Foto: David Trinks/Unsplash
Ozempik i slični lijekovi iz skupine agonista GLP-1 postali su veoma popularni za mršavljenje, a s obzirom na to da se uskoro očekuju i znatno jeftinije generičke verzije, njihova bi se upotreba mogla dodatno proširiti. No, osim što klinički dokazano pomažu u skidanju kilograma i donose niz drugih zdravstvenih koristi, ovi lijekovi predstavljaju i veliko opterećenje za životnu sredinu, piše Futurism.
Proizvodnja stvara velike količine toksičnog otpada
U novom radu objavljenom u časopisu Nature Sustainability, naučnici sa Univerziteta u Melburnu istražili su kako se u procesu proizvodnje peptida – kratkih lanaca aminokiselina koji su osnova ne samo za GLP-1 agoniste, već i za brojne druge lijekove – oslobađaju ogromne količine organskih otapala i plastičnih nusproizvoda koji se ne razgrađuju u prirodi.
Do sada se za proizvodnju koristila tehnika poznata kao “sinteza peptida na čvrstoj fazi” (SPPS). Kod ovog postupka, prva aminokiselina veže se za sintetičku smolu, poput kuglica polistirena, a zatim se svaka sljedeća dodaje jedna po jedna uz pomoć toksičnih otapala, uključujući dimetilformamid, koji je sastojak sredstava za skidanje boje. Ta otapala potom mogu završiti u vodoopskrbnim sistemima.
Razmjere problema su velike. John Wade, glavni autor studije i profesor hemije na Univerzitetu u Melburnu, naveo je da godišnja proizvodnja semaglutida, aktivnog sastojka u lijekovima poput Ozempika, trenutno stvara više od 55 hiljada tona toksičnog otpadnog otapala.
A to je samo jedan od više od 80 lijekova na bazi peptida koji su dostupni na tržištu. Materijali koji se koriste u procesu su skupi, a njihovo zbrinjavanje je teško zbog strogih ekoloških propisa.
“Zašto i dalje proizvodimo lijekove koji spašavaju živote hemijskim procesima koji stvaraju brda toksičnog otpada i može li voda – najčišće i najpoznatije otapalo – ponuditi rješenje?” retorički se zapitao Wade.
Rješenje na bazi vode
Kao odgovor, Wade i njegovi kolege osmislili su ekološki prihvatljiviji postupak sinteze peptida koji se temelji na vodi. Otkrili su da spajanjem aminokiselina s određenim solima mogu prevladati ograničenja postojećeg SPPS procesa. To im je omogućilo otapanje aminokiselina u vodi “u visokim koncentracijama, pri čemu one ostaju potpuno funkcionalne”.
Profesor tvrdi da bi aktivacijsko sredstvo u kombinaciji s biorazgradivim materijalom moglo omogućiti “učinkovitu sintezu peptida u potpunosti u vodi”.
Preostaje vidjeti može li se ovaj proces primijeniti u industrijskim razmjerima, ali s obzirom na sve veću rasprostranjenost GLP-1 agonista, ključno je istražiti načine kako njihovu proizvodnju učiniti održivijom. Srećom, naučnici kažu da su već osmislili znatno ekološki prihvatljiviji postupak.
“Ono što je počelo kao zajednička briga trojice dugogodišnjih međunarodnih saradnika preraslo je u uzbudljivu tehnologiju s potencijalom da preoblikuje način proizvodnje nekih od najvažnijih lijekova našeg doba”, napisao je Wade. “Čisto, odgovorno i spremno za budućnost.”