Foto: Pexels
„Trenutni kandidati mi ne ulijevaju veliko povjerenje, ali smatram da je društvu neophodna promjena“.
Piše: Fedor Marjanović
Odrastati u Bosni i Hercegovini znači skoro svakodnevno slušati od starijih kako vi i vaši vršnjaci ništa ne valjate, ne radite, iskvarila vas je demokratija i ne možete primirisati zlatnom dobu njihove mladosti u kojem je sve bilo bajkovito, a najviše oni sami. Kao neko ko radi u prosvjeti, ruku na srce, bio sam u iskušenju da donesem ovakve zaključke, ali onda bih se sjetio priče kako su u neko bolje vrijeme jednu koleginicu učenici bacili u kontejner. Svojevremeno sam jednoj porodičnoj prijateljici postavio pitanje: „Ako moja generacija ništa ne valja za razliku od vaše, zašto je onda vaša generacija započela rat, zbog kojeg moja sada nema ništa?“ Odgovora nije bilo.
Iskren da budem, među sadašnjom omladinom postoji dosta toga što se može kritikovati, ali isto tako i dosta toga što se može pohvaliti. Isti slučaj je bio i s mojom generacijom. S druge strane, najviše kritika treba uputiti onim generacijama koje se busaju kako su živjele u zlatnom dobu, ali su svojeručno to zlato uništile. Svi prosvjetni radnici će reći da je lakše s učenicima nego s roditeljima.
Pitanje odgovornosti mladih postavlja se najčešće u vrijeme izbora, gdje se poslovično navodi kako su mladi nezainteresovani i neglasanjem puštaju da drugi odlučuju za njih. Treba da imamo u vidu da živimo u zemlji koja je prvenstveno namijenjena starima, jer su oni najveće glasačko tijelo i istovremeno najpodložniji manipulacijama. Zbog toga treba postaviti pitanje koliko je ponuđeni sadržaj uopšte pristupačan i zanimljiv omladini sposobnoj da glasa, te koliko je naša politika uopšte usmjerana prema njima. Podstaknut ovim pitanjima odlučio sam da uđem u dijalog s određenom grupom mladih ljudi starosti od 18 do 30 godina, očekujući da će njihovi odgovori možda reći više o nama „zrelijima“ nego o njima. Spoiler alert, to se i desilo.
„Živim u državi perifernog kapitalizma“
Dijalog u koji sam ušao, potvrdio je nešto što sam već znao, mladi su svjesni važnosti svoga glasa, ali mahom ne vjeruju da on može išta da promijeni. Od 19 ispitanika, dvanaestoro se izjasnilo da će glasati, a sedmoro da neće. Svakako, ovaj mali broj ne može se uzeti kao pravilo za širu cjelinu, ali na mikroplanu govori nam da manji, ali značajan dio omladine ne glasa. Prema sopstvenoj ocjeni, šestoro smatra da je nimalo ili slabo upućeno u politička dešavanja, šestoro umjereno prati politiku, dok sedmoro smatra da su veoma upućeni u ono što se dešava na našoj političkoj sceni. Devetoro planira otići iz zemlje, devetoro planira ostati, a jedno nije sigurno. Na pitanje o njihovom političkom angažmanu, samo se dvoje izjasnilo politički aktivnima, ali su rekli da njihov angažman osrednje ili veoma malo utiče na njihov izbor.
Foto: Unsplash
Na pitanje zašto će glasati ili neće glasati, odgovori su bili uglavnom ujednačeni. Većina onih koji će glasati smatraju da je to njihovo „pravo i dužnost“, pri čemu su se ova dva termina najčešće javljala zajedno. Jedna ispitanica je izrazila bojazan da će njen glas biti falsifikovan, ukoliko ne izađe na izbore, a drugi sagovnornik smatra „da smo tu gdje jesmo zbog pasivnosti i pesimizma prisutnog u društvu“.
Među onima koji ne glasaju primjetan je pesimističan pogled na stanje u društvu. Jedno nije zainteresovano za politiku, drugo planira da napusti zemlju, dok su ostali većinom iskazali stav da njihov glas ne može ništa da promijeni ili da nemaju za koga da glasaju.
„Ne vidim razliku između jedne ili druge strane. Isti su. Ni jedni ni drugi ne donose ništa bolje, naprotiv“.
Dvoje sagovornika je zanimljivo obrazložilo svoje izbore.
„Živim u državi perifernog kapitalizma, da ne kažem u koloniji i to ništa ne znači“.
U drugom odgovoru se postavilo pitanje pravilnosti sistema glasanja, naglašavajući da nije bitan onaj ko glasa, već onaj ko prebrojava glasove.
„Ljudi su ovdje naivni, glasaće za sitniš koji dobiju, pogotovo stariji. Potplaćivanje za glasove, dobijanje posla preko stranke i sama činjenica da će sutra neko mene mjeriti po tome koliko sam dobar klimač glavom u sistemu, čini me da se zapitam hoću li ja to stvarno prihvatiti“.
Zanimljivo je to što, iako se većina izjasnila da će izaći na izbore, većina smatra da njihov glas neće donijeti promjenu. Uglavnom su saglasni da pojedinačni glas postaje bitan tek kao dio kolektivnog sistema glasova.
„Ne postoje promjene bez masovnog odaziva ljudi, a pošto je politika igra zbira i brojeva, svaki je važan“.
„Sam sam niko, a svi zajedno donosimo promjenu“.
Naspram ovih pozitivnijih stavova, postoje i određeni koji su više kritički prema moći glasačkog tijela. Oni vjeruju u mogućnost promjene, ali za to postoje uslovi.
„Može, kada bi bilo više sloge i zajedništva među građanima i kada bi ljudi gledali šta je bolje i perspektivnije za budućnost zajedništva, a ne za budućnost njih kao pojedinaca“.
„Pojedinac je sam, dok većina kroji sudbinu i tog pojedinca. To svakako ne znači da pojedinac treba da se preda i otpusti svoja prava, već da uporno traži i zahtijeva promjenu, te pronalazi svoju većinu i stvara svoj kolektiv“.
Ipak većina smatra da je njihov glas usamljen, da sami ne mogu ništa promijeniti („Ne moj konkretno, ali kad bi svaki glas doprinosio stvarnijoj slici“), nekoliko njih ponovo pominje sumnju u regularnost izbora, odnosno smatraju da su namješteni i kupljeni, kao i korumpiranost sistema, jedno ne vidi razliku između političara na vlasti i opozicije („sve stranke imaju cilj dolazak na vlast i korištenje pozicije za svoje interese“), a jedan sagovornik smatra da za razliku od SAD, gdje izbori znače, u Bosni ne znače ništa. Možda je najviše nade imao sagovornik koji je rekao: „Kad bismo digli izlaznost i političari bi malo ucvikali od naroda, a ne narod od njih“.
Ovo pokazuje jedan zanimljiv kuriozitet. Moglo bi se zaključiti da, generalno, mladi nisu nezainteresovani za izbore i da planiraju glasati, svjesni da je to i njihovo pravo i njihova građanska dužnost, ali ne vjeruju da će doći do bilo kakvih promjena.
Naši izbori, naši kandidati, naši dani
Navedeni odgovori pokazuju stavove mladih o samom sistemu glasanja i o tome šta njihov glas znači, međutim, važno je imati u vidu njihovu perspektivu o dolazećim izborima. Vjerovali ili ne, još je pesimističnija. Nekoliko njih dopušta mogućnost promjene, ali ona je uslovna, odnosno uslov promjena je rezultat izbora. Jedan od sagovornika je direktno opisao svoja očekivanja od izbora: „Smatram da bi pobjeda novih političkih snaga donijela barem kratkoročni pomak. U prvih nekoliko godina očekujem značajno smanjenje korupcije i kriminala u državnim institucijama, kao i pravne posljedice i odgovornost za sve koji su do sada zloupotrebljavali vlast“. Mimo ovoga, ostali odgovori su ili da neće biti promjene ili da će biti minimalna. Među poetičnijim odgovorima našao se naslov pjesme „Naši dani“ Vladislava Petkovića Disa. Ilustracije radi, citiraću prvu strofu pjesme.
Razvilo se crno vreme opadanja,
Nabujao šljam i razvrat i poroci,
Podigao se truli zadah propadanja,
Razvilo se crno vreme opadanja.
Osim ovog poetskog odgovora, pojavio se i jedan koji je pomoću istorijskih analogija doveo u pitanje smislenost izbora u našim društvima. „Problem je već utvrđen sistem vladara koji ne može da umre. Samo što ih ne balzamujemo kao Lenjina“.
Foto: Unsplash
Vjerovatno se niko neće iznenaditi da u skladu s ovim ni ovogodišnji kandidati ne ispunjavaju očekivanja mladih. Od devetnaest sagovornika, samo su dva odgovorila potvrdno, jedan sa „da“, a drugi sa „pa da“. Ovo umetnuto „pa“ kao da slabi pozitivan utisak. Od ostalih, pored dvoje – troje neobaviještenih, niko nije zadovoljan i mnogi su imali riječi kojima bi obrazložili svoje nezadovoljstvo.
„Još uvijek se nije pojavila niti jedna osoba u političkom sistemu našeg entiteta, pa i države, koja bi ponudila nešto novo i nešto drugačije. Na to sve, svaki od kandidata ima kriminalnu prošlost, neki i sadašnjost, što mi dodatno ne uliva povjerenje u društvo i državu, već me motiviše da što prije napustim zemlju u kojoj sam rođen, u kojoj odrastam, školujem se, radim i borim se za neki mikrokosmos“.
„Trenutni kandidati mi ne ulijevaju veliko povjerenje, ali smatram da je društvu neophodna promjena“.
„Kod nas ne postoji politika koja je ukorijenjena u nužnim idejama za napredak. Pozicija i opozicija su podjednako zaglavljene u nacionalizmu, lažnom patriotizmu i njihova ideja unapređenja je više retrogradna nego išta drugo. Obesmislili su sami sebe mrzilačkom, neinformisanom i fašističkom retorikom.“
„Naravno da ne, nemamo kandidata koji se bori za neke važnije ciljeve (kao što je ulazak u EU, bolje i stabilnije odnose kako u samoj zemlji tako i sa susjednim zemljama“.)
Očekujući ove odgovore, pitao sam sagovornike da mi opišu svog idealnog predsjedničkog kandidata. Troje se izjasnilo da ne može da odgovori ili da ne zna opisati tog kandidata, dok su ostali imali odgovore, neki konciznije, a neki opširnije. Pominjali su se sljedeći kvaliteti: čovjekoljubiv, pošten, obrazovan, liberalan, vrijedan, lojalan, objektivan, realan, iskren, odgovoran, ambiciozan.
Jedan od prvih odgovora glasio je: „Samo da poštuje svoju riječ i da je se drži“.
Nekoliko njih je istaklo da bi idealan kandidat bila osoba koja opšte dobro stavlja ispred ličnog.
„Idealni predsjednički kandidat treba biti osoba koja iskreno voli svoju zemlju i narod, a ne neko ko građane posmatra kao podanike kojima se može manipulisati“.
„Osoba koja ne gleda lično dobro i dobro svoje porodice nego gleda opšte dobro“.
Iako se u svemu ovome podrazumijeva, neki sagovornici su direktno rekli da bi im idealan kandidat bila nekorumpirana osoba. Nekoliko njih je istaklo da im je važno da su kandidati obrazovani, pri čemu je jedan glasnik naglasio da bi bilo dobro da je pročitao „Ime ruže“ Umberta Eka. Iznenađujuće je da je mnogo njih bilo eksplicitno protiv nacionalističke retorike i ideologije.
„Osoba koja je javno svjesna činjenice da je Republika Srpska u sastavu Bosne i Hercegovine i to ne predstavlja kao nešto loše, osoba koja je javno svjesna toga da na prostoru Republike Srpske ne žive samo Srbi i to ne predstavlja kao nešto loše“.
„Osoba koja nije ograničena tradicijom i nacionalizmom (šovinizmom), već sposobna da razumije i “modernije” doba“.
„Morao bi da se mane kosovskog predanja i ideja krvi. Ginemo od časti!“
Čini se da je razočaranje mladih najviše proizvedeno time što nijedan od kandidata nema ove osobine, odnosno da sve dosadašnje doživljavaju korumpiranima, manipulativnima ili nosiocima zastarjele nacionalističke ideologije.
Treba reći da se od konkretnih političara ne pominju aktuelni predsjednički kandidati, već Jelena Trivić i Draško Stanivuković u različitim pitanjima. Jedan sagovornik je odgovorio da smatra da su izbori devalvirani onda kada je Jelena Trivić „izgubila izbore na upitan način“. Draško Stanivuković se pojavljuje i u negativnom i u pozitivnom kontekstu. Upitan o mišljenju o trenutnim predsjedničkim kandidatima, jedan sagovnik je priznao da nije pratio ko je kandidovan, uzimajući Stanivukovića kao negativan primjer demagogije i narušavanja manjinskih prava.
„Dođe Draško i priča kako je odgovoran to posao, jeste kad te narod finansira. Udari na LGBT, a od njih mahom imao bi najveću podršku“.
S druge strane, neko od sagovornika je idealnog predsjedničkog kandidata opisao ovako: „Draško Stanivuković“.
Nada u promjene
Pesimističan ton ovoga teksta, zapravo oslikava sliku svijeta koju mladi ljudi u našoj zemlji gledaju svaki dan. Iz razgovora s njima očigledno je da nemaju povjerenje u politiku niti u retoriku savremenih političara. Iako se neki aktuelni političari javljaju istovremeno kao pozitivan i negativan parametar, djeluje da se većina ostalih smatra korumpiranima, osobama koje ne ulijevaju povjerenje i nacionalistima.
Suština je sljedeća. Mladi su željni promjena. Neko će postaviti pitanje: zašto sami onda ne mijenjaju svijet? Svojevremeno sam čuo jednu osobu kako govori: „Ne treba mladi da popravljaju svijet. Neka ga poprave oni koji su ga pokvarili“. Koliko god bio protivnik ovakvih stavova (uglavnom izrečenih da se oni koji su svijet pokvarili održe tu gdje jesu), oni pokazuju to da u našem društvu postoji sistem i to ne samo politički već i psihološki, koji sprečava bilo kakvu akciju mlađih generacija, ukoliko ne služe njemu samom. Stoga pravo pitanje nije šta mladi donose društvu, već šta društvo donosi njima. Dok ne počnemo tako razmišljati, o mladosti kao o našoj budućnosti, a ne kao o budućim poslušnicima, na pitanje „Da li ćeš glasati?“, čućemo odgovore poput ovoga: „Ne. Zato što poslije fakulteta planiram da odem u inostranstvo!“
Impuls