Monday, November 25, 2024

Milenina snaga i dosljednost

Foto: Novinarke protiv nasilja/M. Anđela

Medijska retraumatizacija preživjelih seksualnog nasilja.

Piše: Kristina Ljevak Bajramović

Na posljednjem održanom ročištu u procesu na osnovu tužbe glumice Milene Radulović za silovanje koje je počinio njen učitelj glume Miroslav Aleksić, u Mileninoj pratnji pored emotivnog partnera i roditelja, nalazili su se, između ostalih, glumci Milan Marić i Andrija Milošević.

Ti čestiti momci, na nizu prethodnih primjera, pokazali su vlastitu ljudskost, uz činjenicu da Milan Marić nezapamćenu popularnost u postjugoslovenskom filmskom iskustvu, nakon što je tumačio Tomu Zdravkovića u filmu „Toma“, nije iskoristio za naručivanje skupih pića u separeima beogradskih splavova, nego se, kao i ranije, zdušno zalagao za prava LGBT osoba i istinu o genocidu u Srebrenici, na primjer.

U pratnji optuženog Miroslava Aleksića bio je nekadašnji fudbaler i današnji fudbalski trener Dušan Savić. Riječ je o jednom od najuspješnijih strijelaca u istoriji jednog od najuspješnijih fudbalskih timova na Balkanu – Crvenoj zvezdi.

Iako Marić i Milošević imaju ogromnu filmsku i televizijsku popularnost, s obzirom na životni i profesionalni staž čuvenog Duleta Savića, možemo zaključiti čiji simbolički kapital među pukom može biti veći. Upravo se na to računalo, bez sumnje, tokom osmišljavanja mizanscena i statista u procesu Aleksićeve odbrane na sudu. S jednakim simboličkim kapitalom „učitelj“ glume je i ušao u proces.

Od njega je, svojevremeno, stvoren mit, koji se i danas, sa podrškom vlastite mu supruge – profesorice na Katedri za glumu Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu – pokušava održati. Nerijetko su najbolji glumci i glumice u Srbiji u intervjuima upitivani za iskustvo učenja kod „čuvenog dramskog pedagoga“ Aleksića. On sam se gotovo nikada nije pojavljivao u medijima. Rijetki su njegovi intervjui. Posljednjih godina, televizijski, snimljen je samo jedan. U vrijeme dok su sada najznačajniji glumci i glumice zrele generacije pohađali „Mikinu školu“ ona se održavala pod nazivom Dramski studio i bila dio Radio Beograda. Tada se valjda i neki red morao poštovati. Kada je u kapitalističkoj eri školu premjestio u svoja četiri zida, učinivši je privatnom, stekao je i uslove da privatnoj patologiji otvori širom vrata.

Sumrak novinarske profesije

Kada je nakon istorijske odluke Milene Radulović da izađe u javnost i progovori o tužbi za silovanje koju je predala protiv Miroslava Aleksića odlučeno da će suđenje biti javno, bilo je istovremeno jasno s kojim motivima je takva odluka donesena. Ili je barem bilo jasno publici koja posvećeno prati načine retraumatizacije preživjelih seksualnog i drugih oblika nasilja nad ženama.

Odluka da vlastitom vidljivošću zaštiti mlađe kolegice koje su ga takođe prijavile, bila je vrijedna divljenja. Jednako kao i spremnost da lični kredibilitet i profesionalne rezultate ostavi u drugom planu, znajući, s obzirom na to gdje živi, kako će sve izgledati kada dospije u javnost.

Snaga koja je potrebna za ovaj čin teško se može sa nečim usporediti. Snaga koja je potrebna da se izdrži teror koji Milena Radulović prolazi tokom procesa suđenja, takođe je nezapamćena.

Spremnost medija da iznesu svaki detalj iz seta gnusnih pitanja odbrane ilustracija je sumraka velikog dijela novinarske profesije i odsustva elementarne odgovornosti i manjka svijesti o činjenici da doslovnim prenošenjem pitanja odbrane i odgovora Milene Radulović, utiču na svaku postojeću i buduću preživjelu, koja će odustati od pokušaja tužbe. To je i bila namjera. Uz koju se nije računalo na Mileninu snagu i dosljednost.

Iako u tekstovima posvećenim neetičnom načinu medijskog izvještavanja najčešće ukazujemo na primjere manjka ili potpunog izostanka novinarske etike, navodeći izvore, to ovoga puta neće biti učinjeno, jer bi izgubilo svaki smisao. A sigurno ne postoji nijedna osoba prisutna na društvenim mrežama koja je uspjela izbjeći neki od skandaloznih naslova koji prati jednako skandalozan tekst o sudskom procesu protiv Aleksića.

Dio koji se ne tiče trauma Milene Radulović van učionice, u mentorskoj kancelariji, važno je ovdje spomenuti, jer nije riječ o silovanju kao vrhovnom obliku ponižavanja čovjeka i uskraćivanju njegovog dostojanstva, nego fizičkom nasilju koje je Aleksić legitimirao kao nastavni metod. Prema Mileninom svjedočenju, „učitelj“ je Milenu pretukao pred drugim učenicima i učenicama pod izgovorom nastavne vježbe.

Citiranje pitanja advokata odbrane

Iskustvo Milene Radulović potvrda je da se seksualno zlostavljanje i drugi oblici nasilja nad ženama dešavaju gotovo po pravilu u sigurnim prostorima. Milenu za školu „Stvar srca“, tako se zove Aleksićeva firma što je jedna od najvećih ironija, jednaka onoj kad izgovara Očenaš dok siluje, mimo iskustva najveće traume, vezuju i najljepše uspomene. Upravo tamo stekla je svoje najbolje prijatelje i prijateljice, koji će postati cjeloživotni. Naučila da voli pozorište i književnost. I shvatila, očigledno, da je život neusporedivo suroviji od onoga kada se surovost u literaturi opisuje.

Citiranje pitanja advokata odbrane takođe bi bilo pogrešno jer bi izazvalo retraumatizaciju drugim preživjelim. U najkraćem, ogledni je primjer onoga što se može čuti na svim balkanskim sudovima, u procesima kada žena optuži muškarca za silovanje. Od toga kako je bila obučena do insistiranja na detaljima samog zločinačkog akta.

Šta je, osim elementarnog znanja o načinima izvještavanja povodom sudskih procesa za optužbe silovanja, povod da se do detalja prepričava ono što je Milena Radulović pitana i šta je odgovarala? Nema drugog odgovora osim zastrašivanje onih koje bi mogle sada, ili u budućnosti, prijaviti seksualne zlostavljače.

Na koji način bi se moglo izvještavati u vrijeme procesa na sudu, a povodom optužbi za silovanje, upitaće se neki. Tako što Milenina revolucionarna spremnost da se ogoli pred svjetinom može poslužiti za tematiziranje snage i spremnosti koje prethode takvoj odluci. Može poslužiti kao tema teksta o nužnostima psihološke podrške unutar institucionalnog okvira za preživjele, koje nanovo podnose torturu tokom samog procesa.

Može se pisati o važnosti povjeravanja najbližim. Što djeca ne rade, u želji da zaštite roditelje, u strahu da će očevi ubiti zlostavljača, pa da će onda ostati i bez oca, pored postojeće traume, koji će otići u zatvor.

Jedno od pitanja advokata odbrane glasilo je i zašto Milena nije napustila školu nakon silovanja. Kao da živimo u nekom Liliputu u kojem je moguće i da djeca samovoljno napuštaju školu, a da roditelji ne pitaju zašto se to desilo.

Ljudi često pitaju i kako roditelji nisu znali. Ne znajući istovremeno da će djeca, kako je već rečeno, učiniti sve da ih zaštite. A i zašto bi sumnjali u školu u koju su išli najbolji. O čijem osnivaču bi se ranije govorilo samo kao o čovjeku sa specifičnim metodama i prijekosti. U kulturi koja legitimira nasilje, nešto tako svakako nije alarm.

Posebno nije u oblastima kao što su glumačke, gdje se i na akademijama prolazi tortura, gdje malobrojnost studenata i studentica na klasama daje pokriće profesorima i profesoricama da im, pod izgovorom kako su odabrani i odabrane, nameću svoje nasilje kao opravdani dio nastavnog procesa.

Kredibilitet se gradi i na sadržajima koji nisu objavljeni

Ono što je možda najteže razumjeti najširoj publici, koja sa zadovoljstvom čita i zlurado komentariše ono što se Mileni Radulović dešava na sudu, je specifičnost određenih profesija. Uvažavajući svaku, treba ipak napomenuti da se za određene profesije ljudi ne rađaju, nego se u njima nađu sticajem životnih okolnosti a nerijetko nužnosti. I one za koje se rode ili vjeruju da jesu, i povjeruju kako je svaka cijena prihvatljiva da se do realizacije profesionalnog životnog cilja stigne.

Medijima je takođe bilo važno da se bave privatnošću njenog momka. Kao da je on, a ne silovanje, tema okupljanja pred Palatom pravde u Beogradu.

Za novinare i novinarke koji se još uvijek pitaju na koji način izvještavati o suđenju Aleksiću, a ne spominjati pitanja i odgovore koji utiču na druge preživjele i retraumatizirati Milenu, odgovor bi mogao biti i u tematiziranju važnosti partnerske podrške u ovakvim procesima, u društvu u kojem je žena kriva za silovanje i druge oblike zlostavljanja, a ne počinilac. I o važnosti porodične i prijateljske podrške, koje barem, na svu sreću, njoj ne nedostaje.

Imala sam prije dvije godine privilegiju snimanja intervjua sa Milenom Radulović. Pretpostavljam da se, prije pristanka, informisala o meni, koja eto ima dovoljno senzibiliteta za teme o kojima će Milena govoriti. Pretpostavljam da je to bio i razlog njene dovoljne opuštenosti uz činjenicu da smo najprije govorile o filmu, o kojem takođe ponešto znam.

Kada sam preslušala intervju i uradila njegov transkript, shvatila sam da je Milena u njemu rekla neke stvari o kojima ranije, javno, nije govorila. Najprije sam izbrisala snimak a potom i tekst. Znajući da se novinarski kredibilitet gradi jednako i na tekstovima koji nisu objavljeni kao i na onima koji jesu.

Izvor: Media.ba

Povezane vijesti

Ponižavajući odnos prema institucijama kulture i bh. identitetu

Foto: Grad Sarajevo Jadan je i ponižavajući odnos prema bosanskohercegovačkim institucijama kulture i generalno prema svemu što u svom nazivu ima pridjev „bosanskohercegovački“, prema svemu...

“Nismo sestre, al’ se volimo” – taktike preživljavanja parova

Ilustracija Tužna sam od nemoći. Često se suočavam sa situacijama u kojima ne mogu ništa da promijenim, nad kojim nemam kontrolu i to mi zaista...

Popular Articles