Foto: EPA
Posmatrajući brojne talase vrućine koji su tokom prvih ljetnjih nedjelja pogodili veliki dio Evrope, izvještaj o klimi za jul, koji je objavila klimatska služba Evropske unije Copernicus, ne iznenađuje.
Jul je prošle godine bio četvrti najtopliji jul zabilježen u Evropi, sa prosječnom temperaturom od 21,12°C, što je 1,30°C više od prosjeka za jul u periodu 1991-2020.
“Postojale su regionalne razlike, što je uobičajeno za Evropu,” rekao je Žiljen Nikolas, viši naučnik u Copernicusu, za Euronews.
On pojašnjava da je mjesec počeo izuzetno toplim vremenom u većem dijelu Evrope, naročito na zapadu.
“Kako je jul odmicao, temperature su se spustile, a vrijeme postalo vlažnije u zapadnim i centralnim dijelovima kontinenta”, kazao je Nikolas.
Najizraženija anomalija u julu bile su znatno povišene temperature u Skandinaviji, gdje je temperatura nekoliko nedjelja dostizala i do 30°C.
“To je veoma značajno i nije vremenski uslov koji bismo očekivali na tim geografskim širinama.”
U međuvremenu, u Turskoj je temperatura dostigla čak 50°C.
Dugoročni trend zagrijavanja
Jedan od važnijih zaključaka izvještaja ukazuje da je globalna temperatura u julu 2025. bila 1,25°C viša od procjenjenog prosjeka iz perioda 1850-1900, koji se koristi kao mjera predindustrijskog nivoa.
U 21 od posljednjih 25 mjeseci, prosečna globalna temperatura bila je 1,5°C ili više iznad tog nivoa.
Postavlja se pitanje: Da li to znači da je ključni Pariški sporazum, koji su ratifikovale sve članice EU i koji ima za cilj da ograniči dugoročan porast prosječne temperature na 1,5°C iznad predindustrijskog nivoa, zapravo već propao?
“To je trenutno predmet rasprave.Treba imati na umu da se Pariski sporazum odnosi na dugoročni prosjek temperature koji ne smije biti premašen kako bismo izbjegli najkatastrofalnije i nepovratne posljedice klimatskih promjena. Ono što smo vidjeli posljednjih godina su privremena prekoračenja ovog ograničenja”, kaže Nikolas.
Objasnio je da se dugoročni prosjek smatra premašenim tek kada nivo bude prelazio granicu tokom prosjeka od 20 godina, vremenskog perioda koji se smatra dovoljnim da opiše klimatske uslove i izgladi prirodne oscilacije globalne temperature.
“Kada dostignemo dvadesetogodišnji prosjek globalnih temperatura koji prelazi 1,5°C, tek tada možemo reći da smo prešli granicu Pariskog sporazuma,” dodaje on.
Nedavne prognoze modela pokazuju da bi se ovaj prag mogao dostići već do 2030. godine.
“To je vrlo blizu, ali još uvek nismo tamo.”
Naučnici iz Copernicusa ističu da je niz globalnih temperaturnih rekorda trenutno zaustavljen – barem privremeno.
Biće perioda “hlađenja”, kao u julu 2025, kada je prosječna globalna temperatura bila “samo” 1,25°C iznad predindustrijskog nivoa, što je rezultat prirodnih klimatskih varijacija.
“Ali to je dodatak dugoročnom trendu zagrijavanja koji je direktno povezan sa gomilanjem gasova sa efektom staklene bašte u atmosferi.”
Drugim riječima, klimatske promjene nisu stale.
Katastrofalne posljedice
Klimatski stručnjaci redovno upozoravaju na posljedice zagrijavanja koje se osjećaju širom Evrope.
U julu su fatalne poplave pogodile dijelove Rumunije, dok je u Italiji toplotni talas odnio ljudske živote na plažama.
“Važno je razumjeti da ekstremni klimatski događaji nisu počeli prije dvije godine; oni se dešavaju već duži vremenski period,” ističe Nikolas.
Kako dodaje, vidjeli smo posljedice klimatskih promjena, uključujući topljenje glečera i podizanje nivoa mora.
“Ali činjenica da su globalne temperature dostigle rekordne vrijednosti čini ove ekstremne događaje vjerovatnijim”.
Naglasio je da se ovaj dugoročni trend zagrijavanja i njegove katastrofalne posljedice neće zaustaviti sve dok gasovi sa efektom staklene bašte nastave da se akumuliraju u atmosferi.
Zbog toga klimatski naučnici i dalje pozivaju na hitne mjere za smanjenje emisije štetnih gasova.
“Vidimo hitnost u nastavku klimatskih akcija za smanjenje emisija gasova sa efektom staklene bašte globalno. I to je nešto što mora da se nastavi,” kaže Nikolas.
To važi i ako prag od 1,5°C iz Pariskog sporazuma bude premašen.
“Moramo nastaviti sa svim mogućim mjerama za smanjenje emisija, jer kao što često kažemo, svaki dio stepena je važan.”
U tom kontekstu, različite organizacije civilnog društva i akademska zajednica izrazile su zabrinutost i protivljenje predlogu Evropske komisije da se dozvoli korišćenje međunarodnih karbon kredita u cilju ispunjenja klimatskih ciljeva EU do 2040. godine.
Ovaj potez izazvao je zabrinutost da bi se time delegirale aktivnosti smanjenja emisija, što kritičari smatraju slabljenjem klimatskih ambicija.