Foto: Dan Kitwood/Getty Images
Rat koji ubija desetke tisuća ljudi ne dobiva pozornost kakvu zaslužuje. Razlozi za takav odnos su složeni kao i sam sukob, a glavni razlog je što se taj rat ne uklapa ni u čiju priču.
„Sjećate li se kad smo rekli da su životi crnaca važni? Nismo to mislili. Sada je to jasno, dok svijet gleda rat koji ubija desetke tisuća ljudi, koji je raselio više od 10 milijuna i koji prijeti da će proždrijeti još 13 milijuna kroz glad – i jedva da njeg baci oko. Većina njih su crnački životi i ne može biti očiglednije da oni ravnodušnom svijetu uopće nisu važni“, piše Jonathan Freedland u osvrtu objavljenom 11. listopada na Guardianu.
„Nemojte biti prestrogi prema sebi ako još niste pogodili o kojem sukobu i projektu etničkog čišćenja govorim. Uz nekoliko časnih iznimaka, o tome se jedva izvještava na TV-u, radiju ili u novinama. Većina političara to nikad ne spominje. Nema masovnih demonstracija na ulicama, nema #hashtagova na društvenim mrežama. Umjesto toga, rat u Sudanu je izvan vidokruga i izvan razmišljanja – iz razloga koji malo govore o Africi, a mnogo više o svima drugima.
Sukob bjesni od travnja 2023, tako da je bilo dovoljno vremena da se on primijeti. A i ne nedostaje mu epskih razmjera. Naprotiv, humanitarne organizacije kažu da se Sudan suočava s „najgorom svjetskom humanitarnom krizom“. Patnja nije komplicirana ili apstraktna, već srceparajuća, prepuna užasa koji bi inače privukao globalnu pažnju“, piše Freedland.
„Pogledajmo svjedočanstvo jedne od mnogih milijuna osoba koje su pobjegle iz Sudana u susjedni Čad, mlade žene po imenu Maryam Suleiman. Ispričala je New York Timesu o danu kada su Snage za brzu podršku (RSF), preoblikovana verzija Džandžavida – arapske milicije krive za pokolj u Darfuru prije dva desetljeća – upale u njezino selo. Naoružani napadači su postrojili muškarce i dječake dok je njihov vođa izjavio: „Ne želimo vidjeti crnce. Ne želimo čak ni vidjeti crne vreće za smeće.“ Zatim je odmah ustrijelio crnog magarca, signalizirajući svoju namjeru. Nakon toga, pripadnici RSF-a krenuli su s pogubljenjem svih crnaca starijih od 10 godina, uključujući Maryaminih petero braće, kao i neke mlađe. Dječak star jedan dan bačen je na tlo i ubijen, a muško dijete bačeno je u jezero da se utopi. A onda su „silovali mnogo, mnogo djevojaka“. Nazivali su ih „robovima“ i govorili im: „Za vas crnce nema mjesta u Sudanu.“
Kako onda ovaj pokušaj dovršetka uništenja jedne populacije započet prije 20 godina nije jedno od dominantnih pitanja našeg vremena, koje bi zauzimalo naslovnice i udarne vijesti i koje bi poticalo gorljive demonstracije i prosvjede“, pita se Freedland. U pokušaju da odgovori na to pitanje, razgovarao je s Kate Ferguson, koja kroz organizaciju Protection Approaches čini sve što može kako bi kreatore politike usredotočila na ovaj opaki rat. Ali to je teška borba!
„Ne postoji čak ni gruba procjena broja mrtvih – neke procjene idu do 150.000 ili više – jer mrtve nitko ne broji. U ovom građanskom ratu nema službenog državnog aparata, nema ministarstva zdravstva koje bi objavljivalo dnevne brojke. Nijedna međunarodna nevladina organizacija to ne može učiniti jer, kaže Ferguson, „nitko nema velike timove na terenu“. Lokalne grupe daju sve od sebe, ali „svijet ih ne sluša“. To vrijedi i za medije, čije je izvještavanje o, recimo, ratu u Palestini, za nekoliko nivoa opsežnije od izvještavanja o nasilju u Sudanu. (Freedland, usput, ne izuzima sebe: kaže da je desetke puta pisao o prvom ratu, a tek sada o drugom.) S brojnim katastrofama koje se odvijaju diljem svijeta, za ovu jedva da je preostalo ikakvih kapaciteta.
Ipak, sve to ne daje odgovor na postavljeno pitanje već ga samo pojačava. Istina je da očito postoji beskrajna borba za pozornost, od Ukrajine do Bliskog istoka, i da je propusnost ograničena. Ali ništa od toga ne objašnjava zašto bi katastrofa u Sudanu u toj borbi izgubila.
Ferguson se pita da li postoji osjećaj da je Darfur trebao biti „završen“ prije 20 godina i da su mnoge slavne osobe i drugi koji su tada zauzeli stav umorni od mogućnosti da će to sve morati proći iznova. Također, priroda sukoba u Sudanu – građanski rat – znači da ne postoji jedinstvena vlada, niti lik Volodimira Zelenskog, iza čega bi se mogli postrojiti ljudi sa strane.
Bojim se da su na djelu bazičniji faktori, počevši od činjenice da je ovo rat u Africi. Svakako neizrečena, a možda i nesvjesna, jest misao da se upravo to događa na mjestu koje je stoljećima postojalo u zapadnoj mašti kao „mračni kontinent“. U tišini zapada postoji šapat o onome što je, u drugačijem kontekstu, George W. Bush jednom nazvao „mekim bigotizmom niskih očekivanja“. Kao da urednici vijesti i ministri vanjskih poslova, premnogo njih, tiho govore: „To je Afrika. Što drugo očekuješ?“
No, iako to može objasniti nepažnju medija i političara, ne govori nam baš zašto su aktivisti i progresivci toliko letargični. Isti ljudi koji su izašli na ulice kada je George Floyd ubijen u Minneapolisu, jedva su nešto promrmljali o organiziranom ubojstvu desetaka tisuća crnih muškaraca i žena u Sudanu.
Je li moguće da zapadni progresivci ne znaju baš za koga navijati? I RSF i Sudanske oružane snage (SAF) krive su za užasne zločine i ne postoji jednostavna, konformna narativna struktura u koju bi se ovaj sukob mogao smjestiti. Mnogi na današnjoj ljevici organizirali su svijet, prošli i sadašnji, u dvije fine kategorije. Postoje potlačeni i postoje tlačitelji, postoje kolonizirani i kolonizatori. Kod nekih sukoba može se činiti lakim zalijepiti etiketu na svaku stranu – koliko god pogrešno – i vikati ili zviždati u skladu s tim. Ne morate ni razmišljati. Ali što vam je činiti kada dobro i zlo nisu jasno razgraničeni, kada sukob nije, ni doslovno ni metaforički, crno protiv bijelog?
Stavljeni pred tu zagonetku, lakše je cijelu stvar jednostavno proglasiti prekompliciranom i pogledati na drugu stranu. Mnogi na ljevici su to radili tijekom građanskog rata u Siriji. Neki su se oslanjali na svoj već izlizani vodič kroz međunarodne sukobe – podržavajte stranu kojoj se suprotstavljaju SAD – ali to ih je dovelo na neprijatne pozicije. Drugima je bilo draže tu priču prespavati, iako je ubijeno više od 600.000 ljudi.
To je još jedan dokaz da je grubi „antikolonijalizam“ užasno zamagljen objektiv za promatranje svijeta. Funkcionira samo ako mislite da je naš planet podijeljen na dobre i loše, umjesto razumijevanja da se u nekim sukobima dva pravedna cilja bore protiv jedan protiv drugog, dok drugi sukobi uključuju sraz dviju vrsta zloće, od kojih svaka tvrdi da djeluje u ime potlačenih.
Narod Sudana ne bi se trebao ispričavati zbog činjenice da se njihova tragedija ne uklapa u bajkovitu verziju morala za kojom mnogi žude. Mi smo ti koji bismo im se trebali ispričati, jer smo ih ignorirali u njihovom očaju – i jer smo se pretvarali da nam je ikada bilo stalo“, zaključuje Freedland.