Foto: Impuls
Kada krajem ljeta prošetate gotovo pustim ulicama Novog Grada, između oronulih fasada i ruševina nekad moćnih fabrika, teško je povjerovati da je ovdje, prije samo 40 godina, sve vrvjelo od optimizma i pozitivne energije. A danas ovaj pogranični gradić mnogi zovu gradom apsurda.
Piše: Milkica Milojević
Prije 40 godina Novi Grad se zvao Bosanski Novi i bio je jedan od tri najveća željeznička čvorišta u Jugoslaviji. Danas je to stanica posljednjih vozova.
Prije 40 godina samo u jednoj fabrici, čuvenoj „Sani“, radilo je 3000 radnika, mahom žena, o kojima je snimljena i kultna TV-serija. A bilo je i drugih fabrika, koje danas ne postoje. Pojela ih privatizacija.
Prije 40 godina ova opština je imala više od 41 000 stanovnika, danas ih je duplo manje.
Prije 40 godina iz Bosanskog Novog su stizale vijesti o izvozu i izgradnji novih pogona. Danas iz Novog Grada najčešće stižu vijesti o poplavama ili o odlagalištu nuklearnog otpada na Trgovskoj gori.
I u jednom i u drugom slučaju prijetnja dolazi s Une, ljepotice među rijekama, na koju su, s pravom, Novljani ponosni.
Ali nije kriva Una, krivi su ljudi.
Foto: Impuls
Kad su poplave u pitanju, mora se priznati da Novi Grad nije izuzetak: gotovo svi gradovi u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini nespremno su dočekali pošast klimatskih promjena.
Ali Trgovska gora je nešto sasvim drugo. Namjera susjedne Hrvatske da u Čerkezovcu, takoreći na obali pogranične rijeke Une, tačno „preko puta“ Novog Grada, otvori odlagalište nuklearnog i drugog opasnog otpada, prenula je Novljane iz letargije i bar na kratko ujedinila Bosnu i Hercegovinu. Ali Trgovska gora je očekivano, dodatno pojačala trend odlaska stanovništva.
Gradonačelnik čeka penziju
Kako se danas živi u ovom gradu bogate istorije na ušću Sane u Unu, gradu raskošnih aleja s pogledom na Evropsku uniju? I zbog čega je sve manje optimizma, a sve više zaključanih kuća, napuštenih radnji i zakorovljenih dvorišta?
Na ova pitanja bi, bez sumnje, mogao odgovoriti Miroslav Drljača, rođeni Novljanin, koji je već 10 godina načelnik opštine. Mogao bi, ali Drljača je elegantno izbjegao susret s ekipom Impuls portala.
Neki njegovi sugrađani kažu da je „gradonačelnik“ prilično nezainteresovan za bilo kakvu priču. Po zakonu se više ne može kandidovati za prvog čovjeka Novog Grada, a kad mu iscuri ovaj, treći mandat, taman će steći uslove za penziju. I bog te veselio!
Foto: Impuls
Mario Crnković (38), IT stručnjak i predsjednik Udruženja “Grin tim” Novi Grad o penziji još ne razmišlja. On se već godinama aktivno i žestoko bori potiv otvaranja odlagališta nuklearnog otpada na Trgovskoj gori i po tome je poznat u cijeloj BiH, a bogami i širom Evrope.
Mario je ubijeđen da i ova i svaka druga borba ima smisla.
– Svjestan sam stanja u kojem živimo, ali sam ubijeđen da možemo graditi neku normalniju i bolju budućnost. Nije nama kriv tamo neko u Banjaluci ili Sarajevu, najviše je do nas Novljana. Ako se ne budemo borili danas, nemamo šta očekivati sutra – kaže Mario.
Dodaje da Novi Grad, kao mnoga mala mjesta s lijepom prirodom i brojnom dijasporom, živne s proljeća i ljeti, dok u jesen i zimu tone u hibernaciju.
Da je tako, uvjerili smo se i sami. Čuveni Novljanski kej, tri kilometra duga obaloutvrda s alejom stogodišnjih kestena i lipa, opustjela je i prije prvih kiša, a većina restorana u Novom Gradu je prije 1. septembra završila sezonu.
Mario Crnković – Foto: Impuls
-Sada se najbolje vidi koliko je naših ljudi otišlo u inostranstvo. Kao u cijeloj BiH, ljudi odlaze iz ekonomskih, socijalnih i političkih razloga. Ali odavde odlaze i zbog slučaja Trgovska gora. Uostalom, ne bih ni ja volio da danas-sutra moje dijete, ako ga budem imao, živi u takvom okruženju, ako se ne daj bože, ostvari ono što su u Zagrebu planirali – kaže Mario.
Gdje je nestalo 100 vozova
Ne sjeća se, kaže, „dobrih starih predratnih vremena“, ali pošto potiče iz porodice željezničara, najviše ga boli propast željeznice.
-Nekad je kroz Novi Grad prolazilo po 100 vozova dnevno, danas je željeznička stanica pusta. Gdje god sam putovao vozom, od Srbije, Hrvatske, Austrije, Slovenije, Njemačke, Francuske, bilo je to fantastično iskustvo. Jedino kod nas željeznica propada – kaže Mario.
I opet ponavlja: građani treba da izvrše pritisak da se to pokuša promijeniti, jer prevoz željeznicom može biti i ekološka i socijalna kategorija.
Foto: Impuls
Ističe da željeznica nije jedini problem. I na drugi način Novi Grad je loše saobraćajno povezan s drugim dijelovima BiH.
-Danas je odavde automobilom lakše otići do Graca, nego do Sarajeva – kaže Mario.
Na pitanje kako Novljani danas žive, odgovara – kako ko.
-Velike su socijalne razlike među stanovništvom i razlike u kvalitetu života. I to ne zavisi samo od finansijskih primanja, nego i od toga gdje čovjek živi. Ukoliko živiš u nekom selu koje je udaljenije, koje ima loš put, loš internet ili probleme s vodosnabdijevanjem, onda to nije isti život kao u centru Novog Grada – kaže Mario Crnković.
Njegov sugrađnin Aleksandar Janković (46), advokat i otac troje djece, mnogo je oštriji na riječima.
On nije rođeni Novljanin. Doselio se u Novi Grad kao dječak, 1992. godine, kako kaže, „sticajem nesretnih ratnih okolnosti“. Zaljubio se u Unu i čvrsto odlučio da ovdje ostane. Da nije Une, Novi Grad bi, veli, trebalo raseliti.
Ali iako Una teče, Novljani odlaze.
Foto: Impuls
„Ovdje živi ko mora“
-Danas u Novom Gradu živi ko mora. Sve manje društva imam ovdje, sve je manje drugara iz mladosti s kojima mogu popiti kafu. Ovo je, nažalost, postao grad penzionera – kaže Aleksandar.
„Sana“, „Lignošper“, „Unametal“ i druga prijeratna preduzeća su propala, a nekadašnji grad radničke klase, danas, kaže Aleksandar, preživljava od trgovine na sitno, pomalo i od ljetnog turizma, odnosno, izdavanja stanova „na dan“ i kuća za odmor.
-Danas su najpoželjniji poslodavci u Novom Gradu opštinska uprava i javna preduzeća. I to ne zato što su tamo plate bogzna kakve, nego zato što zaposleni za tu platu ne moraju mnogo da rade. Uostalom, toliko ih je pozapošljavano preko stranaka, da i nemaju šta raditi – kaže Aleksandar Janković.
Aleksandar Janković – Foto: Impuls
Dodaje da je i sam radio u opštinskoj upravi 16 godina, da bi prije pet godina „otišao u privatnike“.
-Kad sam ja tamo radio, bilo je 146 zaposlenih u opštinskoj upravi, a i to je bilo previše. Danas ih je znatno više. Ima tu ljudi koji vuku i rade, ali većina njih se zaposlila da primaju platu i da rade za stranku ono što im se naredi – kaže Janković.
Skupi stanovi i tajanstveni milioneri
On tvrdi da većina Novljana živi na granici siromaštva, ali da u ovom gradu ima i bogataša, koji nisu javno vidljivi.
-U Novom Gradu živi i 10 do 15, možda i 20 milionera. Iako narod odlazi, u Novom Gradu kvadrat stana u novogradnji košta 3000 do 3500 KM. Stanovi su skuplji nego u Prijedoru, ali se prodaju. Jasno je da običan čovjek to ne može da kupi, ne može ni porodica, u kojoj oba bračna druga rade, da kupi stan od 50 kvadrata – kaže Janković.
Stanove, tvrdi, kupuju ljudi koji imaju novac, jer bi im inače taj novac pojela inflacija.
-Nerealna potražnja za novim stanovima je samo jedan od dokaza da je Novi Grad grad apsurda – kaže Alksandar Janković.
Apsurdno je, smatra on, i to što se vlasti hvale povećanjem prihoda od PDV-a, jer se zna da je PDV „sirotinjski porez“.
-Dođu ljudi preko ljeta, kupuju ovdje, kupuje i lokalno stanovništvo, moraju kupovati namirnice, tu je i inflacija koja povećava cijene, a time i prihode od PDV-a. Budžetlije to obožavaju, puni se budžet, rade se rebalansi, pa tako se primaju novi radnici i sve se pretače iz šupljeg u prazno – kaže Janković.
I on tvrdi da je nekada kroz Novi Grad prolazilo 100 vozova dnevno.
-A evo sad, recimo, tokom ljeta je Unska pruga bila aktivna, ali nisu se mogli dogovoriti da taj turistički voz, pun putnika, od Bosanske Otoke dođe i do Novog. Sve mi se čini da je namjera da se željeznička infrastruktura iznajmi nekom ko će prugom prevoziti opasne terete i na tome dobro zarađivati – smatra Aleksandar Janković.
Foto: Impuls
Kakve su namjere, ne znamo, ali svojim smo očima vidjeli kako danas izgledaju tri nekad znamenite lokacije u Novom Gradu.
Podvig sestre poginulih boraca
Željeznička stanica je dakako, jedna od njih. Danas s ove stanice kreću samo dva voza dnevno: jedan za Banjaluku i drugi za obližnji Dobrljin. Stanica je pusta, a čekaonica zakatančena, uostalom, putnika nema.
Teško je povjerovati da je kroz Novi, još prije 154 godine, prošla prva pruga na Balkanu: pruga Banjaluka – Dobrljin, izgrađena još za vrijeme Otomanske imperije. Kakav bi to muzej mogao biti!
Drugi spomenik propadanja je zgrada Tekstilnog kombinata „Sana“ u centru grada. Mnogi se još sjećaju kultnog reklamnog slogana „Sve rijeke teku prema ušću, samo Sana teče prema vama“. A oni stariji pamte da je ovdje snimana i TV-serija „Priče iz fabrike“, u kojoj su glumili velikani poput Mire Stupice, Bate Stojkovića, Miralema Zupčevića, Zorana Radmilovića… Serija je upamćna i po pjesmi „800 stotina žena“, za koju je tekst napisao Duško Trifunović.
Foto: Impuls
Haljine i bluze „made in Sana“ i danas krase ormare vremešnih gospođa prefinjenog ukusa.
U dijelu nekadašnje „Sane“ danas je, pogađate, jedan tržni centar. A očekuje se da će se uskoro doseliti i drugi.
Treća slika, koja govori više od 1000 riječi je slika najduže ulice u Novom Gradu. Ona se i danas, ako je suditi po plavoj tabli, zove Radnička ulica. Mnoge kuće u toj ulici su ruinirane i zarasle u šikaru, asfalt je ispucao, mještani prepušteni sami sebi.
Krajem prošle godine opštinska vlast je odlučila da baš ovu ulicu, u kojoj žive skoro isključivo Bošnjaci, preimenuje: da je nazove po braći Marčeta, poginulim borcima Vojske Republike Srpske.
Ovoj ujdurmi je na kraj stala sestra poginule braće Gordana Pilipović, rođena Marčeta, poručivši da je 20 godina čekala da se njenoj braći oda počast, a da je onda donesena odluka kojom je bila šokirana.
Zatražila je da Skupština opštine povuče odluku o preimenovanju Radničke ulice u Ulicu braće Marčeta, poručivši da ne želi da ime njene braće bude povod za razdor među građanima.
Impuls