Foto: CNA
Marijan Krajina je u subotu prvi put obišao ćeliju u logoru Silos u selu Kaćuni kraj Busovače, u kojoj je bio zarobljen i mučen. Njegova poruka za nas danas je: „Ja bih sve oružje spalio na lomači. Neka ljudi žive mirno, slobodno, neka se vesele i raduju“
Marijan Krajina iz Fojnice završio je Učiteljsku školu i Pedagošku akademiju, potom se zaposlio, oženio i dobio dva sina. Sa suprugom je živio 27 godina, od kojih su 23 živjeli u učiteljskom stanu na spratu školske zgrade u selu Ostružnica, do kojeg su se penjali drvenim stepenicama. Nedaleko od škole su gradili i vlastitu kuću u koju su trebali useliti uoči samog rata. Ratne okolnosti su učinile da se on tek po njihovom okončanju vrati u devastiranu kuću. Trebalo je sve početi ispočetka.
Marijan je do rata imao sasvim normalan život, želje i nade. Za svoje učenike kaže da su bili dobri, a da je veliki broj njih izrastao u krasne ljude. Iako je mnogo cijenio odlikaše koji su izvršavali sve svoje školske obaveze, dragi su mu bili i oni sa trojkama i četvorkama, jer je smatrao da kada porastu, budu manji egoisti.
Govoreći o tome kada je postao svjestan rata, on se prisjeća trenutka u kojem je morao napustiti učiteljski stan. Prije toga, njegov stariji sin je zarobljen u Donjem Miholjcu na služenju vojnog roka i pružili su mu mogućnost da dobije srpski pasoš i ide u neku stranu zemlju, no on je to odbio i odlučio vratiti se porodici. „Više sam volio da je otišao i da ga nikada više nisam vidio u životu, nego što se vratio da doživimo ovo što smo ovdje prošli“, govori Marijan.
Marijan je zarobljen 2. 7. 1993. godine. Njemu i drugim zarobljenicima su užetom vezali ruke i tako ih iz Fojnice vozili u silos u selu Kaćuni, općina Busovača. To je bio logor. Marijan se sjeća jutra kada su došli po njih i odveli ih sa kućnih pragova. Među onima što su ih zarobili bio je i jedan njegov učenik: „Nesib koji me vezivao bio mi je tako drag, odličan učenik. Pomislio sam, Bože dragi šta sam doživio da me moj učenik veže. Mama mu je bila tako divna žena.“
Put do silosa Kaćuni je trajao 14 sati. Na vozilu nije bilo ništa. Zarobljenici su, tako povezani, usred gubljenja ravnoteže udarali glavama o ivice i kotrljali se po vozilu kao lopte. Vozilo se zaustavilo u selu Lokve da se umorni zarobljenici sa strahom u očima napiju vode. Ruke su im ostale vezane. „Srkali smo tu vodu iz korita da bismo ugasili žeđ. Ja sada pijem sok iz čaše, a tu vodu sam morao da srčem“, priča Marijan, dok otpija gutljaj soka.
U logoru, u hladnoj i betonskoj prostoriji silosa, sa betonskim zidovima i visokim prozorima, koja je prije toga služila za skladištenje zadružnih dobara proveo je 72 dana. Od 2.7. 1993 do 13. 9. 1993. Istu sudbinu su dijelili njegov stariji sin i brat. Još četvorica zatvorenika u logoru Silos su bila sa braćom, a četvorica sa sinovima.
„Treći dan nakon zarobljavanja smo se moj sin i ja prvi put vidjeli u krugu logora. Izašao sam da pravim zemunicu jer mi je tako naređeno, pošto sam ja nastavnik i sa djecom sam uređivao školska dvorišta. Moj sin je bio sa dvojicom mladića. Nisam ga prepoznao. Samo mu se zjenica vidjela iz desnog oka. Sve drugo je bilo zatvoreno od uboja. Sav je bio krvav po licu i tijelu i ništa nije vidio. Ja sam pitao, moj Željo, jesi li to ti“, prisjeća se Marijan, govoreći kako je glavu zabijao u betonski stub, da ne čuje jauke svog sina kad ga batinaju u ćeliji pored. A strah se povećavao kad nakon toga čuje muk.
„Ja sam Boga molio da me ubiju. U sebi sam zamišljao, Bože da me samo hoće izvesti da me ubiju, da ne slušam jauke svog sina.“
Prve dane zatočenja Marijan je u ćeliji provodio sa bratom, a nakon mjesec dana su ih spojili. Bilo ih je ukupno 21, od kojih je već 12 umrlo od različitih dijagnoza, a neki su i poginuli. Sada ih je samo 9 živih.
Nakon 52 dana došla je doktorica da pita ima li ko bolestan. On nije smio reći da su mu polomljena rebra. „Ja sam tada izgubio povjerenje, mogla mi je dati pogrešne lijekove, da se dodatno razbolim, da dobijem mučninu. Bili smo u tuđim rukama“, priča.
Marijan se sjeća kako su batinali jedni druge i kako je tukao brata, a onda je brat njega morao tući. Ako jedan drugog ne udare dobro, onda bi ih oni što su ih mučili tukli dok ne padnu u nesvijest. Tada su ih polijevali kantom od 25 litara vode, kako bi im se svijest vratila.
U logoru Silos u Kaćunima neki zarobljenici su pili vlastiti urin da bi gasili žeđ. U ćeliji je bila jedna čizma zarobljenika koji je 1937. godište, u koju su mokrili. Kad se čizma napunila, Marijan je cijeli jedan dan čekao čuvara da ga izvede u toalet. „Tada je čuvar pitao ko je mokrio, a ja nisam rekao ni zatvorenici, ni zarobljenici, nego samo ovi što sa mnom leže. Natjerao me da spustim čizmu, a nakon toga me boksom izudarao u predjelu jabučice i tri dana nisam mogao gutati pljuvačku“, sjeća se Marijan, objašnjavajući kako ga i to što je izbjegao da kaže da su unutra zarobljenici nije sačuvalo batina.
Nakon 72 dana zatočeništva, Marijan i drugi zarobljenici su razmijenjeni na Lugu, u Općini Kiseljak. Kaže da tada nije imao strah, da su ih odvezli u kombiju i da su zarobljenici za razmjenu stajali jedni nasuprot drugima. Na razmjeni su mu roditelji učenika Sadika Hurema, kojeg se sjeća kao izuzetnog i vrijednog, krišom dali jabuku.
Poslije razmjene je otišao u izbjeglištvo gdje je proveo pet godina. U izbjeglištvu mu se, usred svega što rat nosi sa sobom, raspala porodica. Supruga se preudala, a on je ostao sa sinovima. U svoju kuću se vratio tek 20. 12. 1998. sa mlađim sinom. Kaže da tamo nije pronašao ni palidrvce. Krov je bio otkriven, odnijeli su sav materijal koji se nalazio u kući, a trebao je da služi za njeno opremanje, peć za grijanje, građu za lamperiju. Sa svih strana je puhalo, a oni nisu imali čime ni malo da pokrpaju kuću. „Četiri dana prije Ponoćke smo došli u kuću u kojoj nije bilo ništa. Prije mise, gvardijan je rekao da je napolju minus 18“, sjeća se Marijan. Stariji sin im se pridružio nakon dvije godine.
Nakon što se vratio u svoju kuću i ponovo zaposlio, u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini Marijan Krajina ostaje bez posla i ponovo započinje njegova duga borba za dostojan život. Uz pomoć suda brani svoja prava i vraća se na posao nastavnika razredne nastave do svoje penzije, u kojoj je danas već 13 godina.
O iskustvu u logoru Silos je svjedočio pred Haškim sudom, no za ovaj slučaj ni do danas niko nije odgovarao. Na pitanje da li se osjeća izigrano zbog toga, Marijan kaže: „Ne osjećam se izigrano. Meni nikakva satisfakcija nije da oni budu optuženi. Od toga sada nemam nikakvu korist, samo psihičko opterećenje. Nisam za mučenje drugih. Ako je neko nešto ukrao, neka odgovara za to.“
Sjećajući se tog putovanja spominje kako su ga fascinirali evropski aerodromi, dok ga je naš podsjećao na šator. Spominje i to kako u Holandiji nije sreo niti jednog prosjaka, a čim je sletio u Sarajevo vidio je veliki broj socijalno ugroženih i to ga boli.
Marijan naglašava da ovo nije samo njegovo stradanje, nego stradanje svih ljudi koji imaju iskustva logora: Srba, Bošnjaka, Hrvata. To se događalo na svim stranama. „Ne želim da se ovo više ponovi ni jednom čovjeku na kugli zemaljskoj. Mrzim rat i oružje. Ja bih sve oružje spalio na lomači. Neka ljudi žive mirno, slobodno, neka se vesele i raduju. Moji najbolji prijatelji su sada braća muslimani. Prije godinu dana moj prijatelj Srbin i ja smo išli kod Rame u Olovo. Ja volim sve ljude. Djecu nikada nisam razdvajao“, govori Marijan.
Marijan Krajina je u subotu prvi put obišao ćeliju u logoru Silos u selu Kaćuni, u kojoj je bio zarobljen i mučen. U sklopu dvodnevne akcije Centra za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd (CNA) bivši logoraši iz četiri silosa u Tarčinu, Busovači, Žepču i Derventi, zajedno sa ratnim veteranima koje ova organizaciju okuplja duže od decenije i mirovnim aktivistima poslali su poruke mira, razumijevanja i oprosta. Niti jedan od ovih logora nije zvanično obilježen kao mjesto stradanja, te su aktivisti obilježili i logor Silos, u sklopu akcije ONMS.
Iako za logor Silos u Kaćunima niko nije odgovarao, prema podacima Hrvatske udruge logoraša domovinskog rata u Kantonu Središnja Bosna i izjava preživjelih svjedoka za ovaj logor odgovorna je 333. brdska brigada Armije RBiH i Vojna policija 3. korpusa Armije RBiH.
Nakon akcije „4 Silosa“, bivši logoraši, veterani i mirovni aktivisti su uputili apel javnosti. Poručuju da ne možemo nadomjestiti ljudske gubitke i patnju, ali želimo učiniti sve što je u našoj moći da izgradimo odnose međusobnog uvažavanja, poštovanja i povjerenja, koji bi bili brana prijetnji da mržnja među ljudima različitih zajednica bude temelj novih nepravdi i nasilja u budućnosti.
Piše: Vanja Šunjić, Prometej.ba