Foto: Jelena Jevđenić/Impuls
Močvare i tresetišta nisu velika već kolosalna skladišta ugljenika i nastavak njihovog konstantnog uništavanja ugrozio bi borbu protiv klimatskih promjena, tvrde stručnjaci.
Tresetišta širom svijeta i dalje su nezaštićena uprkos oromnoj količini ugljen-dioksida koja se emituje njihovim uništavanjem, što utiče na globalno zagrijavanje, upozoravaju stručnjaci nakon analize rezultata istraživanja.
Vlažna životna staništa – tresetišta i močvare – zauzimaju samo tri odsto površine kopna na Zemlji, ali sadrže više ugljenika od svih svjetskih šuma zajedno.
Međutim, poljoprivrednici i rudari isušuju ta područja, prilikom čega se emituje toliko ugljen-dioksida da bi, da su država, močvarna područja i tresetišta bile četvrti zagađivač na svijetu, poslije Kine, SAD i Indije.
Šta su tresetišta i močvare
Tresave ili tresetišta ili vresišta su kisela vlažna staništa sa stalnim prisustvom vode. Stalni višak vode iz padavina ili iz podzemnih voda uslovljava manjak kiseonika što dovodi do nepotpune razgradnje biljnih ostataka, koji se talože kao treset. Gomilanjem treseta, živo tresetište „raste“, uzdiže se.
Biljne zajednice koje uspijevaju u takvim uslovima nazivaju se cretovi, a najvažniju ulogu u njima imaju mahovine. Glavninu ovih biljnih zajednica čine mahovine roda Sphagnum, koji je po ovom staništu dobio odomaćen naziv mahovine tresetnice.
Močvare su vodena staništa koja obuhvataju plitke stajaće vode i tla natopljena najčešće slatkom vodom.
Za razliku od tresava, u močvarama postoji prekid u zasićenosti vodom. Povremeno isušivanje močvara dovodi do potpune razgradnje organskih materija u humus.
Prva globalna procjena pokazala je da je samo 17 odsto vlažnih staništa unutar zaštićenih područja. Ovo je u suprotnosti sa postupanjem sa drugim vrijednim ekosistemima kao što su tropske šume, gdje je 38 odsto zaštićeno, ili mangrove kojih je pod zaštitom 42 odsto.
Površina zaštićenog područja tresetišta i močvara bila je čak niža od prosjeka, koji iznosi 17 odsto, u tri zemlje sa najviše ovakvih terena: Kanadi, Rusiji i Indoneziji. SAD i Brazil su upotpunile listu prvih pet država, koja zajedno obuhvata skoro tri četvrtine svih tresetišta i močvara na planeti, i imale veći postotak zaštićenih područja.
Međutim, istraživači su upozorili da zaštićeni status na mapi ne znači uvijek kvalitetnu zaštitu na terenu.
Naučnici ističu da je očuvanje i obnavljanje tresetišta od suštinskog značaja za održavanje globalnog rasta temperature u okvirima međunarodno dogovorenih ciljeva i ograničavanje štete po život i uslova života.
Foto: Jelena Jevđenić/Impuls
Skoro četvrtina vlažnih sredina je u opasnosti zbog ljudskih aktivnosti.
Međutim, akcija za odbranu tresetišta bila je isplativ način suočavanja sa klimatskom krizom, navode istraživači, a četvrtina se nalazila u okvirima rezervata, gdje se pokazalo da je životna sredina izložena manjoj degradaciji nego na drugim mjestima.
Tresetišta i močvare su bili „ekosistemi izuzetno visoke vrijednosti“, ali nivoi zaštite su bili „opasno niski“, kaže dr Kemen Ostin iz Društva za zaštitu divljih životinja i biljaka (Wildlife Conservation Society), naučnica koja je bila na čelu stručnog tima koji je izradio studiju.
Tresetišta kao tempirana karbonska bomba
Takvi vlažni tereni ne samo da čuvaju ugljenik, već i zadržavaju vodu, pomažući u sprječavanju poplava i suša. Tu žive mnoge vrste mahovina, cvijeća, ptica, riba i leptira. „Njihova vrijednost za ljude, kako na lokalnom tako i na globalnom nivou, je ogromna“, istakla je dr Ostin.
„Ugljeniku u tresetištu i močvari bile su potrebne stotine, pa i hiljade godina da se akumulira i ne bi se mogao zamijeniti u vremenskim okvirima relevantnim za borbu protiv klimatskih promjena. Zato se tresetišta ponekad nazivaju ugljeničnom ili karbonskom bombom, jer kada zapalite tu bombu, te emisije će se nastaviti, a mi nećemo moći da vratimo taj ugljenik“, objašnjava Ostinova.
Prema njenim riječima, budući da su takva vlažna staništa ekosistemi koji su veoma gusto zasićeni ugljenikom, ulog je zaista veliki kada je u pitanju zaštita tih područja.
Foto: Jelena Jevđenić/Impuls
Vlažna životna staništa tresetišta, tresave, vresišta, močvare, bejgali su područja na kojima se akumulira mrtva biljna materija i raspadanje je sporo zbog prisustva vode. Međutim, isušivanje ili remećenje takvog tla na neki drugi način za potrebe poljoprivrede, rudarstva ili izgradnje puteva i druge infrastrukture izlaže ugljenik vazduhu i dovodi do ispuštanja ugljen-dioksida u atmosferu.
Ugljenik uskladišten u tresetištima ekvivalentan je količini koja je potrebna za više od 50 godina današnjeg nivoa svjetskih emisija!
Studija, objavljena u stručnom časopisu Conservation Letters, analizirala je udio tresetišta koja su bila u različitim vrstama zaštićenih područja. Dok je 17 odsto bilo u nekoj vrsti zaštićenog područja, samo oko polovina se smatrala strogo zaštićenim. U Republici Kongo, skoro 90 odsto tresetišta spada u zaštićena područja, ali manje od jednog procenta je zaista pod strogom zaštitom.
U Velikoj Britaniji, koja se nalazi na 12. mestu u svijetu po površini tresetišta, 41 odsto obuhvaćeno je zaštićenim područjima. Uz Indoneziju, Velika Britanija je bila jedna od rijetkih zemalja koja je imala sveobuhvatnu strategiju o tresetištima koja podupire britanske nacionalne klimatske planove, naveli su istraživači.
Potencijalna rješenja: novi propisi, nacionalni planovi
Međutim, oko 80 odsto močvara u Velikoj Britaniji je već degradirano isušivanjem, prekomjernom ispašom i paljenjem.
Istraživači su ukazali na to da je proširenje zaštićenih područja važno za očuvanje tresetišta, ali da se briga o postojećim zaštićenim područjima kao i finansiranje takvih projekata mora poboljšati jer su mnogi finansijski bili slabo podržani.
Uvođenje propisa o životnoj sredini koji štite zemljište od štetne eksploatacije bi takođe pomogli, kao i davanje većih prava na zemljište starosjediocima.
Takođe, tokom 2025. godine postoje mogućnosti da se zaštita tresetišta i njihova obnova doda nacionalnim planovima za očuvanje klime i biodiverziteta koje zemlje moraju dostaviti tijelima UN.
Ima spasa i za tresetišta pretvorena u poljoprivredno zemljište
Profesor Kris Evans, iz britanskog Centra za ekologiju i hidrologiju, ocijenio je da je studija važna: „Tresišta se često zanemaruju, čemu ne pomaže činjenica da su obično ravne, vlažne, često nepristupačne, nisu uvek slikovite i, za razliku od šuma, gigatone ugljenika koje drže kriju ispod površine֧“.
Čak i tresetište koje se sada obrađuje, objašnjava profesor Evans, može se dovesti u bolje stanje smanjenjem dubine drenaže, što je mjera koja ima potencijal da smanji globalne emisije za oko dva odsto uz zadržavanje zemljišta u poljoprivrednoj upotrebi.
Profesor Heiko Balzter sa Univerziteta Lesterin u Velikoj Britaniji ukazuje na postojanje rizika od pada nivoa ugljenika u tresetištu. Takođe, toplotni talasi i suše koji su pojačani globalnim zagrijavanjem ugrozile su održivost tresetišta.
„To je još jedan razlog više da se ova zemljišta što brže zaštite“, poručuje Balzter.