Foto: Ratko Pilipović
Naglo rastuća potražnja za betonom dovela je do toga da se pijesak i šljunak iz riječnih korita vade brže nego što priroda može da ih nadoknadi.
Studija objavljena u časopisu “Reviews of Geophysics” pokazuje da se potražnja za pijeskom i šljunkom više nego udvostručila u posljednje dvije decenije, a prekomjerna eksploatacija dovodi do slabljenja riječnih obala, pada nivoa podzemnih voda, prodora slane vode u priobalna područja i pogoršanja kvaliteta vode.
Tokom 2024. godine, za izgradnju gradova i infrastrukturne projekte širom svijeta upotrebljeno je 28 milijardi tona peska i šljunka za proizvodnju betona. Istraživači su analizirali podatke o eksploataciji pijeska i šljunka koji sežu do 1974. godine i utvrdili da se potražnja od 2000. godine više nego udvostručila.
Većina rudarskih aktivnosti sada se odvija u brzo razvijajućim dijelovima Azije i Afrike, ali su pouzdani podaci o količini uklonjenog materijala oskudni i često se prikazuju u manjoj mjeri od stvarne. Tamo gdje mjerenja postoje, eksploatacija obično višestruko premašuje prirodno snabdijevanje sedimentom, što dovodi do produbljivanja riječnog korita, urušavanja obala, opadanja nivoa podzemnih voda, pogoršanja kvaliteta vode i prodora slane vode u priobalna područja.
Ove fizičke promjene dovode do lančanih posljedica, uključujući gubitak biodiverziteta, oštećenje infrastrukture i ugrožavanje životne egzistencije zajednica koje zavise od rijeka.
Više od 80 odsto današnje potražnje dolazi iz Azije, prije svega zbog urbanog razvoja i izgradnje puteva u Kini i Indiji. Istraživači su utvrdili da se veliki dio ovog materijala vadi iz rijeka širom Azije i Afrike.
Podaci o količinama koje se eksploatišu su oskudni, ali tamo gdje postoje pokazuju da je vađenje često nekoliko puta veće od prirodne sposobnosti rijeka da nadoknade izgubljeni nanos.
Istraživači predlažu da se satelitski snimci i mapiranje rijeka koriste za bolje upravljanje eksploatacijom pijeska i šljunka, kako bi se negativne posljedice svele na minimum.
Potražnja bi, takođe, mogla da se smanji efikasnijim korišćenjem materijala i razvojem alternativa, kao što su prerađeni građevinski otpad, reciklirano staklo i obrađeni pepeo koji nastaje sagorijevanjem otpada.