Komentar bivšeg američkog veleposlanika natjerao je sarajevsku političku elitu da u kampanju uđe sa sloganom: “Nisam izdajnik, majke mi”. Bakir Izetbegović je, tvrdi Murphy, rekao da bi mogao “živjeti s podjelom BiH”, jer bi bošnjački dio bio “veličine Slovenije” što je lider SDA nazvao “potpuno neutemeljenom i neuvjerljivom laži”.
Piše: Eldin Hadžović
Dok se Bosna i Hercegovina još oporavlja od šoka izazvanog ostavkom visokog predstavnika Christiana Schmidta, bivši američki veleposlanik Michael Murphy objavio je komentar koji je ionako uzavrelu atmosferu u zemlji podigao na razinu usijanja.
Schmidtova ostavka, koja je uslijedila nakon mjeseci otvorenog američkog pritiska, jasno signalizira promjenu kursa Washingtona prema BiH – od maksimalne potpore snažnom OHR-u prema pragmatičnijem, manje intervencionističkom pristupu koji ostavlja više prostora lokalnim igračima. U tom kontekstu Murphyjev komentar na platformi X nije samo osvrt na prošlost, već i podsjetnik na duboke podjele i kalkulacije koje definiraju bosanskohercegovačku politiku pred listopadske izbore.
Christian Schmidt podnio je ostavku početkom svibnja 2026., nakon gotovo pet godina na čelu OHR-a. Iako je formalno naveo “osobne razloge”, njemački i međunarodni mediji jasno su ukazali na intenzivan pritisak Trumpove administracije, a i on sam je to na koncu priznao. Washington je, prema izvorima, tražio Schmidta koji je bio “teži za upravljanje”, posebno u kontekstu energetskih projekata poput Južne interkonekcije, gdje su američki interesi (uključujući one povezane s tvrtkama bliskim Trumpovoj orbiti) došli u sukob s nekim Schmidtovim stavovima i europskim preferencijama.
Ostavka je podnesena u trenutku kada SAD žele ograničeniju ulogu OHR-a, što krugovi oko bivšeg predsjednika RS-a i lidera SNSD-a Milorada Dodika vide kao pobjedu, a kritičari kao slabljenje međunarodnog jamca Daytonskog sporazuma.
Murphyjev komentar dolazi upravo u ovom vakuumu moći i promjene politike. On se osvrnuo na izvješće Trumpove administracije Kongresu o Zapadnom Balkanu. Prva teška optužba odnosila se na Milorada Dodika. Podsjetio je na dogovor iz 2025, prema kojem su SAD ukinule sankcije Dodiku i podržale slabljenje OHR-a u zamjenu za ukidanje dijela anti-dejtonskih zakona u RS-u i Dodikovu ostavku na poziciju predsjednika entiteta. No, prema Murphyju, Dodik je uzeo ustupke, a zatim se vratio starim navikama – podrivanju Daytona, institucija BiH i teritorijalnog integriteta zemlje. Nastavlja promovirati ideju neovisnosti RS-a i angažirati lobiste u Washingtonu. Američku politiku prema BiH Murphy je opisao kao “zbrkanu”, upozoravajući da ustupci etnonacionalistima šalju opasne signale.
Još eksplozivnija bila je optužba na račun lidera SDA Bakira Izetbegovića. Tijekom pregovora o ustavnim i izbornim reformama 2021.–2022, Izetbegović je, navodno, američkim dužnosnicima rekao da bi mogao “živjeti s podjelom BiH”, jer bi bošnjački dio bio “veličine Slovenije”. Murphy je bio dodao da je “možda isto signalizirao i trenutačnoj administraciji”. U zemlji gdje se politički legitimitet često gradi na obrani teritorijalnog integriteta, ovakva optužba je politički otrov najjače koncentracije.
Reakcija lidera SDA bila je brza i kategorična. Izetbegović je tvrdnju nazvao “potpuno neutemeljenom i neuvjerljivom laži”. Poručio je da nikada nije razgovarao o podjeli BiH ni s Amerikancima ni s bilo kime drugim. Pregovori su se, kaže Izetbegović, ticali isključivo Izbornog zakona i zahtjeva HDZ-a, koje je odbio jer vode etničkim podjelama. Pozvao je Murphyja da iznese konkretne dokaze – zapisnike, snimke ili svjedoke. Optužio ga je da laže kako bi spasio “propalu politiku Trojke” i da pokušava utjecati na predizborni proces jer je Izetbegović potvrdio kandidaturu za člana Predsjedništva BiH.
Umjesto afirmativne kampanje, koja se tradicionalno vrti oko floskula o “jačanju države” i/ili povratka SDA na vlast, Izetbegović je primoran igrati obranu, koja bi se mogla sublimirati u tvrdnju: “Nisam izdajnik.”
Stranke Trojke (SDP, NiP, Naša stranka) nisu propustile prigodu. Predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić izjavio je da nije iznenađen te da su ih “upozoravali da Izetbegović ima kartu podijeljene države u ladici”. Poručio je građanima da Izetbegovića pošalju u političku mirovinu. Iz NiP-a su bili još oštriji, optužujući SDA da je javno galamila o obrani BiH, a privatno nudila njezinu podjelu.
Unutar bošnjačkog bloka buknuo je otvoreni rat, dok Dodikovi krugovi vjerojatno s užitkom gledaju sukob.
Zašto defenziva umjesto ofenzive?
Izetbegovićeva SDA je nakon gubitka vlasti na federalnoj i državnoj razini prešla u oporbu. U takvoj poziciji prioritet nije obećavati “cvijeće i proljeće”, već neutralizirati otrovne narative. Optužba za spremnost na podjelu je egzistencijalna – teža čak i od korupcije – jer izravno pogađa srž bošnjačkog političkog identiteta.
Ovo nije unikatno za Izetbegovića. Sličan defenzivni obrazac vidi se i kod Dodika, koji ne prestaje mantrati “svi su protiv nas” i lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića, čija politika bez floskula o “jednakopravnosti Hrvata” naprosto nema drugog sadržaja.
Za razliku od Izetbegovića, ovoga puta Dodik je uspješno izbjegao defenzivnu poziciju u koju je ovaj prvi upao naglavce. Umjesto da se pravda, on je Murphyjev komentar iskoristio kao krunski dokaz za svoju tezu da je “sve bila urota protiv RS-a” i da se međunarodna zajednica u BiH potpuno kompromitirala. Još je poručio da se radi o “frustracijama propalog diplomata” koji iz mirovine pokušava opravdati svoje neuspjehe u Sarajevu i produžiti vlastiti politički život, što je u suštini izuzetno blago za Dodikov vokabular, budući da je Murphyja u vrijeme njegova službovanja u BiH uglavnom otvoreno nazivao “kretenom”.
No, u ovom trenutku jedini je na konopce bačen upravo Izetbegović, prvenstveno zato što SDA više nije “vlast koja donosi”, a Murphy – kao bivši veleposlanik s vjerodostojnošću kod dijela publike – dao je Trojki moćno streljivo.
Murphyjev komentar je, ipak, neophodno promatrati u kontekstu šireg američkog zaokreta. Trumpova administracija nije imenovala veleposlanike u većini zemalja Zapadnog Balkana: veleposlaničke pozicije su trenutno nepopunjene u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Albaniji, Kosovu i Sjevernoj Makedoniji. To šalje signal da regija Trumpu nije prioritet, barem ne u klasičnom diplomatskom smislu. Umjesto toga, fokus je na pragmatičnim interesima – energetici, infrastrukturnim projektima i deklarativnom smanjenju međunarodnog intervencionizma. Schmidtov odlazak i Murphyjeve izjave savršeno ilustriraju taj pomak.
U međuvremenu, politika u BiH ponovno pokazuje svoju najgoru stranu: umjesto rasprave o gospodarstvu, korupciji, europskom putu ili Planu rasta EU, raspravlja se o tome tko je spreman, a tko nije na podjelu države. Murphyjev tekst možda neće promijeniti geopolitičke karte, ali je odlično poslužio kao katalizator predizbornog sukoba unutar bošnjačkog spektra.
Hoće li Izetbegović uspjeti pretvoriti defenzivu u mobilizaciju baze oko “zaštite od izdaje”, ili će Trojka uspješno nametnuti narativ “mi smo pravi patrioti”? Odgovor u bosanskohercegovačkom kontekstu je, ovako ili onako – (nomen est omen) Murphyjev zakon: ako postoji i najmanja mogućnost da stvari krenu po zlu – hoće, sigurno.