Foto: Impuls
Zajednički istraživački centar EU-a objavio je prvu panevropsku procjenu saliniteta rijeka i potoka. Analiza pokazuje da taj problem pogađa oko polovinu kontinentalne riječne mreže, dok u 2 posto ukupne mreže salinitet znatno premašuje međunarodne standarde za zaštitu vodenog svijeta.
Salinizacija rijeka u Evropi raširena je i u porastu
Nova studija provedena je u okviru saradnje Zajedničkog istraživačkog centra EU-a (JRC) i međunarodnih stručnjaka, a rezultati su objavljeni 20. svgusta 2026. u časopisu *Nature Communications*. Riječ je o prvoj tako sveobuhvatnoj analizi usmjerenoj na salinizaciju rijeka širom Evrope, koja se temelji na podacima o kakvoći tekućih voda prikupljenima između 1970. i 2024. godine i objedinjenima u bazi podataka GlobSalt.
Glavni parametar procjene nije bila koncentracija soli, već električna vodljivost (mS/cm), koja omogućuje određivanje količine iona u vodi bez razlikovanja radi li se o kloridima, sulfatima ili natriju. Ta je metoda brža, jednostavnija za provedbu i jeftinija od detaljnih laboratorijskih analiza, a istovremeno pruža realističnu i ažurnu sliku nivoa saliniteta.
U 28 od 35 analiziranih zemalja salinitet rijeka više se nego udvostručio tokom razdoblja obuhvaćenog studijom, dok je u najekstremnijim slučajevima porast vodljivosti dosegnuo 11.377 µS/cm. Na dionici od 23.000 km evropske riječne mreže vodljivost je premašila 1 mS/cm, što je granična vrijednost koja se primjenjuje u međunarodnim kriterijima za zaštitu vodenih organizama.
JRC procjenjuje da je 26 posto rijeka u Evropi izloženo niskom salinitetu, 14 posto umjerenom, 9 posto visokom, a 1 posto ekstremnom salinitetu.
Odakle so u slatkoj vodi?
Salinitet rijeka može djelimično biti posljedica prirodnih uzroka, poput trošenja stijena, naslaga povezanih s regionalnim nalazištima soli ili isparavanja. Osim toga, u obalnim područjima morska voda povremeno prodire u riječne tokove i podzemne vode.
Danas je, međutim, mnogo veći problem ulazak soli u riječne sisteme kao posljedica ljudskih aktivnosti. Glavni izvor je rudarstvo, tačnije slana voda koja se ispumpava iz rudnika. Ostali izvori uključuju komunalne i industrijske otpadne vode, smjese za odleđivanje cesta, kao i poljoprivredna gnojiva te so koja zaostaje u tlu nakon navodnjavanja i isparavanja.
Poljska među zemljama s najvećim problemima
Studija Zajedničkog istraživačkog centra (JRC) pokazuje da zemlje u kojima je zaslanjivanje rijeka dobro dokumentovan problem uključuju Njemačku, Španiju i Poljsku, dok se Mađarska i Rumunija također pojavljuju kao evropska žarišta problema saliniteta.
Zaslanjivanje rijeka također može predstavljati problem za poljoprivredu i ljudsku potrošnju. Granične vrijednosti koncentracije soli u vodi za piće već su prekoračene na 1 posto evropske riječne mreže. Istovremeno, slana voda koja se koristi za navodnjavanje, hlađenje i industrijsku proizvodnju stvara rizik od korozije, tehničkih problema te sekundarnog zaslanjivanja tla i voda.
Nažalost, većina zemalja još uvijek nema propisane standarde za salinitet rijeka. Stoga JRC poziva na uvođenje europskih standarda usklađenih s Okvirnom direktivom o vodama te na uspostavu pouzdanog sistema praćenja.
Neretva sve slanija
Prodor morske vode u dolinu Neretve i Hutovo blato sve je veći izazov za poljoprivredu i osjetljivi močvarni ekosistem.
Vode Nevesinjskog, Gatačkog i Dabarskog polja prirodno podzemnim kanalima otiču ka izvorima Bune, Bunice i Bregave, tri najveće pritoke donje Neretve. Kada se vode usmjere u sliv Trebišnjice, zgog izgradnje energetskog projekta “Gornji horizonati“, sve ove pritoke i sama Neretva ostaju bez ogromne količine slatke vode. Kako rijeka slabi, more prodire dublje u unutrašnjost, pretvarajući plodna polja u slanu pustinju na kojoj više ništa neće moći rasti.