Foto: CNA
Ratni veterani srpskih, bošnjačkih i hrvatskih vojski, mirovni aktivisti i bivši logoraši zajednički su prošloga vikenda obišli četiri zloglasna ratna logora na širem području Hercegovine – kasarnu Čelebići, stari JNA kompleks Heliodrom do Mostara, zatočenički objekt u bivšoj osnovnoj školi u Zijemlju te muzej “Bitka za ranjenike na Neretvi“.
Piše: Dora Tomljanović
U kišnom vikendu od 9. do 11. ožujka u Bosni i Hercegovini okupila se grupa od šezdeset ljudi iz regije u sklopu akcije obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja (ONMS). Ova inicijativa potječe iz Centra za nenasilnu akciju Sarajevo – Beograd (CNA), koja pod sloganom „Gradimo mir. Prelazimo granice. Učimo iz prošlosti.“ djeluje od devedesetih godina. CNA pokrila je posjet četiri logora na širem području Hercegovine, uključujući kasarnu Čelebići, stari JNA kompleks Heliodrom do Mostara, zatočenički objekt u bivšoj osnovnoj školi u Zijemlju te Muzej “Bitka za ranjenike na Neretvi“. Bila je to 154. u nizu akcija ONMS-a, što svjedoči visokoj predanosti CNA-a na poticanju suočavanja s prošlošću na području BiH. Također, do danas ni jedno od posjećenih mjesta nije obilježeno, a preživjeli su jedini koji nose sjećanje.
U grupi su najviše bili zastupljeni ratni veterani svih vojski, mirovni aktivisti i bivši logoraši od kojih su ispred mjesta stradanja govorili Slobodan Mrkajić, Emir Hajdarović i Marinko Ljoljo. Kako Centar za nenasilnu akciju od 2014. godine organizira treninge za veterane, okupili su mrežu predanih pojedinaca koji su nastavili posjećivali mjesta stradanja bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Ratni veterani su već neko vrijeme aktivni u mirovnim inicijativama, što se očituje kroz prisne odnose i međusobne šale temeljene na njihovim iskustvima.
Čelebići (Foto: Senna Šimek)
Prva destinacija koju smo posjetili bila je kasarna Čelebići, na putu između Konjica i Jablanice. Logor Čelebići su uspostavile snage bosanskih Muslimana (Teritorijalna odbrana, a kasnije Armija RBIH) i bosanskih Hrvata (HVO) sredinom 1992. godine u bivšem objektu JNA. Većina osoba koje su bile zatočene ovdje između travnja i prosinca 1992. bile su muškarci srpske nacionalnosti. Tamara Zrnović iz CNA najavila je odobrenje za ulazak u tu malu kasarnu, uz stroga pravila – zabrane nošenja oružja ili vojnih oznaka.
Dok smo pristizali u kasarnu, vojni službenici koji su dežurali nisu mogli pružiti precizne informacije o tome u kojim su hangarima bili zatočeni logoraši. Među prisutnima bio je i Slobodan Mrkajić, bivši logoraš u toj kasarni, koji je prvi put posjetio to mjesto još od razmjene zarobljenika na Grbavici u jesen 1992. godine: „Nisam odmah došao u Čelebiće, već sam prošao više logora, prošao sam tri logora pa sam tek došao za kratko vrijeme ovdje. (…) ovdje zemlja plače. Ovdje je stradanje bilo strašno. Od silovanja, mučenja, premlaćivanja, kidnapovanja ljudi su nestajali i mi uopće ne znamo za njih. Ja sam vagao kad sam došao ovdje negdje oko 120 kilograma. Izašao sam s manje od 50 kilograma.“
Prije nekoliko godina, Slobodan se pripremao za posjet kasarni Čelebići kako bi bio snimljen za dokumentarni film Neoprošteni. Međutim, tijekom snimanja doživio je srčani udar. Snimanje je moralo biti prekinuto zbog njegove zdravstvene situacije.
Slobodan Mrkaljić (Foto: CNA)
Sada, godinama kasnije, Slobodan se ponovno suočava s kasarnom Čelebići. Prije nego što je stigao na ovo mjesto, popio je, kako kaže, šaku tableta kako bi se psihički pripremio za susret s prošlošću. Odlučio je podijeliti svoju priču s ostatkom grupe koja ga prati, dijeleći svoje osjećaje i iskustva s tim mjestom koje mu je donijelo bolne uspomene. „Neko mi je rekao“, kaže, „piši knjigu. Ja kažem, ne bi’ mogao, svaki dan 24 sata bila bi knjiga od 200 stranica. nemoguće je napisati. Ali nemoguće je ni prenijeti vama, osim ovih mojih logoraša, što su ovdje sad preživjeli.“ Uz Slobodana bili su i drugi logoraši koji su u nastavku pričali svoje priče: „Bilo koji, da se razumijemo, svi istu priču pričamo. Vrlo brzo se usaglasimo. Isti je tretman bio, kao da je bio recept.“
Grupa je odala počast na svim mjestima stradanja minutom šutnje, „svatko na svoj način“ kako je rekla Tamara Zrnović iz CNA.
Heliodrom (Foto: Senna Šimek)
Grupa od gotovo šezdeset veterana, logoraša i mirovnih aktivista došla je do bivše vojarne JNA Heliodrom u Rodoču, u Mostaru, koja sada pripada Sveučilištu. Od 1992. do 1995. godine objekti kasarne pretvoreni su u zatvor pod nadležnošću Hrvatskog vijeća obrane (HVO) za područje Mostara i okolice. U vrijeme sukoba između Armije RBiH i HVO-a, ovi objekti su služili kao mjesto zatočenja za osobe bošnjačke nacionalnosti, uključujući civile i vojnike sa šireg područja Mostara. Broj zatočenika dosegnuo je vrhunac tijekom 1993. godine, s oko 6000 osoba zatočenih u tim objektima.
Unatoč najavi dolaska, na koju je iz CNA uputio Nedžad Novalić, po našem je dolasku kapija vojarne ostala je zatvorena. Nakon što smo napustili autobus, grupa je stvorila gužvu pred kapijom, očekujući ulaz i pristup zgradama logora. Kroz kratke intervale, stražar bi otvorio kapiju kako bi propustio automobile koji su prilazili toj istoj kapiji govoreći kako „samo rade svoj posao“. To sve našu grupu nije odvratilo da čuju priču bivšeg logoraša Emira Hajdarevića, koji je po logorima u HVO-a bio zatočen 309 dana.
„S vrlo malo hrane, s redovnim izvođenjem na radove, sa svakodnevnim maltretiranjima ljudi, a posebno onih koji su redovno izvođeni na radove u grad Mostar, gdje su bili na linijama razdvajanja. Život logoraša na ovom prostoru bio je ništa. Bili smo predmet kojeg netko pomjera onako kako on želi i kako hoće. Svakodnevna odvođenja na radove, premlaćivanja na tim radovima, ako odeš i vratiš se ti si sretan čovjek. To je obično tako, živjeli smo iz dana u dan i sata u sat.“
Hajdarović je član udruženja logoraša Mostara koji od veljače 2023. godine protestiraju protiv otvaranja muzeja HVO na Heliodromu: „Borimo se protiv zatvorenih vrata. Borimo se protiv muzeja koji veliča one koji su nas mučili.“ Nekoć područje bivše vojarne JNA, Heliodrom je sada podijeljen između Sveučilišta u Mostaru i Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (OS BIH). Dok veći dio vojarne pripada sveučilištu, drugi dio je pod kontrolom OS BIH, na čijem je prostoru u fazi adaptacije stvaranje muzeja Hrvatskog vijeća obrane. Financijska podrška za ovaj projekt dolazi od vlasti Bosne i Hercegovine te Republike Hrvatske, a Nacional je prošle godine otkrio od Ministarstva hrvatskih branitelja da je dio sredstava za muzej HVO-a na Heliodromu osiguran iz državnog proračuna RH. Na posljetku, Hajdarević je poručio da „nama nitko ne može uskratiti pravo pristupa mjestu stradanja, a nikome ne osporavamo pravo pristupa njegovom mjestu stradanja. I to je ta razlika među ljudi i ne-ljudi.“
Zijemlje (Foto: Senna Šimek)
Nakon Heliodroma putovali smo prema Zijemlju, mjestu zatočenja u općinu Istočni Mostar, na prostoru republike Srpske. Za vrijeme putovanja busom strmim cestama gorja Rujišta iz smjera Mostara prema Zijemlju, veterani su nam svraćali pozornost na jame i stratišta iz devedesetih. Međusobno su se prisjećali kako su prije nekoliko godina i sami organizirali akciju obilježavanja tih mjesta stradanja, dijeleći svoje emocije i sjećanja na te teške trenutke s ostalima. Dolaskom u to malo selo, približili smo se bivšoj osnovnoj školi gdje su od sredine 1992. godine srpske snage potpomognute „šešeljevcima“ mučile muškarce i žene Bošnjake iz šireg područja Nevesinja. Tamo je istraživač Senad Omerika rekao: „Ja ovdje pred vama i pred Bogom svjedočim da će svaku riječ koju čujete biti istina i ništa drugo.“
Kroz ovaj su logor prošli muškarci, žene i djeca. Tu je Omerika rekao da su stradanje žena i djece bila posebno stravična zbog silovanja, utamničenja bez hrane i vode te ubijanja tupim predmetima. Naglasio je da „ono što je najstrašnije, sve te žene i djecu u koloni kroz čitavo jedno naselje iznad Nevesinja vode na jamu Lipovača“.
Pred Sudom Bosne i Hercegovine trenutno se održava suđenje za zločine počinjene na području Nevesinja i Mostara. Na optuženičkoj klupi još uvijek se nalaze Zdravko Kandić, bivši komandant Petog bataljona Nevesinjske brigade Vojske Republike Srpske, Dragan Đurđić, koji je bio njegov tadašnji zamjenik i komandant Interventnog odjeljenja, te Dragan Ivanišević, Goran Došli i Milan Trifković, koji su bili članovi Interventnog odjeljenja. Omerika je uputio da postoje sačuvani inkriminirajući iskazi očevidaca na sudovima ali i na ironiju da „ovo po čemu danas sude ove ljude, sve su to imali 1992. godine“.
Marinko Ljoljo (Foto: CNA)
Marinko Ljoljo je tijekom 1993. i 1994. proveo više mjeseci zarobljen u podrumima Muzeja “Bitka za ranjenike na Neretvi” u Jablanici. Iako do danas muzej nije označen kao mjesto zatočenja, svake godine 1. ožujka ispred njega se održava službena komemoracija kako bi se odala počast i sjećanje na oslobađanje posljednjih zatočenika i zatvaranje logora. Muzej je od 1993. do 1994. bio mjesto zatočenja pod kontrolom Armije RBIH, gdje su bili zatočeni civili i vojnici hrvatske nacionalnosti.
Amer Delić iz CNA priča mi o problemu s ulaskom u muzej u Jablanici. Komentirao je reakciju ravnateljice muzeja koja je djelovala uplašeno pri pomisli da nas pusti unutra. Tada je istaknuo: “Strah je posljedica, hrabrost je vrlina.”
Marinko je govorio da je radio kao učitelj u Jablanici zbog čega je izravno vezan uz muzej kao vanjski suradnik. Tako je izrazio svoje čuđenje što je devedesetih „nekome odmah palo na pamet, da ovaj prekrasan prostor pretvori u jedan rigidan prostor, a to je logor“. Prvo su, kaže Marinko, u muzej kao zatvorenici smješteni uhapšeni vojnici, a kasnije je i on kao civil s mnogim drugim civilima, uključujući i djecu, smješten unutra: „I stavljeni su tu ljudi. Nalazila se muzejska postava iza naših leđa, eksponati koji se i sad nalaze da svjedoče o stradanju drugom svjetskom ratu. Mi smo bili živi eksponati“
Jablanički muzej “Bitka za ranjenike na Neretvi” (Foto: CNA)
Na završnom sastanku, većina sudionika imala je priliku izraziti svoje emocije nakon posjeta mjestima stradanja. Među veteranima prevladavala je ljutnja i osjećaj nemoći, posebno zbog nemogućnosti pristupa mjestima logora tj. zatvorenim vratima ili kapijama. Na kraju sastanka, Radomir Radević iz CNA sažeo je ključne misli veterana, logoraša i mirovnih aktivista:
„U kasarni su nas tretirali po jednom istom receptu sa namerom da nas ponize. Da nas slome. Da nam ukinu dostojanstvo. Nisu uspjeli.
U muzeju su nas izlagali. Žive. Sa namerom da nas dehumanizuju. Da nas naprave eksponatima. Nisu uspjeli.
U današnjem sveučilištu su nas učili da zamrzimo. Da mrzimo one druge. Nisu uspjeli.
Zajednička nam je patnja jer smo je prepoznali jedni kod drugih. Zajednička nam je i hrabrost i želja da smo prkosili zatvorenim kapijama, svim stražama i securitijma i što se posle ovoliko godina borimo za istinu.
Zajednička nam je i ljubav jer smo toj mržnji rekli ne.“