Foto: starabanjalukaunilib.rs
Ako vrijeme vratimo unazad i zastanemo u Banjaluci, pred kraj 19. vijeka, u doba austrougarske vladavine, vidjećemo otvaranje prvih štamparija i knjižara. Prva je otvorena mala štamparija „Jos. S. Wolf“, ali najznačajnija je bila štamparija Spiridona Ugrenovića u kojoj su svjetlo dana ugledali i Kočićevi časopisi „Otadžbina“ i „Razvitak“.
Piše: Ilijana Božić
Bio je treći avgust, davne 1886. godine kada je Josip Volf u Banjaluci otvorio prvu malu štampariju. U njoj su štampane knjige, ali je bila i knjigoveznica i prodavnica knjiga i papira. Ova radnja je radila do 1903. godine, kada su je otkupili knjižari Adolf Fon i Pavo Grgić. Pod novim imenom, radila je do Prvog svjetskog rata. Tada su počeli izdavati prve razglednice Banjaluke, objasnio je Đorđe Mikić u knjizi „Banjaluka: kultura građanskog društva“.
Foto: Banjaluka.net
Tih godina u Gospodskoj ulici, među brojnim trgovačkim radnjama, u jednom prizemnom objektu, otvorena je knjižara i štamparija, a otvorila ju je porodica Ugrenović. Nju je otvorio učitelj Spiridon Ugrenović, koji je poticao iz siromašne porodice, kako kazuju podaci iz knjige „Priče iz Vasiljeve baše“ Radmile Kulundžije.
Budući da je bio učitelj često je mijenjao mjesto službovanja. U Banjaluku je stigao kad je bio penzionisan, pa je 1900. osnivao štamparsko-knjigovezačku radnju sa knjižarom. Zanimljivo je da baš u toj njegovoj štampariji 1903. godine štampan Prvi šematizam pravoslavne srpske mitropolije Banjalučko-bihaćke za 1901. godinu.
Spiridonu su se u poslu pridružili sinovi Dušan i Ljubomir i tako je počela intenzivna izdavačka djelatnost u gradu na Vrbasu. Tada je firma promijenila ime u Štamparija S. Ugrenović i sinovi, a ubrzo u Štamparija „Braća Ugrenović“ i na kraju u Štamparija Dušana Ugrenovića.
Ugrenovići su štampali knjige, ali i časopise „Književna krajina“ i „Razvitak“, te list „Otadžbina“. Međutim, Narodna radikalna stranka kupila je 1922. godine Štampariju Dušana Ugrenovića i promijenila joj ime u „Glas Krajine“.
Progon
Ipak, braća Ugrenović nisu odustajala od vlastite štamparije pa su 15. decembra 1923. otvorili novu pod imenom Štamparija i knjigoveznica Ugrenović.
Tu su štampane mnoge knjige, listovi i proglasi, u kojima je kritikovana austrougarska vlast.
Petkom je izlazila „Otadžbina“, pa su petkom i vikendom Banjalučani sjedeći pred gradskim kafanama ili kraj Vrbasa čitali „Otadžbinu“ koja je bila prožeta socijalnom filozofijom Petra Kočića. Čitali su Banjalučani o običnom narodu i seljanima. Redakcija je bila smještena u Gospodskoj ulici.
Foto: wikipedia.org
U rubrikama „Naši dopisi“, „Dnevne vijesti“ i „Gradska kronika“ građani su čitali o najznačajnijim događajima u Banjaluci i Krajini. Kako bi čitaoce približili Kočiću i njegovim idejama redakcija je uvela rubriku „Suvi zulumi“. Pa tako u „Suvim zulumima“, s potpispm „Jedan očevidac“, 14. marta 1908. godine opisuje događaj koji se zbio u Gospodskoj ulici:
„Jedna nečuvena kuferaška naduvenost i drskost. Ovih dana bili smo slučajno svjedoci jedne nečuvene nadutosti i drskosti financijalnog sekretara Michaela Kocayinskog. Došao čovjek gladan iz bijelog svijeta od nekuda iz Poljske, gdje možda ne bi mogao biti ni običan financ, dobio ovdje u blagoslovenoj Bosni masnu službu, nažderao se i naduo. Kocayinski je poznat kao prznica, koji je do sada imao već više afera i na kojega su njegovi mlađi ljuto procvilili, a i kako ne, kad taj individum ne može ni toliko da se savlada, da svoje mlađe bar na ulici pusti na miru, kako onda može objektivno i hladnokrvno inače njihov rad prosuđivati?
Sad u nedjelju u po dana, kad je gospodska ulica bila dupkom puna svijeta, pretrčao je spomenuti sekretar sav zajapuren i nadut s jedne strane gospodske ulice na drugu, zaustavio gosp. S, jednog starijeg činovnika i grubo se izderao na ovoga , što ga nije pozdravio i do zemlje se poklonio.”
„Jedan očevidac“ dalje objašnjava kako je S. izbjegao skandal u Gospodskoj ulici i primjećuje:
„Zar se poštovanje stiče silom a ne ljubavlju? Mi energično tražimo od mjerodavnih vlasti da se protiv Kocayinskog povede radi jednog sekretara nedostojnoga čina disciplinarna istraga i čim prije sa svoga inspektorskog položaja ukloni”.
U „Otadžbini“ je 1907. godine objavljen i članak „Trapisti na Vrbasu“ u kojem nepotpisani autor za kojeg se smatra da je Kočić, piše kako je dolaskom austrijske vlasti koju naziva “kulturtregerskom upraviteljicom” u Banjaluci promjenjeno mnogo toga pa i ribolov na rijeci Vrbas jer kako kaže oni su udarili Kineski zid na Vrbasu i svu dobrobit uzimaju sebi.
Ako znamo da je posljednji broj Kočićeve „Otadžbine“ u kojem je objavljen članak Dragomira Jankovića „Baruš miriše“ štampan u štampariji Ugrenović biće nam jasno zašto se ona našla na meti austrougarske vlasti.
Upravo zbog toga su austrougarske vlasti optužile Ljubomira Ugrenovića za veleizdaju, pa je tako izveden pred vojni sud i osuđen na zatvor. U zatvoru je dobio tuberkulozu, pa je 1923. umro, u trideset osmoj godini.
Kod Ugrenovića su štampani i „Razvitak“, „Čičak“, „Naš život“, „Narodna volja“, „Zmijanje“, „Književna Krajina“ i još mnoštvo knjiga.
„Razvitak“
Godina je 1910, doba je kada aktivno radi i stvara Petar Kočić. Te godine u svojoj Banjaluci on pokreće časopis “Razvitak” koji je izlazio mjesečno. Časopis je štampan ćirilicom i to ni manje ni više nego u “Štampariji S. Ugrenović”. Ukupno je izašlo šest brojeva, a ugasio se 1. juna 1910. godine, kada je Kočić bio izabran u Bosanski sabor.
Foto: Google
Banjalučani zahvaljujući „Razvitku“ nisu zaostajali za novinama na književnoj sceni, jer je baš 1910. godine u petom i šestom broju ovog lista objavljen osvrt na tek objavljenu Stankovićevu „Nečistu krv“.
„Razvitak“ donosi zanimljiv prikaz ovog veoma važnog djela za srpsku književnost:
„Čudan je to svijet što nam ga Stanković prikazuje. Efendi-Mita i žena mu Todora drže se kao neki plemići i od ostalog svijeta različni. I kad su sasvim propali kriju svoju sirotinju pred svijetom jer im ponos zabranjuje da kažu pravu istinu. Taj ponos i prodaje rođeno dijete Sofku“.
Ali i :
„Skoro na svakoj strani osjeća se snažno pero Stankovićevo, koje nas je još davno osvojilo „Starim danima“. „Nečista krv“ je od obične građe umjetnički izatkan šareni ćilim pun raznovrsnih boja, koje sve zajedno sačinjavaju jednu odviše lijepu cjelinu, koja nas tako osvaja, da ne možemo oka s nje odvojiti dok je svu ne pregledamo“.
Pored mnogih zanimljivih članaka objavljeno u „Razvitku“ je objavljeno:
„Zbog prevelike nagomilanosti poslova u štampariji gdje se štampaju „Jauci sa Zmijanja“ izaći će, kako piscu javlja štamparija, tek u početku februara. Pisac uljudno moli svoje prijatelje, skupljače pretplate i pretplatnike da ovo prime na znanje“.
U „Razvitku“ je štampana i „Sudanija“ Petra Kočića.
Sudbina Ugrenović štamparije
Ugrenovići su u doba austrougarske okupacije držali i knjižaru, snabdjevenu knjigama štampanim u Beogradu, Novom Sadu, Pančevu i Zagrebu, zbog čega su ih najčešće posjećivali đaci.
Kada je umro začetnik porodičnog posla Spiridon, Dušan Ugrenović je nastavio da vodi štampariju i knjigoveznicu sve do 1929. Ova štamparija je izrađivala sve vrste obrazaca za urede, prodavnice i firme. Takođe uvezivala je sve vrste knjiga, izrađivala pečate, ali i prodavala taksene marke i telegrame. Pored novina, izrađivali su knjige, brošure, cjenovnike, jelovnike, pozivnice za vjenčanja, posmrtnice, oglase, razglednice, te podsjetnice.
Nakon Dušanove smrti 1931., njegova supruga Mileva kratko vrijeme je uspješno vodila firmu, da bi je potom prodala štampariji „Braća Jakšić“ koji su takođe ostavili pečat u Banjaluci.
Štamparije i knjižare u Banjaluci
I prije Ugrenovića u Banjaluci su otvarane štamparije, pa ćemo se prisjetiti o kojima je riječ. Naime, mađarski Jevrejin, trgovac Šnicler otvorio je 19. februara 1892. godine u Banjaluci svoju papirnicu, a trebalo je da prođe neko vrijeme pa da se u posao uključe i Banjalučani.
Tako se 1907. godine pojavio Muhamed – Hafiz Šerbić kao trgovac knjigama, pisaćim i crtaćim priborom, ali je njegova radnja izbrisana iz spiska firmi 1911. godine.
U literaturi je zabilježeno da je Efendija Selim Kazaz 19. maja 1911. godine registrovao knjižaru za trgovinu knjigama, slikama i drugim.
Pored njih u život štamparija i knjižara uključio se i red trapista i to 1900. godine štamparijom „Srca Isusova“, smještenom u samostanu Marija Zvijezda. Tu se štampalo sve ono što je bilo potrebno rimokatoličkoj djeci u Banjaluci, između ostalog i šematizmi.
Anton Hangi 1903. godine u Banjaluci registruje dvije štamparije: Fon i Grgić i Ugrenović. Zabilježeno je da je u avgustu 1918. godine Marija Kokanović otvorila knjižaru i papirnicu, te da je ista 1924. izbrisana iz banjalučkog registra radnji.
Nakon što se austrougarska vlast povukla iz Banjaluke, tačnije nakon 1918. godine u gradu na Vrbasu nastavljaju da rade stare štamparije, ali se otvaraju i nove. Tako je staru štampariju „Fon i Grgić“ otkupio Zvonimir Jović a ona je dobila naziv Štamparija Jovića i druga.
Najtraženija štamparija u doba Vrbaske banovine bila je „Glas Krajine“. Radile su i Štamparija „Vrbas“, kao i papirnica časovničara Tome Šimića.
Autor: Impuls