Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Presretan što mu se kćerka udaje, nesretni J.Š. je pucnjem iz pištolja ranio svoju rođenu sestru. Metak se zaustavio pored srca. Hitna je odvezla ranjenu ženu, policija je obavila uviđaj, a svadbeno veselje je – nastavljeno.
Piše: Milkica Milojević
Dogodilo se to prošle subote u okolini Laktaša.
Policija se oglasila tek sutradan. Možda se ne bi ni oglašavali, vikend je, i portparoli imaju dušu, da im heroj dana i samoproglašeni narodni spasilac nije „ukrao šou“.
Ni novinari, inače alavi na senzacije, nisu se baš pretrgli da izvijeste o krvavoj svadbi: em je bila subota popodne, em nema policijskog saopštenja. I novinari imaju dušu.
Da ima dušu i da je, baš ono, duševan čovjek, pokazao je ovom neprilikom dr Vlado Đajić, direktor Univerzitetskog kliničkog centra Banjaluka i lider banjalučkog odbora vladajućeg SNSD.
E, on se jedini oglasio. Zašto? Je li bio na svadbi? Nije. Je li bio u hitnoj kad su dovezli ranjenu ženu? Nije ni to. Ali je bio najbrži na peru.
- Danas je došlo do nesreće na pripremi za svadbu na kojoj je nehotično brat ranio sestru ispalivši metak koji ju je pogodio neposredno blizu srca. Pravovremenom reakcijom ljekara Urgentnog centra UKC Republike Srpske i Klinike za torakalnu hirurgiju, život žene je spašen – napisao je Đajić na društvenim mrežama.
I usput na sva usta nahvalio rukovodstvo UKC RS, koje, kako reče „može parirati najboljim medicinskim centrima Evrope i svijeta“ i, naravno, Vladu Republike Srpske, koja im je sve te blagodeti omogućila.
Novinari, alavi na senzacije, su odmah prenijeli ovo pisanije kao prvorazrednu vijest.
I Vlado Đajić posta glavni junak priče, u kojoj nije učestvovao.
A kako i ne bi bio glavni, kad je – država u državi.
Prvo, on je potezom pera završio istragu: ustanovio je da je brat nehotice ranio sestru, da se to dogodilo na „pripremama za svadbu“, da je ženu metak „pogodio neposredno blizu srca“.
Onda, proslavio se kao portparol UKC, a bogami i portparol Vlade RS. Toliko ih je nahvalio da bi čovjek, naprosto, poželio da se ovakve nesreće dešavaju što češće, kako bi prvaci SNSD dobili priliku da se istaknu, a napaćeni narod spoznao da živi na „evropskom nivou“.
Da budemo pošteni, čestiti doktor Đajić je i pozvao na oprez „da se ovakve nesreće nikad ne ponove“, ali tek na kraju objave, nakon što je izdeklamovao sve što mu je bilo preče.
Ne bih da stajem na muku nesretnom J.Š. koji je umalo ubio rođenu sestru. Uostalom, njegove komšije se polomiše objašnjavajući da je on dobar čovjek i domaćin, da mrava ne bi zgazio i da „nije znao da je metak u cijevi“!
A šta uopšte i cijev i metak rade na svadbi, ili na „pripremama za svadbu“? E, to nije objasnio ni komšijski konzilijum, a ni ekspert opšte prakse dr Vlado Đajić.
Niko se ne usuđuje da dirne u taj tabu, pucanja u znak veselja. To je, vele, dio tradicije našeg naroda. Otkud ta tradicija? Na čemu se temelji? Postoji li uopšte tradicija, ili smo je izmislili, onako usput, da nam se nađe?
S tradicijom ili bez nje, tek pucnjava na svadbama i sličnim veseljima jeste dio masovne kulture na Balkanu. Čak je i dobroćudni Giga Moravac u kultnoj seriji „Bolji život“, onomad, uoči raspada Jugoslavije, usred Beograda opalio tri metka sa prozora, da bi proslavio rođenje unuka. Divili su mu se od Vardara pa do Triglava.
Čak je i milozvučni Zdravko Čolić pjevao „pucaću triput u vazduh, neka pitaju gdje se to slavi, takav je red“.
Znači običaj je, red je, pa ne talasaj!
Dobro, pucanje na veseljima je i besprizorni krkanluk, i krivično djelo, i akt nasilja sa sasvim mogućim tragičnim posljedicama. Ali bože moj, niko nije savršen, pa ni ovaj narodni običaj.
A kad se običaji ukrste sa nakaradno shvaćenom rodnom ravnopravnošću dobijemo nova čudesa: recimo mladu, koja puca iz pištolja na sopstvenoj svadbi. Uz oduševljeno odobravanje svatova! To, sele!
I šta ćemo sad? Čekati neko masovno ranjavanje? Ne moramo, već se to na svadbama događalo, stradavali su čak i svirači, slučajni prolaznici i djeca. Da neko nekog ubije? I to se već desilo, u Crnoj Gori, kad je na svadbi, od zalutalog metka, poginuo mladi novinar Marko Ujkić.
Da čekamo „država nešto d’ uradi“? I to je narodni običaj na Balkanu, u svim državama redom. Ali, država je, ako ćemo pravo, već uradila nešto: pucanje na veseljima je, podsjećamo, krivično djelo. I za to se ide u zatvor, naravno, koga prijave i koga uhvate.
Pa šta onda?
Ne bih da omalovažavam čestite konstitutivne narode u BiH, plus ponosite Crnogorce, ali ima nešto, spomena vrijedno, što su učinili Albanci u pograničnom mjestu Tuzi kod Podgorice.
Kad je stradao, već spomenuti, novinar Ujkić, plemenski prvaci ove zajednice su se dogovorili: nema više pucanja na svadbama. I dali besu. I to funkcioniše, besprekorno, već skoro tri decenije.
Kad su novinari pitali Albance iz Tuzija, šta bi se desilo kad bi neko, uprkos besi, zavitlao oružjem na svadbi, spremno su odgovorili:
„Bio bi moralno kažnjen, izopšten, naišao bi na prezir okoline!“
Ima li tog prezira okoline u drugim zajednicama, narodima i narodnostima? Ili je pak onaj ko popije pa zapuca glavni Baja, jer tako pokazuje da može kako hoće i dokle hoće i da ga boli ona stvar i za krivične zakone i za živote bližnjih. Pa se, slijedeći takve baje, pištolja laćaju i obični ljudi, dobri domaćini, što mrava ne bi zgazili? I što ne znaju da li je metak u cijevi.
Ma, hajte molim vas, metak je uvijek u cijevi!
Kolumne „Crveni karton” su dio serije „Impuls semafor“.
Autor: Impuls