Foto: Neha Maheen Mahfin/Unsplash
Nova studija brazilskih naučnika pokazala je da bi sjemenke moringe, biljke koja se stoljećima koristi za pročišćavanje vode, mogle postati održiva alternativa hemikalijama u uklanjanju mikroplastike iz pitke vode.
Moringa, koja se često naziva “drvom života” ili “čudotvornim drvom”, biljka je porijeklom iz Indije, poznata po svojoj otpornosti na sušu i nutritivnosti.
Stoljećima se koristi u prehrani, tradicionalnoj medicini i za pročišćavanje vode, a naučnici sada istražuju njezin potencijal u rješavanju jednog od rastućih globalnih ekoloških problema – zagađenja mikroplastikom u vodi.
Nova studija Državnog sveučilišta São Paulo u Brazilu, objavljena u naučnom časopisu ACS Omega, pokazuje da ekstrakt sjemenki moringe učinkovito uklanja mikroplastiku iz vode, pri čemu u određenim uslovima postižu učinkovitost usporedivu s konvencionalnim hemijskim koagulantima.
Koliko mikroplastike sjemenke moringe mogu ukloniti?
Mikroplastiku čine plastične čestice manje od pet milimetara, koje se dijele na primarne i sekundarne. Primarna mikroplastika proizvodi se namjerno i dodaje proizvodima poput kozmetike i sredstava za osobnu njegu, dok sekundarna nastaje razgradnjom većih plastičnih predmeta pod uticajem sunčeve svjetlosti, valova i mehaničkog trošenja.
Zbog male veličine i iznimne postojanosti, mikroplastika predstavlja ozbiljan rizik za vodene ekosisteme. Brojni morski organizmi zamjenjuju je za hranu, što može dovesti do fizičkih oštećenja, poremećaja metabolizma te prijenosa plastičnih aditiva i zagađivača kroz složene morske lance prehrane. Dodatno, plastični otpad može zadržavati stajaću vodu, što pogoduje razmnožavanju komaraca i povećava rizik od bolesti. Mikroplastika može djelovati i kao potencijalni prenositelj bakterija i drugih mikroorganizama iz rijeka u mora, što je dodatan ekološki rizik. Osim toga, neki procesi obrade i recikliranja plastike mogu oslobađati stakleničke plinove i opasne spojeve, uključujući teške metale, dioksine i policikličke aromatske ugljikovodike.
Mikroplastika je i u vodi koju pijemo, što pokazuje studija iz 2024. godine koja je otkrila da gotovo 83 posto uzoraka vode iz slavina širom svijeta sadrži mikroplastiku, što dodatno naglašava potrebu za poboljšanjem tehnologija pročišćavanja.
U sklopu nove brazilske studije naučnici su koristili mikroplastiku prosječne veličine oko 18,8 mikrometara, što je približno četvrtina debljine ljudske vlasi. Rezultati su pokazali da ekstrakti sjemenki moringe učinkovito destabiliziraju čestice, omogućujući njihovo grupiranje i uklanjanje filtracijom, bez potrebe za hemijskim sredstvima.
Štaviše, ekstrakt sjemenki moringe u testiranim sistemima uklanjao je i do 98,5 posto mikroplastike, što je iznimno učinkovito.
“Konvencionalna postrojenja za obradu pitke vode mogu ukloniti značajan udio mikroplastike, ali pokazuju veliku varijabilnost u učinkovitosti (obično 40–70 %), pri čemu se često bilježi nepotpuno uklanjanje”, objašnjavaju autori studije.
Usporedba s aluminijevim sulfatom
Usporedni testovi pokazali su da je moringa u optimalnim uslovima usporediva s aluminijevim sulfatom (poznatim i kao stipsa), koji se desetljećima koristi u postrojenjima za pročišćavanje vode.
Iako učinkovit, aluminijev sulfat nosi određene ekološke i zdravstvene rizike. Nepravilna upotreba može dovesti do povećanih koncentracija aluminija u vodi, što je povezano s mogućim neurološkim posljedicama. Osim toga, stipsa tokom obrade vode stvara velike količine hemijskog mulja, koji zahtijeva daljnje zbrinjavanje, ali nerijetko završava na odlagalištu i širi toksine u tlo i vodotoke. Dodatno, njegova proizvodnja zahtijeva površinsko iskopavanje boksita u tropskim regijama poput Australije, Brazila, Gvineje, Gvajane i Jamajke, što je povezano s deforestacijom i gubitkom prirodnih staništa, a rafiniranje i prerada boksita podrazumijeva i značajne količine energije te emisije stakleničkih plinova (Euronews).
Za razliku od toga, moringa je obnovljiv, biorazgradiv i lokalno dostupan koagulant, koji potencijalno smanjuje ovisnost o hemijskim dodacima i povezanom otpadu, ističe se u studiji.
Ograničenja i izazovi primjene
Unatoč obećavajućim rezultatima, autori studije naglašavaju da postoje važna ograničenja u primjeni moringe u velikim sistemima za pročišćavanje vode.
Prvo, učinkovitost ovisi o doziranju i kvaliteti ekstrakta, a u velikim sistemima bile bi potrebno znatno veće količine sjemenki kako bi se postigli isti rezultati kao u laboratorijskim uslovima. Prema studiji, jedna sjemenka može obraditi relativno ograničen volumen vode, što postavlja pitanje skalabilnosti na gradske vodovodne sisteme.
Drugo, povećana upotreba moringe može dovesti do većeg udjela organskog materijala u vodi, što zahtijeva dodatne korake pročišćavanja da bi se spriječio razvoj mikroorganizama ili sekundarnog zamućenja.
Treće, još uvijek nije potpuno razjašnjeno šta se događa s uhvaćenom mikroplastikom nakon koagulacije te kako se dobiveni mulj ponaša u okolišu i sistemima zbrinjavanja.
Zbog toga naučnici ističu da su potrebna dodatna istraživanja kako bi se procijenila dugoročna stabilnost, ekonomska isplativost i stvarni okolišni učinci primjene ove metode u industrijskim razmjerima (CNN).