 i sa teškim (n){kind=link}
Trainspotting
Film je prikazao nekoliko zasebnih, ali i međusobno povezanih, životnih priča: od vođenja bitki sa različitim ovisnostima (droga, alkohol, kocka) i sa teškim (neizlječivim) bolestima kao što je AIDS, do borbe sa nezaposlenošću, te padom zdravstvenog, kao i obrazovnog sistema koji su “lančano” i doveli tamošnju mladež do ruba propasti – pada dostojanstva.
Piše: Selma Delić
“…And look at me mum
Squatting pissed in a tube hole at Tottenham Court Road
I just come out of The Ship
Talking to the most blonde I ever met
Shouting: ‘Lager, lager, lager, lager’…” – Born Slippy, Underworld
Svi oni koji su gledali film Trainspotting (1996) se zasigurno sjećaju onog čuvenog uvodnog govora kojeg očajno, ali i krajnje cinično ispovjeda glavni (anti)junak Mark Renton (Ewan McGregor). Govor o odabiru između života, odnosno svega onoga što daje smisao životu, i onoga što vas čini “većim od života”, je bio savršena uvertira u ono što gledatelje tek čeka, dok kasnije budu skupa sa glavnim junacima izvodili hiljadu i jedan salto al vacío. Ovaj film nam donosi priču o 26-godišnjem Marku “Rent Boy” Rentonu, nezaposlenom mladiću koji poduhvat zvani “bijeg od stvarnosti” pronalazi konzumirajući heroin, jer život u Edinburgu ne pruža nikakav smisao tadašnjoj mladeži koja sve više počinje da eskapizam traži u sličnim “poduhvatima”, kao i u različitim ilegalnim poslovima, kao vidu vlastitog opstanka.
On svoje vrijeme lagano ubija sa svojim prijateljima – podmuklim, očajno loše “izblajhanim” fanatikom Jamesa Bonda, Simonom “Sick Boy” Williamsonom (Jonny Lee Miller), šeprtljavim i naivnim Danielom “Spud” Murphyem (Ewen Bremner), Swanneyem, zvanim “Mother Superior” (Peter Mullan), koji je njihov diler, te s psihopatom Francisom “Francom” Begbiem (Robert Carlyle) i fudbalerom, kao i “rekreativnim konzumentom narkotika”, Tommyem Mackenziem (Kevin McKidd). Ovo je bezvremenski film kojim je režiser Danny Boyle krajnje originalno, na polukomičan (“melanholično-sarkastičan”) i polutragičan (sardoničan) način ne samo prikazao oporu stvarnost društva u svijetu, već je i pokušao prodrijeti u um gledatelja kako bi zaista izvršili onaj čuveni odabir – “(nesiguran) život ili (sigurna) smrt”.
Film je prikazao nekoliko zasebnih, ali i međusobno povezanih, životnih priča: od vođenja bitki sa različitim ovisnostima (droga, alkohol, kocka) i sa teškim (neizlječivim) bolestima kao što je AIDS, do borbe sa nezaposlenošću, te padom zdravstvenog, kao i obrazovnog sistema koji su “lančano” i doveli tamošnju mladež do ruba propasti – pada dostojanstva. U filmu Trainspotting, izraz trainspotting služi kao metafora za živote glavnih likova i njihovu borbu sa ovisnošću o heroinu. Izvorno, engleska riječ trainspotting se odnosi na hobi posmatranja vozova, na šta se može gledati kao na skoro pa opsesivnu aktivnost. Slično tome (koristeći u slangu riječ “trainspotting”), likovi u filmu sudjeluju u autodestruktivnom ciklusu ovisnosti, koji odražava njihovu besciljnost i potragu za smislom njihovih života.
U filmu se također pojavljuje i Irvine Welsh, škotski pisac prema čijem istoimenom romanu iz 1993. je i nastao ovaj film. Danny Boyle, režiser Trainspottinga, tada je bio još u usponu, a filmom kojim je dvije godine ranije – Shallow Grave (1994) – raskrčio put ka vlastitom uspjehu, pomogao je i Ewanu McGregoru da stekne inozemnu slavu, i to daleko van granica Ujedinjenog Kraljevstva. Međutim, s filmom Trainspotting su obojica započeli dobru i zamalo pa neraskidivu poslovnu saradnju. Trainspotting je i “više od filma” jer, kao prvo, on je bezvremenski, samim tim je savremen i radnja filma opisuje, možda čak i ponajbolje, sve trenutne mlade jade, i to na globalnom nivou. Kao drugo, bez obzira na područje gdje se odvija radnja ovog filma, svako mjesto, grad ili država u svijetu bi se “mogla pronaći” u filmskoj adaptaciji Welshovog romana. Šta više, Irvineova knjiga bi odlično služila kao adaptacija pozorišnog komada, te bi se lako mogla igrati u svim svjetskim pozorištima, upravo zbog te bezvremenosti i bez ograničenja na podneblje. Zašto ovo naglašavamo? Upravo zbog te “magične” recepture kojom se, konkretno u ovom slučaju, filmom Trainspotting lakše i brže dolazi do publike i utiče na javno mnijenje.
Nešto slično, naravno ne po tematici koliko prema navođenju gledatelja (publike) na dublje razmišljanje, je uradio i britansko-irski pisac Martin McDonagh sa svojom poznatom dramom The Lieutenant of Inishmore koja je doživjela bezbroj izvođenja širom svijeta. Upravo zbog svoje teritorijalne prilagodljivosti, jer je pisana na samo jednom, univerzalnom jeziku – jeziku čovječnosti, je navela gledatelje na preispitivanje vlastitih, ali i “kolektivnih” odluka. Trainspotting je film o nama – običnim ljudima – koji vrlo često nisu ni svjesni trenutka kada prave taj čuveni odabir, te da li je on samo krinka nečeg dobrog ili lošeg po nas same. Možda je krajnje vrijeme da žudnju za životom shvatimo ozbiljno i vlastiti život uhvatimo objeručke, jer onaj presudni odabir nam ga lako može preoteti i pretvoriti u “nenajavljeni” salto mortale.
“Zapamtite: Samo zato što ste dotakli dno ne znači da morate i ostati tamo.” – Robert Downey Jr.
Izvor: Filmofil