Foto: Slika umjetnika Georg Scholz-a iz 1921./ Wikipedia
Postoji dugo proučavan fenomen poznat kao “asimetrija činitelj-promatrač”, koji djelomično opisuje našu sklonost da tuđa loša djela, poput partnerove nevjere, pripisujemo njihovom karakteru dok ista djela koja smo sami učinili pripisujemo situaciji u kojoj smo se našli.
Piše: Christian Jarret
Postoji pitanje koje stoljećima traži odgovor – jesu li ljudi, iako nesavršeni, u biti ljubazna, razumna i dobroćudna stvorenja? Ili smo duboko u sebi stvoreni da budemo loši, ograničeni, besposleni, tašti, osvetoljubivi i sebični? Nema lakih odgovora i jasno je da postoji mnoštvo varijacija među pojedincima, ali ovdje pokušavam dati odgovor na ovo pitanje na osnovu dokaza, kroz deset obeshrabrujućih otkrića koja pokazuju mračnije i manje impresivne aspekte ljudske prirode.
Na manjine i ranjive osobe gledamo kao na manje vrijedne ljude. Jedan upečatljiv primjer ove očite dehumanizacije došao je iz studije skeniranja mozga, koja je otkrila da je mala grupa studenata pokazala manju razinu neuronske aktivnosti povezane s razmišljanjem o ljudima kada su gledali slike beskućnika ili ovisnika o drogama u usporedbi s pojedincima višeg statusa. Drugo istraživanje pokazalo je da su oni koji se protive imigraciji iz arapskih zemalja skloni Arape i muslimane smatrati doslovno manje razvijenim od prosjeka. Između ostalih primjera postoje i dokazi da mladi ljudi dehumaniziraju starije, te da muškarci i žene jednako dehumaniziraju pijane žene. Štoviše, sklonost dehumaniziranju počinje rano – djeca od pet godina gledaju na lica “izvan svoje grupe” (one iz drugog grada ili različitog spola) kao manje ljudska od lica koja su “unutar grupe”.
Doživljavamo Schadenfreude (zadovoljstvo zbog nevolje druge osobe) već u dobi od četiri godine, prema studiji iz 2013. Taj se osjećaj pojačava ako dijete percipira da neka osoba zaslužuje nevolje. Novija studija pokazala je da do svoje šeste godine djeca radije plaćaju da gledaju kako se kažnjava asocijalni objekt (lutka) umjesto da novac troše na sličice i naljepnice.
Vjerujemo u karmu i pretpostavljamo da potlačeni zaslužuju svoju sudbinu. Posljedice takvih uvjerenja prvi put su, u sada već klasičnom istraživanju iz 1966. godine, pokazali američki psiholozi Melvin Lerner i Carolyn Simmons. U njihovom eksperimentu, u kojem je učenica kažnjena elektrošokovima zbog pogrešnih odgovora, sudionice su je naknadno ocijenile kao manje simpatičnu i manje vrijednu divljenja kada su čule da će je ponovno vidjeti kako pati, a osobito ako su se osjećale nemoćnima umanjiti tu patnju. Otad istraživanja pokazuju našu spremnost da za njihovu sudbinu okrivimo siromašne, žrtve silovanja, oboljele od AIDS-a i druge kako bismo očuvali svoju vjeru u pravedan svijet. Posljedično, isti ili slični procesi vjerojatno su odgovorni za naš podsvjesni ružičasti pogled na bogate ljude.
Ograničeni smo i dogmatični. Kada bi ljudi bili racionalni i otvorenog uma, onda bi jednostavan način ispravljanja nečijih lažnih uvjerenja bio da im se predoče relevantne činjenice. Međutim, klasična studija iz 1979. pokazala je besmislenost ovog pristupa. Sudionici koji su snažno vjerovali za ili protiv smrtne kazne potpuno su zanemarili činjenice koje potkopavaju njihov stav, zapravo udvostručivši svoje početno uvjerenje. Čini se da se to djelomično događa zato što držimo da suprotne činjenice potkopavaju naš osjećaj identiteta. Ne pomaže ni to što su mnogi od nas previše uvjereni u svoju sposobnost razumijevanja stvari i što nas, kada vjerujemo da je naše mišljenje superiornije od drugih, to odvraća od dalje potrage za relevantnim činjenicama.
Radije bismo si dali elektrošokove nego provodili vrijeme s vlastitim mislima. To je dokazano u kontroverznoj studiji iz 2014., u kojoj je 67 posto muških sudionika i 25 posto ženskih sudionica odlučilo sami sebi dati neugodne elektrošokove umjesto da provedu petnaest minuta u mirnoj kontemplaciji.
Tašti smo i previše samouvjereni. Naša iracionalnost i dogmatizam možda i ne bi bili toliko loši da su povezani s malo poniznosti i samouvida, ali većina nas hoda okolo s prenapuhanim viđenjem svojih sposobnosti i kvaliteta poput naših vještina za volanom, inteligencije i privlačnosti. To je fenomen nazvan “Efekt jezera Wobegon”, prema izmišljenom gradu u kojem su “sve žene jake, svi muškarci zgodni i sva djeca iznad prosjeka”. Ironično, oni najmanje sposobni među nama najviše su skloni pretjeranom samopouzdanju (tzv. Dunning-Krugerov efekt). Čini se da je ovo uzaludno samouzdizanje najekstremnije i najiracionalnije u slučaju naših moralnih kvaliteta – primjerice u kojoj mjeri mislimo da smo principijelni i pošteni. Čak i kriminalci u zatvoru smatraju da su ljubazniji, pouzdaniji i pošteniji od prosječne osobe.
Moralni smo licemjeri. Isplati se biti oprezan prema onima koji su najbrži i najglasniji u osuđivanju moralnih propusta drugih, jer velike su šanse da su moralni propovjednici i sami grešni ali da daleko blaže gledaju na vlastite prijestupe. U jednoj studiji istraživači su otkrili da ljudi ocjenjuju potpuno identično sebično ponašanje (biranje bržeg i lakšeg od dva ponuđena eksperimentalna zadatka) kao nešto mnogo manje pravedno kada ga čine drugi. Slično tome, postoji dugo proučavan fenomen poznat kao “asimetrija činitelj-promatrač”, koji djelomično opisuje našu sklonost da tuđa loša djela, poput partnerove nevjere, pripisujemo njihovom karakteru dok ista djela koja smo sami učinili pripisujemo situaciji u kojoj smo se našli. Ovi sebični dvostruki standardi mogli bi objasniti uobičajeni osjećaj da je neuljudnost u porastu – nedavna istraživanja pokazuju da na iste nepristojne postupke gledamo mnogo strože kada ih počine stranci nego naši prijatelji ili mi sami.
Svi smo potencijalni trolovi. Kao što će potvrditi svatko tko se ikada svađao na Twitteru, društveni mediji pojačavaju neke od najgorih osobina ljudske prirode, dijelom zbog dezinhibicijskog učinka provođenja vremena online i zbog činjenice da je anonimnost, koju je lako postići online, poznata po tome da pojačava naše sklonosti ka nemoralu. Iako su istraživanja pokazala da je zabrinjavajuće visok udio nas sklon svakodnevnom sadizmu i posebno online trolanju, studija objavljena 2017. otkrila je kako loše raspoloženje i izloženost trolanju od strane drugih udvostručuje vjerojatnost da se žrtva i sama upusti u trolanje. Zapravo, početno trolanje od strane nekolicine može izazvati kotrljajuću grudvu sve veće negativnosti, što je upravo ono što su istraživači otkrili kada su proučavali raspravu čitatelja na portalu CNN.com, gdje je “udio označenih postova i udio korisnika s označenim postovima s vremenom rastao”.
Preferiramo neučinkovite vođe s psihopatskim osobinama. Američki psiholog osobnosti Dan McAdams nedavno je zaključio da otvorena agresija i uvrede američkog (bivšeg i budućeg, op. prev.) predsjednika Donalda Trumpa posjeduju “iskonsku privlačnost”, te da su njegovi zapaljivi tweetovi poput juriša alfa mužjaka čimpanze, “osmišljeni za strašenje”. Ako je McAdamsova procjena točna, uklapala bi se u širi obrazac – da su psihopatske osobine češće od prosjeka među vođama. Uzmite anketu o financijskim čelnicima u New Yorku, koja je pokazala da ovi ljudi imaju visok postotak psihopatskih osobina, ali niži od prosjeka u emocionalnoj inteligenciji. Meta-analiza objavljena 2018. zaključila je da doista postoji skromna ali značajna veza između psihopatije viših osobina i stjecanja vodećih pozicija, što je važno jer je psihopatija također u korelaciji s lošijim vodstvom.
Seksualno nas privlače ljudi s mračnim crtama osobnosti. Ne samo da biramo ljude s psihopatskim osobinama da nam postanu vođe, nego dokazi sugeriraju da muškarce i žene seksualno privlače, barem kratkoročno, osobe koje pokazuju takozvanu “mračnu trijadu” osobina – narcisoidnost, psihopatija i makijavelizam – čime se riskira daljnje širenje ovih osobina. Jedno je istraživanje pokazalo da je muškarčeva fizička privlačnost ženama bila veća kada je opisan kao sebičan, manipulativan i bezosjećajan. Jedno objašnjenje je da mračne osobine uspješno komuniciraju “partnerske kvalitete”, u smislu samopouzdanja i spremnosti na preuzimanje rizika. Je li to važno za budućnost naše vrste? Možda i jeste: jedan drugi rad iz 2016. otkrio je da žene koje su jače privlačila lica narcisoidnih muškaraca obično imaju više djece.
Nemojte se zbog ovoga previše snužditi: ova otkrića ne govore ništa o uspjehu koji su neki od nas postigli u prevladavanju svojih nižih instinkata. Zapravo, priznavanjem i razumijevanjem svojih nedostataka možemo ih uspješnije prevladati i tako njegovati bolje aspekte naše prirode.
Autor je kognitivni neuroznanstvenik.