Foto: Zlata Hodžić
Strpljivo gradeći alternativu repertoarima sarajevskih teatara, Magični teatar predstavom „Nosferatu: simfonija straha“ otkriva publici meke granice ljudske intime, nekad nježne, a nekad opasne, sabrane u zaigranoj umjetnosti teatra. Magija je postojana u tom susretu svih naših imaginacija, koje si međusobno začaravamo.
Piše: Lamija Milišić
„Život je tragičan, ali teatar je magičan!“ – zvučan je moto kolektiva Magični teatar, koji je posljednjih desetak godina bh. kulturne scene obilježio alternativnim teatarskim in(ter)vencijama širom Bosne i Hercegovine, ali i u regiji (Kosovo). U našem modernom svijetu sklonom racionalizaciji i „raščaranosti“ (Max Weber, njem. Entzauberung), oživljavanje ideje „magičnog teatra“ iz Hesseovog Stepskog vuka poduhvat je vrijedan pažnje, posebno ako se uzme u obzir iskušavanje moći imerzije u teatru. Magičan aspekt te moći u dugoj tradiciji teatra odjekuje jednim od posljednjih umjetničkih uradaka Magičnog teatra kojim su obilježili početak 2026. Radi se o predstavi „Nosferatu: simfonija straha“, koju su za teatar adaptirali Uma Đurić i režiser predstave Benjamin Konjicija.
U kritičkim tekstovima često pristupam analizi načina na koje umjetničko djelo / teatarska predstava razvija jezik svog medija tako da se vrijeme i prostor teatarske radnje pri svakom izvođenju izliju u vrijeme i prostor stvarnosti – čime dobivamo jedno autentično iskustvo imerzije (ili, ako hoćete, katarze), bliskog susreta s fiktivnim svijetom u kom smo gost. Međutim, pritom se rijetko osvrćem na konvencije te imerzije, budući da se većina teatarskog života u BiH odvija u teatarskim kućama, koje sa sobom neizostavno nose niz konvencija koje pridonose njihovom društvenom kapitalu. One uključuju, na prvom mjestu, de facto fizički objekat – zgradu teatra kroz čija vrata prolazimo kao kroz portal. S onu stranu portala vrijede druga pravila. I ta promjena pravila je konvencija na koju pristajemo radi imerzije, radi vjere u umjetnost. Iako spomenuti portal ima tragove magijske logike u sebi, on je odlikovan strogim granicama teatarskog i vanteatarskog teritorija. Tim počelom se dalje vodimo npr. i u rasporedu prostora za izvedbu nasuprot prostora za gledanje / publiku.
Naravno, svaka uspješna teatarska predstava svjesna je mogućnosti načina prisutnosti svoje fikcije u stvarnosti i u toj samosvijesti kršenjem granica performira svoj ludički / zaigrani karakter. Ono čemu je, prema mojoj procjeni i utisku, posebno posvećen Magični teatar je upravo magijski aspekt te zaigranosti, koja tako nije osiromašena na tehničko tretiranje teatarske radnje, već vrijednovana kao nepredvidiva s obje strane portala – kako za publiku, tako i za glumce / izvođače. Teatarski jezik propituje samog sebe, ne bi li našao način da nas začara.
Prvi korak ka ovakvoj poetici u predstavi „Nosferatu: simfonija straha“ vidljiv je iz dogovorenog mjesta okupljanja, s kog članovi publike prate „magičnog pomagača“ na večeru u stanu Thomasa i Ellen Hutter, koji je privukao pažnju misterioznog grofa iz Transilvanije… Taj put obilježen je neizvjesnošću o tome gdje su tačna lokacija i granice ranije spomenutog portala – što izaziva nesigurnost, ali i radoznalost publike.
Ušavši u stan, svih dvanaest članova publike također postaju zvanice na večeri kod Hutterovih. Time se njihova uloga iz početnog voajerizma proširuje u neznanim smjerovima; publika može dirati posuđe i jesti hranu, dakle praviti direktne intervencije u scenografiji (Feđa Tica i Kabir Busnov) usredotočenoj na centralni motiv – sto dug nekoliko metara koji postaje i paluba broda u toku predstave, i uopće funkcioniše kao žanrovski snažan, hororičan motiv Pandorine kutije, pod čijim se stolnjakom svašta krije… Scenografija također proširuje svoje značenje – umjesto konvencionalne pozorišne scene na kojoj bi bila postavljena simulacija trpeze Hutterovih – „Nosferatu“ Magičnog teatra nas doslovno uvodi u prostor stana koji odjednom nije tek jedna u nizu stambenih jedinica zgrade u Sarajevu, s faktičkom lokacijom u vanteatarskom svijetu, već postaje fiktivni stan fiktivnih likova, koji je nekako iscurio u stvarnost.
Ovdje se koristim nešto više stilski obojenim jezikom tek da bih dočarala intenzivnost izvedbe ove predstave. Ranije verzije „Nosferatua“ s gotovo pa istim ansamblom Magičnog teatra su bile postavljene u prostoru DKC Sarajevo – s bliskošću koja se dosta teže razvijala no u ovom novom aranžmanu. Usavršavanju jezika predstave doprinijela je režijska vizija jasnije strukture, uz ključno uvođenje lika Hroničara (Muhamed Adem Merdžanić), koji većinu vremena skriven u mraku, kao fantomski glas iz tmine, radnju prati opaskama / crticama. Budući da je poetika glumačke izvedbe primarno posvećena scenskom pokretu i decidno skrojenim dijalozima, Hroničar daje nužne orijentire publici ne narušavajući ritam predstave. Nadalje, spomenuta struktura dostiže jasnoću efikasnijim tretiranjem muzike (Benjamin Konjicija, Abas Hamzi i Feđa Tica), mahom izvođene uživo, te posebno igrom sjena koja upotpunjuje višestruke transformacije prostora. Ovaj manir primjetan je u sceni u kojoj pratimo Kapetana (Feđa Tica) kako opijeno tumara stolom / brodom, noseći malu, prigušenu svjetiljku. Udarci čizama od palubu, oko koje još uvijek nepomično sjede članovi publike, odjekuju zajedno s hrapavim glasom u glumačkoj izvedbi koja vrlo uspješno iznosi kontradiktorno stanje ozlojeđenog Kapetana palih ideala, čovjeka bez nade, ali unatoč tomu i dalje osjetljivog na strah, koji mu sugeriše da se treba kloniti zla koje naslućuje, da se ipak ima nešto za spasiti u ovom životu. Svjetlo je u ovoj sceni izloženo tim nasilnim udarcima čizama, i mora, i života, i truleži koja vreba ispod palube.
Foto: Zlata Hodžić
Dugo u pamćenju će mi također ostati scena u kojoj grof Orlok (Šejla Bratić) prvi put pomno osmotri Ellen Hutter (Lamija Šupić) pa svjedočimo svojevrsnom zlostavljanju njene svijesti u zovu smrti. Scena se pretvara u „pozorište sjenki“ pa su fizički odvojena tijela u prostoru pred nama u snažnom sukobu na zidu iza njih, gdje pratimo ogromnu sjenu Orlokove ruke u svirepoj igri s Ellen. Lamija Šupić krotkim pokretima i istim takvim rečenicama koje odlikuju suzdržan i u strahove utopljen karakter Ellen do kraja predstave smjelom interpretacijom odvodi do zaključne scene u kojoj se taj nakupljeni strah pretače u izvjesnu ljepotu. Ono što je specifičnoj u ovoj glumačkoj izvedbi jeste što se ona vrlo lako mogla prikloniti viktimizaciji Ellen, no Šupić je odmjerenim i snažnim scenskim pokretom odvela u potpuno drugom pravcu borbenog stava.
Tome je planski kontrastirana izvedba Dimitrija Đevića, čiji Thomas Hutter, Ellenin muž, u sebi sadrži koliko naivnosti, toliko i ambicije koja ga odvodi u Orlokov kobni zagrljaj. Đevićeva izvedba vjerno izražava ovakav karakter, u svoj njegovoj žilavoj pasivnosti.
Ellenina partnerica u nizu scena je također i Šejla Bratić, koja u liku grofa Orloka većinu predstave koristi svoj istanjeni glas više nego tijelo, koje se opet poput fantoma kreće kroz prostor i često ne znamo gdje je i gdje bi se mogao pojaviti. Taj vrebajući glas iz mraka vrlo je efektno sredstvo iskorišteno u predstavi, pogotovo u izvedbi Bratić koja ga gotovo koristi kao fetiš, zajedno s dugim prstima koje, kako spomenuh, efektno koristi kroz igru sjenki. Orlokovo neživo tijelo u truleži se raspada upravo sukladno logici fetiša, tog rasparčanog užitka koji pokušava doseći, a što Bratić brižno u svoj svojoj jezivosti iznosi publici.
Ova „simfonija straha“ Magičnog teatra ne bi bila potpuna niti sablasna u intenzitetu koji zaista ledi krv u žilama u pojedinim momentima – bez gospodina Knocka u sjajnoj izvedbi Mirele Popaje. Pakost Knockove prodane duše – u stanju porobljenosti zarad obećane moći koja nikad neće doći – kroz glumačku viziju Popaje seže duboko u srž nečasti na koju je takav čovjek spreman, i na prokletstvo njegovog karaktera koji na koncu samom sebi najviše šteti. On je lako mogao postati u takvom skončanju komičan, ali u izvedbi Popaje on ostaje strahovito bijedan prikaz izgubljene, zastranjene ljudskosti.
Strpljivo gradeći alternativu repertoarima sarajevskih teatara, Magični teatar predstavom „Nosferatu: simfonija straha“ otkriva publici meke granice ljudske intime, nekad nježne a nekad opasne, sabrane u zaigranoj umjetnosti teatra. Magija je postojana u tom susretu svih naših imaginacija, koje si međusobno začaravamo.