Foto: Impuls/AI
U davna vremena Mejdan je bio prostor granice geografske, duhovne, kulturne i identitetske. U tursko doba prostor za vojne vježbe i vojna okupljanja, danas gradsko naselje koje pamti imena i događaje u kojima se sudaraju lična volja i kolektivna pravila, ljubav i zabrana, sloboda i strah od drugačijeg.
Piše: Ilijana Božić
Duša stare Banjaluke, naselje smješteno kraj Vrbasa s pogledom na tvrđavu Kastel, nekadašnja turska mahala prepoznatljiva po kućama na četiri vode, džamijama, trgovačkim radnjama, berbernicama, pekarama s naljepšim specijalitetima i dobrim zanatlijama, krije zanimljive legende sačuvane u narodu.
Banjalučanima je dobro poznata priča o Safikadi i njenoj nesrećnoj ljubavi prema austrougarskom vojniku. Ipak Safikada nije jedina. Legenda pamti i priču s Mejdana, priču o onima koji su se voljeli uprkos zabranama i preprekama, priču koja je ostala neispričana. Možda se zagubila i u šapatu starih ulica, kao što su se izgubila imena ljudi. Čitajući knjigu Tome Marića o Mejdanu, njegovom nastanku, ljudima, promjenama imena naselja kojih je zaista i bilo u istoriji naselja, jer danas se ono zvanično zove Obilićevo, naišla sam na priču o zabranjenoj ljubavi Darinke i Fejzila.
U mahali, u jednom od sokaka kraj Vrbasa živjela je djevojka Darinka čiji je najveći grijeh bila ljubav prema mladom Fejzilu. Možda je u tim mladim godinama ljubav i najistinskija i najiskrenija pa pomislimo da možemo da promijenimo cijeli svijet, da budemo ti koji će izmijeniti pravila, pokazati da je nemoguće moguće. Darinkina ljubav jeste bila iskrena i zato je prihvatila da pređe u drugu vjeru, kako bi mogla da se uda za Fejzila. Porodica je bila protiv toga, nisu htjeli ni da čuju. Darinku su osuli kletvama, prezirali su je svi, porodica uža i šira. Osude su pljuštale sa svih strana. Ipak djevojka je bila nepokolebljiva. Bio je zakazan dan kad treba da izađe pred kadiju i izjavi da je voljna da prihvati drugu vjeru. Ipak Darinka taj dan nije dočekala. Prepričavalo se da ju je porodica na silu odvela tokom noći u manastir u Krupu na Vrbasu kako bi je odvratili od namjere da se uda za Turčina i promijeni vjeru i identitet. Ostalo je zapisano da su seljani iz okoline vikali: “Udarajte kučku dok u njoj dušu čujete…”
Kako je bilo u duši jedne zaljubljene djevojčice, ne možemo ni da naslutimo. Ipak ona je sve izdržala i jedne noći pobjegla iz manastira. Bježeći brdima i provlačeći se kroz klanac stigla je u blizinu Gornjeg šehera. Priča kaže da je tu izdahnula. O njoj se prepričavalo godinama. Legenda kaže da se dugo u prekovrbaskom kraju ženskom djetetu nije davalo ime Darinka. Priču su razni tumači kitili, dodavali kao što se dodaje svakoj priči, a Tomo Marić je zabilježio da je rebrovački prota Vranješević, otac narodne heroine Rade Vranješević, bio poslednji autentični tumač te potresne priče.
Banjaluka je grad pun starih priča i legendi, oduvijek je bila mjesto gdje se sudbine prepliću, a ljubav često nailazi na prepreke koje vrijeme ne briše. Spomenula sam Safikadu kojoj je kod Kastela, na starom zidu, posvećena skromna ploča. O Darinki nema ni traga. A koliko je Darinki bilo tokom istorije u svakom naselju našeg grada, možemo samo da naslutimo.
Foto: Impuls/AI
Baš kao što su Romeo i Julija u Veroni postali simbol zabranjene ljubavi, i naši gradovi čuvaju svoje Safikade, Darinke i Julije, samo što zbog njih rijetko dolaze posjetioci iz cijelog svijeta da bi se divili njihovoj priči.
Ulice Mejdana, miris starog grada i sjenke prošlih vremena, autentični dio grada s mnogim legendama mogli bi isto biti mjesto koje bi posjetili mnogi ljudi s različitih strana svijeta, jer baš ti sokaci podsjećaju da su ljubav i tuga isprepleteni kroz vijekove.
U Veronu se putuje da bi se vidio čuveni balkon, u Đenovi se ulaz u kuću Kristofera Kolumba naplaćuje osam eura, iako je to samo replika njegove kuće koja se nekad nalazila u tom dijelu grada. Ipak to je bilo dovoljno da se oko jedne priče izgradi narativ, interes i pokaže poštovanje prema prošlosti.
Kod nas, naprotiv, autentični dijelovi grada koji čuvaju zanimljive sudbine, ostaju prepušteni zaboravu. Kuće pisaca se ne obnavljaju, ostaju urušene i zaboravljene. Ulice našeg grada čuvaju priče koje ne zaostaju ni po snazi ni po univerzalnosti za evropskim legendama, ali ih ne znamo ili ne želimo ispričati. Pitanje nije da li imamo šta ponuditi, već zašto to uporno guramo u stranu. Zašto svoje priče ne stavljamo u prvi plan, zašto u njih ne ulažemo, zašto ih ne pretvaramo u mjesta sjećanja, susreta i identiteta?
Ljubav i tuga, isprepletene kroz vijekove, čekaju da budu ispričane glasnije i hrabrije.
Legenda o Darinki, djevojčici s Mejdana, govori o vremenu u kojem je lični izbor bio opasniji od otvorenog sukoba. Njena odluka da promijeni vjeru i da se uda za Fejzila nije bila samo porodična drama, već društveni potres koji je uzdrmao cijelu mahalu. Osude crkve, bijes rodbine i nasilje kojem je bila izložena svjedoče o nepopustljivosti tadašnjeg poretka, ali i o snazi volje koja je odbila da se povinuje pravilima.
Njeno nasilno odvođenje u manastir, batine i javni pozivi na linč, ostali su upamćeni kao mračna strana kolektivnog morala tog vremena. Darinkin bijeg kroz brda i smrt, učinili su je tragičnim simbolom kraja u kojem su se sudbine lomile između vjere, običaja i ljubavi.
Priča poput Darinkine tiha je opomena o jednom vremenu. Ali da li bi Darinka danas bolje prošla, iako živimo u eri tehnološkog napretka, modernog načina života, prava i sloboda mišljenja i ponašanja, nisam sigurna. Jesmo li se pomjerili u načinu razmišljanja, poimanja morala i prihvatanja drugačijeg koliko i u tehnologiji, pitanje je….