Foto: šg
O braćo moja, o armije crvenih boraca širom/čitave kugle,/sa grebena se smrtnog maknimo u borbu posljednju/ za vječan Prvi Maj, za vječan Prvi Maj!/ Za bratimstvo čovječje vječno!
Za vječan Prvi maj
O svi vi prošli Prvi Majevi,
sve vi opće smotre armija bratskih boraca
širom čitave zvjezdane kugle!
O sve vi povorke prosvjedne i duge,
svi vi zborovi na trgovima gradskim,
u dvoranama zagušljivim,
u zelenilu šuma proljetnih,
svi vi stjegovi i karanfili crveni,
svi vi cjelovi bratimstva čovječjeg!
O svi vi Majevi Prvi posljednjih tužnih godina,
svi vi užasni, svi mučeni mòrōm međunarodne
mržnje,
razbijani lavinom ognja,
gušeni plinom plinova i laži otrovnih,
svi vi stjegovi crveni u prašinu tavana bačeni,
u pokolju bratoubilačkom oskrnavljeni,
svi vi Majevi Prvi,
svi vi tek sanja ste bili, a danas ste na ivici
zbilje!
Danas,
u kolopletu krvavom kad zemlja je tek suza u
svemiru zgrušana,
tek kaplja zgrušana mučeničke krvi,
danas smo na ivici doba da sanje ostvarimo
svoje,
o armije boraca bratskih!
Sudišta naraštaja budućih i savjesti vlastite naše
gledaju u nas,
o braćo moja širom čitave kugle!
Neka u sve nas duhne proljetnog sunca,
sunca s istoka dah.
Dah konačne borbe za majsko izmirenje vječno,
za vječan Prvi Maj,
za miris majskih ruža u dušama čovječjim vječan.
O neka se bije bitka posljednja
za vječan Prvi Maj, za bratimstvo čovječje vječno!
Nek se bije bitka posljednja!
Za spasenje i pročišćenje sviju nas na kugli ovoj
zvjezdanoj!
Tijelo je majčice zemlje posramljeno haljom krvavom
ratova bezumnih.
Tijelo je majčice zemlje paluba razdrte galije,
zalutale na Atlantiku krvi, nasukane na Himalaji
leševa.
I svi se mi rvemo na njoj — bezumlju požarnom
u hiljadu ciljeva hoteći zaploviti.
O veliki crveni Dane, dane Prvoga Maja 1919. ljeta!
Neka dah tvoj topli, svemoćni
osnaži smjele veslače i krmilare iskusne,
razbruja braću moju za juriš borbe posljednje
te s grebena se Smrti u jedinstvu cilja maknemo
do luke spokoja i spasa!
Podignimo zastave naše crvene
i zataknimo ih na jarbol, na zrenik Maja Prvog
vječnoga
u dušama da našim boja zaleprša njihova —
u znamen spasenja sviju nas,
što u procijepima tamnog zla smo rođeni
i za vječnim podnem čovječje sreće vapimo!
U stjegove crvene zavijmo tijelo zemlje majčice
po njima da ko po sagovima majskim ruža mirisnih,
svi mi, još uvijek razjedinjeni, pocijepani,
u ophodu Praznika Velikog pjevajući prođemo,
ujedinjeni, zagrljeni, sa suncem ljubavi,
sa vječnim podnem izmirenja i opraštanja,
sa himnom Prvog Maja vječnoga u duši smirenoj!
O braćo moja, o armije crvenih boraca širom
čitave kugle,
sa grebena se smrtnog maknimo u borbu posljednju
za vječan Prvi Maj, za vječan Prvi Maj!
Za bratimstvo čovječje vječno!
August Cesarec, Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1961.
August Cesarec istaknuta je ličnost u našoj književnosti XX stoljeća. Rođen je u Zagrebu, u gradu koji je tada bio pun uskogrudnoga provincijalnog strančarstva, u malom narodu koji je čamio u tami, životario u sjeni tuđinske vlasti i patio od neprestanih političkih trzavica i sukoba. Počeo je u književnoj sredini koju je njegov vršnjak, književnik Miroslav Krleža, okarakterizirao riječima »da je teško pisati knjige, gdje nakladnika nema, gdje se jedna knjiga štampa sedam godina, gdje se čovjek bori sa vlastitim haosom, gdje je blato panonsko crno i bez dna«. U takvoj sredini htjeti biti književnikom značilo je biti »mučenik i velika energija, velik karakter«, kako jednom reče A. G. Matoš. August Cesarec hrabro je pošao mučnim životnim putem hrvatskog literata, njegov je život bio — život za ideju za koju se sav žrtvovao i za nju položio svoj život.
Rođen u siromašnoj radničkoj porodici (4. XII 1893), počinje politički i književno raditi još u srednjoj školi gdje se ističe u đačkim pokretima i štrajkovima protiv nasilne tuđinske vladavine i sudjeluje u atentatu na bana-komesara Cuvaja. Osuđen na višegodišnji zatvor u Mitrovici — zatvor postaje daljnje školovanje budućega revolucionara i publiciste, književnika i borca. Od g. 1916, za prvoga svjetskog rata, boravi kao vojnik u Srbiji do 1918, a kad se vratio u Zagreb, počinju trajni politički progoni pred kojima bježi u provinciju i u inozemstvo. Godine 1922. prvi put odlazi u SSSR, a 1934. po drugi put, odakle se g. 1937. vraća preko Pariza, a odanle u Španjolsku, gdje sudjeluje u borbi protiv fašističkih napadača pa o toj borbi objavljuje svoje Španjolske susrete. Vrativši se u Zagreb, nastavlja još intenzivnije svojim književnim i političkim radom. God. 1941. bude uhapšen, a na bijegu iz Kerestinca uhvaćen je i u srpnju iste godine strijeljan negdje u šumi kraj Zagreba.
August Cesarec objavio je za života 17 knjiga: pjesme, novele, pripovijesti, putopisi, eseji, rasprave i političke brošure, te tri velika romana.
Prve pripovijetke objavljuje Cesarec u omladinskim listovima (Pobratim, 1909; Val, 1911), zatim u socijalističkim (Slobodna riječ, 1910), a podosta mladenačkih beletrističkih sastavaka ostalo je u rukopisu, jer ih nije mogao objaviti budući da u njima iznosi već onda svoj antiklerikalni stav i kritiku na političke događaje. Već svojim držanjem na sudu zbog sudjelovanja u atentatu na komesara Cuvaja (1912) pobuđuje pažnju taj »malen, suhonjav, slabašan dječak, golobrad i blijed« koji »vanredno inteligentnim načinom« govori o političkim prilikama za vrijeme komesarijata u Hrvatskoj.
Beskompromisan u svojim političkim stavovima, August Cesarec razvija publicističku djelatnost, aktivno sudjeluje u radničkom pokretu i surađuje, većinom, u radničkim listovima (Istina, 1919; Novi svijet, 1920; Borba, 1922—24), pokreće s Miroslavom Krležom književno-politički polumjesečnik Plamen (1919), jedan je od glavnih suradnika u Književnoj republici (1923—27), sam pokreće tjednik za obranu građanskih ljudskih prava Zaštita čovjeka (1928—29), surađuje u naprednim revijama i građanskim mjesečnicima (Literatura, Suvremena stvarnost, Danas, Izraz, Suvremenik, Vijenac, Književnik, Hrvatska revija i dr.). Piše političke brošure (Stjepan Radić i republika, 1925), bavi se problemima psihoanalize i individualne psihologije, prevodi Gorkoga, Zolu, Ch. de Costera i druge napredne pisce. Prva knjiga (Stihovi, 1919) uvodi A. Cesarca u plodan i opsežan književni rad na kojem radi do svoje smrti. Objavljuje niz knjiga pripovijedaka i novela. U noveli Sudite me! (1925) prikazuje unutarnji život glavnog lica, analizira duševna zbivanja i raspoloženja i zauzima đruštveno-revolucionarni stav na kojem gradi svoja umjetnička djela. Redaju se daljnje knjige kao Za novim pučem (1926), Tonkina jedina ljubav (1931), Izraelov izlazak i druge legende (1938), Novele (1939), pa romani Careva kraljevina (1926), Zlatni mladić (1933), drama Sin domovine (1940) i niz novela i pripovijedaka po revijama (Ćuk u njenome duplju, Kći Crne ruke i dr.).
Utisci iz Sovjetskog Saveza objavljeni su u više brošura (Današnja Rusija, Putovanja po Sovjetskom Savezu). U rukopisu ostalo je više novela, romana i drama (Bijeli lutalac, Otkrića, Široko grlo, Krist i Juda i dr.) u fragmentima i cjelini.
Poslije oslobođenja, godine 1946, počinju izlaziti njegova »Izabrana djela« od kojih je X knjiga roman Majka božja bistrička koji je nađen u književnoj ostavštini.
U svojim beletrističkim djelima Cesarec je obrađivao društveno-politička i psihološka pitanja i građu je uzimao najviše iz života radnika i njegova odnosa prema malograđanskom i građanskom društvu. Prikazivao je napadaje i nasrtaje protunarodnih vlasti na najosnovnija prava čovjeka i bio glasnik njegovih revolucionarnih težnji. Služeći se građom iz svagdašnjeg života, Cesarec je donio niz likova malih bespravnih ljudi iz siromašnih dijelova grada, koji se bore za goli život, i došljaka sa sela koje bije nepravda i bijeda. Prikazujući stvaran život, on ga je osvijetlio sa svih strana, iznio gramzljivce i krivce ljudskih nevolja, izrabljivače, delikvente, ne izoliravši ih od njihove sredine i društveno-političkih zbivanja. Na taj je način unio nove teme u hrvatsku književnost, koje se razlikuju od tema pisaca koji su prije njega obrađivali probleme malog čovjeka. Cesarec je svojim umjetničkim stvaranjem pridonio jačanju radničkog pokreta unoseći optimizam i borbenu svijest u redove proletarijata.
Njegove su pjesme (prvi stihovi) nastale u tamnici i one su izražavale protest protiv političke protunarodne stvarnosti i socijalne nepravde dok su ostale ispjevane za samoga rata (u okupiranoj Srbiji) i one su obojene još dubljim ljudskim osjećanjem za pravdu i istinu, socijalnim osjećajem i predosjećanjem lučonoše koji svojim političkim vjerovanjem nagovještava novi društveni poredak, novi život. One govore i o ličnim trzajima i bolima i lirskom doživljavanju »na prijelazu« i u »času velikog izlaza«; one podižu revolucionarnu borbu za ideale kojima se neopozivo priklonio.
Tu zapravo možemo govoriti — kako je to dobro istaknuo kritik Šime Vučetić pišući o Cesarcu kao pjesniku — o politički naglašenom ciklusu, o nekoj vrsti političke poezije često revolucionarno shvaćene, natopljene internacionalističkim idejama i političkim parolama, napisanih u novom političkom duhu i gledanju u budućnost, dijametralno različitom od vremena u kojem je pjesnik živio.
»Bez razumijevanja ove poezije nema punog razumijevanja Cesarčeve ličnosti, uopće njegovih intimnih strana, očitovanih baš u stihovima i možda u njima, stanovitim dijelom, najbolje i dokumentiranih… Treba priznati mjesto Cesarčevu ciklusu stihova, karakteru njegove poezije u onoj našoj lirskoj plimi uglavnom između 1914. i 1924. godine, kad su se ispoljile naše velike lirske vrednote, što su postale temeljem cijeloj poznijoj poeziji… Cesarčev humanizam, njegov plameni i plemeniti glas, vjera u slobodu i čovječnost, borba za vlastitim ja i revolucionarni optimizam, ono proletersko osjećanje svijeta, stvari, ljubavi i ljudskog stradanja…« (Vučetić).
Ime pjesnika Augusta Cesarca upisano je u našoj književnosti kao veliko i svijetlo ime književnika-borca i revolucionara koji je čitav svoj život posvetio borbi radničke klase za njezina prava i za slobodu svog napaćenog naroda. (Ladislav Žimbrek).
Izvor: Tačno.net