noć sanjam fontanu. Onu u Parku. Okupila se raja-gitara, cuga, druženje.
Piše: Zoran Studenac-Vrbaslija
Ja došao u novim „leviskama“. Eto malo da se foliram sa novim farmerkama. Buraz ih dobacio s vana. Na meni i majica sa imenom nekog američkog univerziteta. Raja ko raja-gleda farmerke, originalan. Vidi se i po koncu, a i etiketa na hlačama prava. Već se pojedini „prijavljuju“ da im s vremena na vrijeme posudim, da se i oni, kažu, malo foliraju. Ma posudiću, nije problem. Kako se sve više pojačava zvuk gitare i pjesma, boce sa vinom postaju praznije, tako i „leviske“ padaju u zaborav. Počinje faza kada se smišlja kako gitaru i pjesmu zamjeniti nečim zanimljivijim. Neko predloži da se organizuje takmičenje ko će brže optrčati po rubu fontane. Jednoglasno prihvaćeno. Došao red i na mene. Trčim, ali u drugom krugu belaj. Pljus u fontanu. U prvi mah iznenađen, šta me snađe. Ali, odvalih se smijati sjedeći u vodi. Grohotom se smiju i ostali, prigovaraju mojoj smotanosti. Izvučem se, mokar do gole kože. Farmerke oštećene, majica se nekako drži. Ma jebeš farmerke i majicu, meni ipak lijepo. Voda me, nakon solidne količine maligana, koliko-toliko „protresla“, prijalo je i osvježenje u toploj ljetnjoj noći. Razmišljam da se vratim u fontanu, da se još malo „banjam“. Mlad, pomalo luckast, ali sretan, jer imam svoju Fontanu…
Moj dnevniče,
Vrućina pritisla. Kasno popodne. Iz bašte „Palasa“, svako malo, ide mi pogled prema fontani. Sada mjestu gdje se nalazila, prije nego je tamo neko odlučio da je izbriše sa lica zemlje. Eh, da se sada može okupiti raja, gitara, cuga i druženje. I na ovoj vrućini. I da se ponovo takmičimo ko će brže prehodati po rubu fontane. I opet bućneš, ne bih žalio ni novih farmerki i majice. Mora da sam malo glasnije izgovorio ove riječi, pa ih čuo i gospodin koji je sjedio za obližnjim stolom.
Ne bih da vam smetam, ali čuh šta ste govorili, započinje razgovor. Vjerujte da i meni, kada sjednem ovdje pogled mi ide prema fontani.
Kazuje kako je obišao svijeta i predjela, u većini gradova vidio kako postoje slične fontane koje su stare i po nekoliko stotina godina, nikome ne pada na pamet da ih dira, kamoli da ih uklanja. Dodaje kako je iz grada uvijek slao razglednice na kojima je fontana. Pričam da mi se događa da budan sanjam fontanu.
Ne zaboravite da vam snove i sjećanja ne može niko oteti.
Pokušavam „navući“ razgovor na to kako mediji objavljuju da gradske vlasti prave „repliku“ fontane.
Ma, pustite to, to vam je falsifikat originala.
Dragi moj dnevniče,
U pravu je moj slučajni kafanski sagovornik. Sto posto. Neka oni prave replike „svoje“ fontane. Ja imam svoju Fontanu. Pa makar u snovima i sjećanjima. Sjećanja i snove ne dam nikome. Niko mi ih ne može oteti.
Autor: Impuls