Foto: Freepik
Političari mogu govoriti u javnosti o sporazumima ili strategijama. Za bolesne ljude reforma će biti vidljiva onog trenutka kada termin za pregled dobije za nekoliko dana umjesto za nekoliko mjeseci, kada ne mora sam tražiti i kupovati lijek i kada mjesto stanovanja više ne određuje koliko brzo će dobiti pomoć
Piše: Svjetlana Mustafić-Krupić
Rupe. Mnoštvo njih na gornjem dijelu bolničke pidžame na kopčanje, bez ijednog dugmeta. To je slika koja je ostala duboko urezana u sjećanje – onoga što dobijete nakon četiri decenije rada, uredno plaćenih doprinosa i penzije, u sistemu koji vas je godinama uvjeravao da novac koji izdvajate nije izgubljen, nego uložen u sigurnost za vrijeme kada će vam zdravlje biti najpotrebnije.
Kupovina boca obične vode. Za one žedne i prikovane za bolnički krevet. Šta bude s ljudima koji nemaju nikoga da ih posjeti?
To oduzeto dostojanstvo, kojem je pidžama bez dugmadi tek jedan simbol, a žeđ teško oboljelog drugi, jedna je od najupečatljivijih posljedica zdravstvene politike u Bosni i Hercegovini.
Najteže je onima kojima je pomoć najpotrebnija. Onkološki pacijenti ostaju bez lijekova koje nerijetko sami traže u drugim državama. Za to vam trebaju novac, automobil, snaga i fizička izdržljivost koju često više nemate. Potrebna je i podrška porodice, a ni nju nema svako.
Vrijeme, koje kod malignih bolesti često odlučuje između života i smrti, u našem sistemu pretvara se u mjesece čekanja na magnetnu rezonancu, CT ili druge skupe dijagnostičke pretrage.
Kada se čovjek suoči s teškom dijagnozom, najviše mu trebaju dvije stvari – vrijeme i novac. Mnogi nemaju ni jedno ni drugo.
Mnoge institucije, udruženja pacijenata i zdravstveni stručnjaci godinama upozoravaju da Vlada Federacije BiH ne izvršava u potpunosti zakonsku obavezu finansiranja Fonda solidarnosti, osnovanog upravo kako bi finansirao najskuplje oblike liječenja.
Prema Zakonu o zdravstvenom osiguranju FBiH, Fond solidarnosti puni se iz dva izvora. Jednu polovinu čine sredstva izdvojena iz doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje, dok bi drugu polovinu trebalo osiguravati iz budžeta Federacije BiH. Međutim, Vlada Federacije tu obavezu godinama ne izvršava u punom iznosu.
Fond solidarnosti zamišljen je kao zajednička kasa iz koje se finansiraju najskuplje terapije i zdravstvene usluge koje pojedinačni kantoni ne mogu sami podnijeti. Ideja je bila jednostavna: svi građani učestvuju u finansiranju, a svaki pacijent ima jednako pravo na liječenje, bez obzira na mjesto stanovanja.
Jedna od manje poznatih činjenica o bh. zdravstvu jeste da istovremeno postoje dva suprotna problema. Dok pojedini kantonalni zavodi zdravstvenog osiguranja završavaju godinu sa suficitom, federalni nivo često nema dovoljno novca za najskuplje terapije.
“LISTE SMRTI”
Zdravstveni sistem podijeljen je po nadležnostima. Kantonalni zavodi finansiraju primarnu i sekundarnu zdravstvenu zaštitu – domove zdravlja, dio bolničkih usluga i druge lokalne potrebe. Fond solidarnosti finansira najsloženije oblike liječenja koji prevazilaze mogućnosti pojedinačnih kantona.
Zbog takve organizacije moguće je da jedan dio sistema raspolaže viškom sredstava, dok drugi nema dovoljno novca za terapije od kojih zavise ljudski životi.
Umjesto rješenja, pacijenti su dobili ono što udruženja oboljelih nazivaju “listama smrti” – liste čekanja za lijekove na koje mnogi nikada ne stignu. Javnost je godinama svjedok i drugog apsurda: teško oboljeli građani često do novca za liječenje dolaze putem humanitarnih SMS kampanja, iako su cijeli radni vijek izdvajali sredstva za zdravstveno osiguranje.
Upravo zbog toga evropske integracije postavljaju pitanje koje je mnogo šire od usklađivanja zakona. Može li evropski put vratiti dostojanstvo pacijentima?
Bosna i Hercegovina je 2024. godine pristupila programu EU4Health, najvećem zdravstvenom programu Evropske unije, vrijednom 5,3 milijarde eura za period od 2021. do 2027. godine.
Važno je, međutim, razumjeti šta taj program jeste, a šta nije.
EU4Health nije fond iz kojeg će se finansirati kupovina svih lijekova koji nedostaju, isplata plata zdravstvenim radnicima ili pokrivanje dugova zdravstvenih fondova. Njegova svrha je modernizacija zdravstvenih sistema, prevencija bolesti, digitalizacija, edukacija medicinskog kadra i uključivanje domaćih institucija u evropske zdravstvene mreže.
Prvi konkretni rezultati za Bosnu i Hercegovinu već postoje. Domaćim zdravstvenim institucijama odobreno je oko 393.700 eura za učešće u pet zajedničkih evropskih projekata koji se odnose na prevenciju karcinoma, personalizovanu medicinu, dječiju palijativnu njegu, mentalno zdravlje i borbu protiv zaraznih bolesti.
Pacijentu koji danas čeka terapiju to vjerovatno ne znači mnogo. I upravo tu leži najveći izazov evropskih integracija – objasniti da reforma sistema ne donosi trenutna rješenja za sve probleme, nego gradi mehanizme koji bi ih trebali spriječiti u budućnosti.
Evropska unija može pomoći u izgradnji efikasnijeg sistema, ali ne može zamijeniti odluke domaćih vlasti o finansiranju zdravstva.
Bosna i Hercegovina za zdravstvo izdvaja oko 7,5 posto bruto domaćeg proizvoda, što na prvi pogled nije daleko od evropskog prosjeka. Međutim, procenat sam po sebi ne govori mnogo.
Mnogo važniji pokazatelj jeste koliko se zaista ulaže po stanovniku. U Bosni i Hercegovini taj iznos iznosi približno 500 eura godišnje. U razvijenijim državama Evropske unije izdvajanja se kreću između 2.500 i 3.000 eura po stanovniku.
Razlika od nekoliko hiljada eura po građaninu direktno se vidi u kvalitetu zdravstvenog sistema – u broju savremenih dijagnostičkih uređaja, dostupnosti skupih lijekova, mogućnosti zapošljavanja medicinskog kadra i brzini kojom pacijent dolazi do dijagnoze i liječenja.
Ali novac nije jedini problem.
KLJUČ U RUKAMA DOMAĆIH INSTITUCIJA
Bosna i Hercegovina ima jedan od najsloženijih zdravstvenih sistema u Evropi. Nadležnosti su podijeljene između dva entiteta, Brčko distrikta, deset kantona u Federaciji BiH i više fondova zdravstvenog osiguranja. Ukupno postoji 13 fondova zdravstvenog osiguranja, bez jedinstvenog državnog ministarstva zdravstva koje bi koordiniralo cijeli sistem.
Sama decentralizacija kod nas nije evropski izuzetak. I druge države imaju različite modele organizacije zdravstva. Međutim, većina zemalja Evropske unije ima znatno jaču koordinaciju, jedinstvene standarde i jasnije definisanu odgovornost za pružanje zdravstvenih usluga.
Evropska iskustva pokazuju da najveće promjene ne zahtijevaju uvijek najveći novac. Često se radi o boljoj organizaciji: transparentnim listama čekanja, jasno propisanim rokovima za dijagnostiku, elektronskom povezivanju porodičnih ljekara, bolnica i fondova, ranom otkrivanju bolesti, planiranju potrebnog broja zdravstvenih radnika i efikasnijoj kontroli trošenja javnog novca.
Građani Bosne i Hercegovine i pacijenti koji čekaju citostatike ili savremene lijekove ne procjenjuju sistem po strategijama, akcionim planovima ili evropskim projektima već po jednom jednostavnom pitanju – hoće li terapiju dobiti onda kada im je potrebna.
Najveći izazov Bosne i Hercegovine zato nije samo povući evropski novac, nego promijeniti način na koji se zdravstvo planira, finansira i organizuje.
A reforma mora doći odavde a ne iz EU – taj posao niko neće obaviti za nas. Uz sav entuzijazam i zalaganje medicinara u BiH ili procese integracija u EU, ovdašnja javnost neće dobiti savremen i efikasan zdravstveni sistem dok se politička nomenklatura ne natjera da usvoji neophodne izmjene koje bi značile ispunjavanje preuzetih obaveza te bolju koordinaciju na državnom nivou i među entitetima.
Političari mogu govoriti u javnosti o sporazumima ili strategijama. Za bolesne ljude reforma će biti vidljiva onog trenutka kada termin za pregled dobije za nekoliko dana umjesto za nekoliko mjeseci, kada ne mora sam tražiti i kupovati lijek i kada mjesto stanovanja više ne određuje koliko brzo će dobiti pomoć.
Ključeve dostojanstvenijeg zdravstva i dalje drže domaće institucije.
Ali ni građani nisu potpuno bez utjecaja. Na izborima odlučuju kome će taj ključ povjeriti.