Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Da li smo normalni, ako živimo u zemlji u kojoj, svako malo, neki „ostavljeni mladić“ ubije bivšu partnerku, a mi malo protestujemo, malo žalimo po društvenim mrežama, pa za dan dva sve zaboravimo? Do sljedećeg femicida.
Piše: Milkica Milojević
Da li smo normalni, ako nakon svirepog ubistva pomno čitamo šta o sinu ubici kaže njegov otac, „inače fudbalska legenda“, i šta pripovijedaju mostarski taksisti, koji su gledali kako nesretna djevojka bježi vrišteći „ima pištolj, ubiće me“?
Da li smo normalni, ako lajkujemo komentare, u kojima pravednici pozivaju oca ubijene djevojke da uzme „pravdu u svoje ruke“ i „pobije im sve do posljednje mačke u kući“? A ne gadimo se ni „propitivanja“ tipa „ko je djevojka, šta je obukla, zašto ga je ostavila“.
Da li smo normalni, ako su nam ubistva žena, kako napisa Riad Hajdarević, postala normalna vijest, kao vremenska prognoza: „mjestimično krvavo, uglavnom bez promjena.”
Da li smo normalni, ako se na Srđana Puhala digne vascijela bosanska i bošnjačka BiH, samo zato što je napisao: “Kakva nam je država, dobro je da iko navija za nju”?
Da li smo normalni ako se i 30 godina nakon Dejtona palimo kao hepo kockice na svaki spomen fudbalske reprezentacije, nacije, vjere, ili odavno pokojne Jugoslavije? Dok nas domoljubi, patrioti i državotvorci nemilice pljačkaju.
Da li smo normalni, ako mirno gledamo kako nam se pred očima gasi javni servis BHRT?
Da li smo normalni, ako nam je normalno da Republika Srpska ima “vječitog predsjednika”, plus “v.d. predsjednicu”, plus šest kandidata za predsjednika te iste Republike?
Da li smo normalni, ako nam je normalno da favorit među predsjedničkim kandidatima u Republici Srpskoj u predizbornoj kampanji ima samo jedan slogan: “Ja nisam ja, ja sam Milorad Dodik”? Biće da je gledao onu reklamu: “To nisam ja, to je moja šauma”.
Da li smo normalni ako mirno slušamo kako taj isti Milorad Dodik, usred kampanje u kojoj nije kandidat, Bošnjake, pa i one koji su birači u Republici Srpskoj, naziva “amebama” i “lažljivim Turcima koji smrde na burek”.
Da li smo normalni, ako nam je normalno da za ovakav govor mržnje CIK BiH Dodika kazni sa 30.000 KM, koje će on platiti galantno, od naših para.
Da li smo normalni, ako mnogi među nama ravnodušno sliježu ramenima na priču o drugom favoritu na predsjedničkim izborima u RS: onom što je udomio slijepog psa, doktorirao elektrotehniku i kao profesor odškolovao generacije vrsnih inženjera.
-Udomio slijepog psa, čudna mi čuda, kao da je to nešto – kevću kerovi koji, garant, pse lutalice mlate štapovima, onako iz zabave.
-Što psa, što nije udomio dijete iz sirotišta – mudruju mudraci zainteresovani samo za udomljavanje narodnih para.
-Profesor, pa šta – štekće polupismeni polusvijet.
-Ne može on protiv mašinerije – likuju mašinovođe bugarskih vozova.
Da li smo normalni, ako ne vidimo razliku između profesora i šaume? Ili ako nam je svejedno?
Da li smo normalni, ako nismo zainteresovani da bar malo normalizujemo ovu nenormalnu zemlju i nakaznu državu?
Da li smo normalni, ako neprestano kukamo i bogoradimo da “ovako više ne može” i da nas “niko ništa ne pita”, a onda, na dan izbora, nemamo vremena i živaca da odemo do škole ili mjesne zajednice i da glasamo?
Kolumne „Crveni karton” su dio serije „Impuls semafor“.
Autor: Impuls