Benjamin Hedžić
Piše: Benjamin Hedžić
Nekada je nastavnički poziv bio simbol ugleda, časti i društvene odgovornosti. Biti nastavnik značilo je imati mjesto u zajednici koje se nije dovodilo u pitanje – mjesto poštovanja, povjerenja i moralnog autoriteta. Nastavnici su bili među onima na kojima je društvo gradilo svoju budućnost, svjesno da bez njihovog znanja i predanosti nema ni istinskog napretka. Danas, nažalost, svjedočimo bolnoj suprotnosti: poziv koji je nekada bio stub društva postao je podcijenjen, obesmišljen i gurnut na margine.
Društvo i obrazovna politika danas od nastavnika očekuje mnogo, a ne daje mu gotovo ništa. Očekuje da obrazuje, vaspitava, smiruje, razumije, prevenira, motiviše, administrira, nadoknađuje tuđe propuste i pritom ostane dostojanstven, strpljiv i profesionalan. Ali rijetko ko zaista analizira u kakvom se položaju nalaze nastavnici, koliku odgovornost svakodnevno nose, u kakvim uslovima rade, koliki doprinos daju društvu i koliko su za sve to plaćeni.
Biti nastavnik danas je, blago rečeno, izuzetno teško. To više nije samo posao prenošenja znanja. To je stalna borba sa sistemom koji od nastavnika traži rezultate, a ne obezbjeđuje ni osnovne uslove za kvalitetan rad. Nastavnici su postali taoci loših obrazovnih politika, zastarjelih programa, reformi u pokušaju, birokratije, niskih plata i gotovo potpune nemoći da samostalno odlučuju o svom radu. Ako se nekada i udruže, u recimo sindikat, kako bi ostvarili svoja prava, taj sindikat za obrazovnu politiku postaje ne zajednička riječ nastavnika, nego više njihov neprijatelj. Došli smo u situaciju da se ministarstva i politike bore protiv nastavnika umjesto da rade za i sa njima.
Jedan od najozbiljnijih problema jesu loši uslovi rada. O tome se govori malo, gotovo stidljivo, kao da je riječ o nečemu što treba prešutjeti, a ne o jednom od ključnih razloga zbog kojih obrazovni sistem sve teže opstaje. A istina je jednostavna: od nastavnika se traži da rade kvalitetno, odgovorno i posvećeno, čak i onda kada sistem ne funkcioniše. To u praksi znači da se od njih očekuje da drže nastavu i kada nedostaju osnovna nastavna sredstva, da održavaju disciplinu, da istovremeno prate napredak svakog učenika, popunjavaju obimnu administraciju i odgovaraju na sve veće zahtjeve roditelja i uprave.
Primjera je mnogo. Npr. nastavnik se razboli i ode na bolovanje, ali škola skoro kao po praksi, ne organizuje adekvatnu zamjenu. Učenici izgube kontinuitet, a po povratku nastavnik mora nadoknaditi propuštene časove, često ostajući duže na poslu ili reorganizujući cijeli raspored, bez ikakve dodatne naknade. Nastavniku se plaća tako npr. Jedan sad rad u organima uprave škole, a on onda sjedi po 3 – 4 sata na sjednicama neplaćeno. Dešava se i da jedan nastavnik, zbog nedostatka kadra, pokriva časove odsutnog kolege, iako već ima pun fond sati. U mnogim školama nastavnik drži nastavu, a nakon toga mora pisati izvještaje, pripreme, planove, zapisnike i drugu dokumentaciju koja mu oduzima energiju za ono što bi trebalo da bude suština njegovog posla, rad sa djecom.
Niske plate i bez prava na grešku
Loši uslovi rada vide se i u sitnicama koje nisu nimalo nebitne. Nastavnik tako često radi u učionici u kojoj nema dovoljno grijanja, nema funkcionalnu opremu, nema kabinet, nema mir za pripremu nastave, a očekuje se da čas bude kreativan, moderan i efikasan. Od njega se traži individualizovan pristup svakom učeniku, različitih potreba, nivoa znanja i porodičnih okolnosti. U takvim uslovima nastavnik ne radi u sistemu koji ga podržava, nego u sistemu koji ga svakodnevno testira do granica izdržljivosti.
Posebno je problematično to što su mnoge od ovih pojava postale normalan dio svakodnevice. Smatra se sasvim uobičajenim da nastavnik svoj posao nosi kući, da vikendom pregledava testove, da poslije nastave odgovara na poruke roditelja, da usput rješava pedagoške, socijalne i administrativne probleme za koje nema ni dovoljno vremena ni institucionalne podrške. I upravo u tome jeste suština problema: loši uslovi rada u obrazovanju nisu incident, nego pravilo.
Ovo nije samo nepravda prema zaposlenima u obrazovanju. To je ozbiljan pokazatelj koliko je sistem neuređen i koliko se oslanja na iscrpljivanje onih koji ga još drže na nogama. Nastavnik se u takvim okolnostima ne tretira kao stručnjak, nego kao neko ko mora sve izdržati i sve nadoknaditi, bez prava na umor, grešku ili zaštitu.
Drugi veliki problem su niske plate. Već godinama slušamo da je obrazovanje prioritet, da su djeca budućnost i da bez znanja nema razvoja. Ali kada sve te velike riječi treba potvrditi djelima, dovoljno je pogledati platne liste nastavnika. Plate su nedovoljne, često ponižavajuće u odnosu na obim posla, odgovornost i značaj koji ovaj poziv ima. Nastavnik ne može živjeti od simbolične zahvalnosti i praznih fraza o važnosti obrazovanja. Poštovanje prema ovoj profesiji mora se pokazati i kroz materijalni položaj onih koji rade jedan od najvažnijih poslova u društvu. Potpuno je neprihvatljivo da u javnom sistemu postoje zaposleni u drugim resorima koji imaju niži stepen obrazovanja od nastavnika u školi, a istovremeno znatno veću platu. Takva politička praksa, u kojoj se platni razredi u javnoj upravi ne formiraju prema stručnoj spremi i odgovornosti, nego po kriterijima koji često ostaju nejasni, šalje vrlo jasnu poruku obrazovanju. Apsurd dolazi do vrhunca u trenutku kada neko ko je tek završio gimnaziju može imati veću platu od svog nastavnika, a da nije ni završio fakultet.
Posebno je apsurdno to što se od nastavnika očekuje ogromna odgovornost. Tako su odgovorni i za znanje, i za disciplinu, i za nasilje u školama, i za razvijanje radnih navika, i za emocionalnu podršku učenicima, i za komunikaciju s roditeljima, i za vođenje pedagoške dokumentacije te primjenu brojnih administrativnih obaveza. Kada nešto u sistemu ne funkcioniše, najlakše je odgovornost prebaciti upravo na nastavnika. Ako djeca ne pokazuju rezultate, kriv je nastavnik. Ako ima problema u vaspitanju, opet se gleda u nastavnika. Ako reforme ne daju efekat, opet se prst upire prema školi i onima koji rade u učionici. A vrlo rijetko se postavlja pitanje: kako da nastavnik uspije u sistemu koji mu ne daje ni podršku, ni povjerenje, ni autonomiju?
Minimum dostojanstva, poštovanja i uslova
Upravo je nedostatak autonomije jedan od najopasnijih problema obrazovnog sistema. Nastavnici su sve manje slobodni da budu stručnjaci u svom poslu. Programi su često loše postavljeni, preopterećeni i udaljeni od stvarnih potreba učenika, a nastavnik nema dovoljno prostora da ih prilagodi razredu, uzrastu i konkretnim okolnostima u kojima radi. Umjesto da bude kreator nastavnog procesa, nastavnik postaje izvršilac tuđih odluka. Umjesto da se vjeruje njegovom znanju, iskustvu i procjeni, od njega se traži da slijepo prati formu, procedure i administrativne obrasce i odluke inspekcija, koje su nerijetko administrativno slijepe i nemaju baš nimalo osjećaja prema položaju nastavnika.
Takav odnos ubija smisao profesije. Nastavnik bez autonomije nije prosvjetni radnik u punom smislu te riječi, nego činovnik u učionici. A škola ne može biti mjesto istinskog učenja ako se oni koji u njoj rade tretiraju kao puki izvršioci.
Zato je krajnje vrijeme da se ozbiljno progovori o položaju nastavnika. Ne deklarativno, ne povremeno i ne samo onda kada treba obilježiti početak školske godine ili poslati formalnu čestitku. Potrebna je suštinska promjena odnosa prema obrazovanju i prema ljudima koji ga nose. Nastavnicima trebaju bolji uslovi rada, pravednije plate, jasna institucionalna zaštita, adekvatna organizacija zamjena i stvarna profesionalna autonomija. Bez toga, svaka priča o reformi obrazovanja ostat će prazna.
Jer obrazovni sistem ne mogu spasiti ni strategije ni parole, ako su oni koji ga svakodnevno održavaju dovedeni do iscrpljenosti, obeshrabrenosti i poniženja. Nastavnici ne traže privilegije. Traže minimum dostojanstva, poštovanja i uslova da svoj posao rade kako treba.
A društvo koje to ne razumije ne ugrožava samo nastavnike. Ono ugrožava vlastitu budućnost.