Psiholog objašnjava da prekomerna upotreba telefona od strane roditelja može biti štetnija za djecu nego njihova sopstvena upotreba ekrana i predlaže kako da se smanje svi negativni efekti.
Mnogi roditelji su zabrinuti koliko vremena njihova djeca provode pred ekranima i da li je to loše za njih.
Ali stvarnost je da istraživanja sugerišu da bi trebalo da budu više zabrinuti zbog uticaja koji njihovo vrijeme provedeno pred ekranima ima na njihovu djecu.
Kako nova studija otkriva da više od polovine (56%) djece uzrasta od osam do 16 godina kaže da korišćenje telefona njihovih roditelja uzrokuje da propuste važne porodične trenutke, stručnjak za tehnološku psihologiju dr Pol Marsden naglašava da roditelji koji misle da je vrijeme provedeno pred ekranima problem prvo treba da razmotre sopstveno korišćenje ekrana, jer postoji jača veza između roditeljskog korišćenja ekrana i negativnih ishoda za djecu nego što postoji veza sa negativnim ishodima samog korišćenja ekrana od strane djece.
On objašnjava da je australijsko istraživanje pokazalo da roditeljsko korišćenje tehnologije u prisustvu njihovog djeteta može negativno uticati na zdravlje i razvoj djece, jer je značajno povezano sa lošijom kognicijom i društvenim ponašanjem, nižim nivoom vezanosti, višim nivoom internalizacije i eksternalizacije problema i višim nivoom vremena provedenog pred ekranom.
„Veza između prekomjerne upotrebe telefona od strane roditelja i ishoda na djecu je zapravo jača od korišćenja vremena ispred ekrana od strane djece“, kaže Marsden, koji objašnjava da, iako dalja istraživanja sugerišu da se oko 0,4% razlika u blagostanju tinejdžera može se povezati s njihovom upotrebom ekrana, australijska studija je otkrila da korišćenje ekrana od strane roditelja objašnjava do 1-5% razlika u vještinama razmišljanja, emocionalnim i problemima u ponašanju djece.
Marsden, ovlašćeni član Britanskog psihološkog društva koji vodi veb-sajt Digitalno blagostanje, kaže da djeca uče navike ispred ekrana od svojih roditelja. Ako će roditelji brinuti o vremenu provedenom ispred ekrana, trebalo bi da počnu sa svojim.
„Dakle, prva stvar koju roditelj može da uradi prije nego što postavi pravila za svoju djecu jeste da postave pravila i sebi jer djeca kopiraju roditelje”, navodi on.
Nova studija kompanije Virgin Media O2 otkrila je da roditelji djece mlađe od 18 godina provode više od dva sata dnevno koristeći svoje pametne telefone nenamjerno – automatski podižući telefon ili provodeći duže vrijeme skrolujući nego što je planirano – a 43% njih priznaje da teško uspijeva da koristi telefon samo kada je to zaista neophodno, dok polovina (50%) kaže da ima malo ili nimalo kontrole nad načinom na koji koristi svoj telefon i internet.
A 63% djece vjeruje da njihovi roditelji jednostavno ne shvataju koliko vremena provode na svojim telefonima.
„Roditelji provode dva sata i šest minuta svakog dana – 40 minuta duže od prosječnog odraslog stanovnika Velike Britanije – koristeći svoje telefone nenamjerno“, primjećuje Dana Hajdan, iz Virgin Media O2.
„Ali ovo nije samo pitanje individualnog ponašanja ili snage volje. To je zato što su mnoge digitalne usluge koje koristimo svakodnevno dizajnirane da privuku i zadrže našu pažnju, što nam olakšava da izgubimo pojam o vremenu“, navodi ona.
Virgin Media O2 je kreirao skalu digitalne namjere kako bi pomogao ljudima da razumiju svoje korišćenje telefona i ponudio praktične načine za upravljanje svojim digitalnim navikama, a Hajdan ističe da roditelji žele podršku da izgrade zdravije digitalne navike i provode više kvalitetnog vremena zajedno kao porodica.
„Bilo da se radi o pauziranju prije nego što otključate telefon ili uključivanju tajmera aplikacija, postoje jednostavni koraci koji mogu pomoći ljudima da se osjećaju informisanije, samopouzdanije i da imaju veću kontrolu nad načinom na koji koriste tehnologiju“, ističe ona.
Marsden objašnjava da je problem sa korišćenjem telefona i ekrana od strane roditelja kada to izaziva ono što psiholozi nazivaju tehnoferencijom – ili „ignorisanjem telefona“ njihove djece.
To se dešava kada telefoni ili digitalni uređaji ometaju interakcije i razgovore, pa dijete može pokušati da razgovara sa roditeljem, ali roditelj je previše zauzet gledanjem u telefon da bi slušao ili razgovarao sa svojim djetetom, pa ga ignorišu.
„Vrijeme koje roditelji provedu ispred ekrana će naštetiti djetetu samo ako prekida razgovore i zajednička iskustva. Nije da je vrijeme provedeno ispred ekrana kao roditelja štetno, već je potencijalno štetno samo ako ometa vaš odnos sa djetetom“,objašnjava on.
Foto: Pixabay
Pored potencijalne štete koju ignorisanje zbog telefona od strane roditelja može nanijeti djetetovom razmišljanju i emocijama, drugi problem proizilazi iz toga što djeca kopiraju ponašanje svojih roditelja.
„Djeca su mašine za imitaciju – oni modeliraju ono što njihovi roditelji rade“, upozorava Marsden.
„Dakle, ako ste roditelj i ignorišete svoje dijete jer ste na telefonu, veća je vjerovatnoća da će vaše dijete ignorisati i druge. Svaki roditelj zna da će djeca raditi ono što vi radite, a ne ono što kažete – mi kopiramo i modeliramo ono što naši roditelji rade. To je vjerovatno najveći uticaj koji bi asocijacije sugerisale – ovaj efekat modeliranja, to je kao zaraza u ponašanju.“
Još jedan problem povezan sa pretjeranom upotrebom telefona i kod roditelja i kod djece odnosi se na nešto što se zove teorija istiskivanja (displacement theory). Do ovoga može doći kada korišćenje ekrana sprječava porodice da umjesto toga rade druge, vrjednije stvari.
„To je situacija kada ekrani stanu na put aktivnostima za koje znamo da pozitivno utiču na vaše blagostanje, poput fizičkih aktivnosti.Nije stvar u tome da je ekran loš, već u tome što vaše dijete nije napolju da se igra. Čak i ako je vaše dijete napolju i igra se, a vi ga možda snimate telefonom, da li zapravo uživate i proživljavate aktivnosti svog djeteta? Ako ste više fokusirani na snimanje, narušavate zadovoljstvo i efekat blagostanja koji donosi potpuno prepuštanje djetetovom istraživanju i aktivnostima”, ističe Marsden.
On kaže da načini za rješavanje problema pretjerane upotrebe telefona kod roditelja moraju biti ostvarivi da bi zaista funkcionisali – tako da nema smisla ići predaleko i potpuno zabraniti telefone i roditeljima i djeci.
„Praktična stvar koju roditelji mogu da urade jeste da odrede zone bez telefona ili vrijeme bez telefona”, predlaže on, naglašavajući da se to odnosi kako na roditelje, tako i na djecu.
„Dakle, kada gledamo televiziju, postoji samo jedan ekran i ne gledate u dva ekrana istovremeno (dual screening). Možda ćete ignorisati dijete zato što gledate film, umjesto da ga dvostruko ignorišete gledajući i u telefon. Jedna večera bez telefona dnevno donosi više koristi nego sto pravila o vremenu provedenom ispred ekrana.
Što je možda i najvažnije, Marsden predlaže da porodice imaju spavaće sobe bez telefona, ističući: „Većina uticaja korišćenja ekrana na blagostanje je niska, ali ono što sigurno znamo jeste da je uticaj telefona na san zaista snažan i negativan. Zato je najbolja stvar koju roditelji mogu da urade da izbace telefone iz svoje spavaće sobe i iz dječije spavaće sobe. Jer ako dijete uđe i vidi digitalni ekran u spavaćoj sobi roditelja, to postavlja pravila i norme. Imati zone i vremena bez telefona znači da se rizik od ignorisanja zbog mobilnog telefona, ili tehnoferencije (technoference), smanjuje na nivo kojim se može upravljati, umjesto da govorite kako ćete biti oličenje savršenog roditeljstva i živjeti potpuno bez telefona.
Riječ je o malim, ostvarivim stvarima.
I na kraju, on dodaje: „Nemojte kriviti sebe – telefoni su dizajnirani da prekidaju pažnju – oni su oružje za masovno odvlačenje pažnje. Trik je u tome da ne dozvolite telefonima da vam odvuku pažnju od vaše djece.”