Balkan ponovno, u trenutku kad se bilježi novi uspon radikalne desnice, kao da progovora jezikom pravednih. U Srbiji se to ogleda kroz jake pojedince koji predstavljaju krucijalni temelj za mijenjanje stvari, eventualnu promjenu ljudi na političkoj sceni, humaniziranje sistema u cjelini. I u Bosni i Hercegovini ima takvih, vrlo svjesnih da ne progovorimo li kad nas ugnjetavaju privatno ili službeno, pitanje je hoćemo li ikad više biti u prilici da kažemo.
“Drugarice i drugovi smrt fašizmu! Imam dobru vest za sve nas. Pobedit ćemo!” Ovim se riječima na protestu “Mural mora pasti” okupljenim u Beogradu obratila Aida Ćorović, aktivistkinja za ljudska prava, žena koja je podigla na noge balkansku javnost, i nemalo uzdrmala srbijansku političku scenu, kada je nedavno jajima gađala mural posvećen Ratku Mladiću, osuđenom ratnom zločincu.
Potom je kratko privedena u policiju i nije odustala, a oko nje su se na skupu “Mural mora pasti” okupili brojni borci za ljudska prava Srbije. Okružilo ih je jako policijsko osiguranje, a nikako nije falilo ni provokacija profašističkih grupa, pristalica Ratka Mladića, sve uz uobičajenu terminologiju svih srbijanskih decenija od ‘90ih do danas. “Ustašo, ustašo” čulo se iz krugova onih koji se protive ovakvim građanskim otporima, a bilo upućeno režiseru Stefanu Filipoviću koji se u tom trenutku obraćao na protestu “Mural mora pasti”.
Balkan ponovno, u trenutku kad se bilježi novi uspon radikalne desnice, kao da progovora jezikom pravednih. U Srbiji se to ogleda kroz jake pojedince koji predstavljaju krucijalni temelj za mijenjanje stvari, eventualnu promjenu ljudi na političkoj sceni, humaniziranje sistema u cjelini. I u Bosni i Hercegovini ima takvih, vrlo svjesnih da ne progovorimo li kad nas ugnjetavaju privatno ili službeno, pitanje je hoćemo li ikad više biti u prilici da kažemo.
“Mislim da su nam ti pojedinci još jedina nada koja je preostala i da oni koji trenutno imaju moć to i vide. Upravo zbog toga pribjegavaju različitim metodama zastrašivanja, a u današnjici to često znači da ljude zastrašuju putem društvenih mreža. To budu orkestrirane kampanje protiv pojedinaca i manjih grupa ili organizacija koje drugačije misle. Trenutno, takve situacije najviše odgovaraju onima koji imaju političku i ekonomsku moć i kojima je cilj da stanje ostane takvo kakvo jeste zauvijek” govori za Udar prof.dr. Lejla Turčilo, redovna profesorica na Odsjeku Komunikologija Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. I sama je bila pod udarom radikalnih grupa na internetu, pokušali su je maksimalno degradirati u profesionanom smislu, vrijeđali je i optužili “za negiranje genocida”, za “mržnju prema Poslaniku Muhamedu s.a.w.s.”.
“Istinski mi je zasmetalo to što mi danas zovemo online ili digitalno uništavanje reputacije i to se u mom slučaju stvarno desilo. Bez ikakvog argumenta, potpuno klevetnički, počeli su iznositi vrlo neosnovane, neutemeljene otužbe. U mom slučaju navodno negiranje genocida, a sve zbog mog ranijeg direktnog govorenja o nekim nezakonitostima u akademskom prostoru, na Univerzitetu u Sarajevu. Zasmetalo mi je zapravo to što se, bez ikakve osnove, preko anonimnih i desničarskih portala u javnom prostoru BiH može univerzitetskom profesoru, prije svega, potom i nekom ko je žena, tek tako nalijepiti neka etiketa i na osnovu te etikete poslije izazvati lavinu negativnih komentara, prijetnji smrću itd“, kaže profesorica Turčilo vrlo svjesna da se dešava novi uspon ekstremne desnice kojima je govor mržnje itekako blizak. Na naše pitanje vraća li se fašizam na ove prostore, samo u novim oblicima, odgovorit će: “Nisam sigurna da li to možemo etiketirati kao fašizam, kao najveći stadij tog ekstremnog nacionalizma, ali vidim da jača ta jedna ekstremna nacionalna desnica koja onda ne bira sredstva da se obračunava sa svojim oponentima. I ta sredstva su zaista na granici izazivanja i fizičkog nasilja u brojnim slučajevima, ne samo u mom. Osobama se stavljaju mete na čelo, etiketiraju ih, ne biraju se sredstva da se one unište, pa i fizički”.
Upravo o napadima na žene, o tekovinama borbe za žensku ravnopravnost, o naslijeđu koje vučemo iz doba antifašističkog pokreta žena, govorilo se nedavno na online panelu u organizaciji Centra za mlade Kvart iz Prijedora, a u saradnji s Friedrich Ebert fondacijom u Bosni i Hercegovini. Skup je to bio hrabrih žena, majki koje su štitile budućnost svoje djece, djevojki koje su hrabro iznijele istinu o svojoj seksualnoj orijentaciji, aktivistkinja za ljudska prava. One nemaju dilemu da fašizam na balkanskim prostorima poprima neke nove oblike, pa se stoga i metode borbe moraju mjenjati. U tom pravcu smatraju da žene antifašistkinje novim generacijama mogu biti inspiracija za upornost, dosljednost, borbu za drugačije uslove života i rada u kojoj će se, ma za što da se ljudi bore, prepoznati svi oni koji se i sada suprostavljaju sistemu i lošim odlukama, ili barem nastoje da poprave stvari zbog boljitka novih naraštaja.
“Mislim da žene antifašistice nisu ni slutile šta će značiti njihova borba za naslijeđe. U njenoj je srži borba za jednak tretman žene i velika je šteta što mi to naslijeđe ne cijenimo na pravi način, ne inspirišemo se njime dovoljno, bavimo se nekim revizionizmima, dozvoljavamo da brišu ulice koje nose njihovo ime, umjesto da se suprostavimo, da koristimo njihovo iskustvo. Dakle, mi možemo reći danas da smo kao nešto i napravile. Međutim, na papiru možda jesmo, ali generalno NE” smatra Maša Durkalić iz Inicijative žena BiH.
Primjeri iz prakse, spušteni na život pojedinca ili na život cijele zajednice koja trpi, su sve češći. Od borbe stanovnika Kruščice za vodu, preko borbi pojedinaca u Banjoj Luci da se javnosti obznani truje li taj grad piralen iz Incela, do protesta protiv zidova na rijeci Drini u Goraždu. A kada o diskriminaciji govori jedna mlada Romkinja iz Tuzle, ona će prvo o borbi djece Roma protiv tradicije, pa onda i sistema.
“Mi kao Romkinje, dvostruko smo diskriminirane. Romska djeca, prvo, imaju otpor unutar svoje porodice. Djeca bi htjela da se obrazuju, ali ih roditelji ne podržavaju. Traže da rade. I kada ta prva borba prođe, ako prođe, onda dođe borba za posao” kaže Admira Biberović predsjednica Udruženja Euro Rom iz Tuzle.
Završila je medicinsku školu, upisala Poslovnu psihologiju, ostalo joj da odbrani diplomski rad. I sve to zahvaljujući roditeljima koji su joj pružili punu podršku, ali i zahvaljujući činjenici da živi u mještovitoj zajednici, u naselju Mosnik u Tuzli. Po završetku medicinske škole odradila je pripravnički, odbranila i državni, dobila licencu za rad. Tri puta se javljala na konkurs za posao u jednoj zdravstvenoj ustanovi na području Tuzle, u primarnom dijelu zdravstvene zaštite.
“Tri puta sam aplicirala i svaki put bi mi odgovorili da mi nedostaje prijavni obrazac. Znači, uvijek bi se baš ta dokumentacija negdje izgubila. Prijavni obrazac, zamislite!! “
Prošle godine, u vrijeme najžešće Covid pandemije, Admira se prijavljuje na konkurs za rad u zdravstvenoj ustanovi na Gradini u Tuzli.
“Ušla sam u uži krug i javljaju mi putem maila da se javim na pismeno i usmeno testitanje. Na usmenom testiranju dobijem maksimalan broj bodova. Na pismenom od mogućih 10 bodova, imam 9. Javljaju mi da sam sve prošla, ali za deset dana izlazi lista. Mene nema. Odbijena sam” svjedoči Admira i pojašnjava da je bila zakinuta za dodatne bodove na koje je imala pravo, kao pripadnik manjine.
“U rodnom listu piše da sam Romkinja. Po konkursu imali smo prednost dobijanja boda na to, ali ništa nisam dobila. Nazvala sam tu ustanovu, rekli su mi da nigdje u Zakonu ne stoji da mi moraju dodati bod. Onda sam kontaktirala ombudsmene i OSCE se uključio, sve romske organizacije, bili smo stava da idem sa žalbom. Nazvala sam tu zdravstvenu ustanovu na Gradini, tražila da mi kažu šta treba priložiti uz žalbu, a žena iz te ustanove kaže mi ‘Nemoj se sad žaliti, uskoro će biti još jedan poziv, pa ćemo mi vidjeti da se sve to sredi’. Ja sam bila odlučna da idem sa žalbom. Međutim, oni poništavaju konkurs i sve propada, tako da nisam uspjela tužiti. Sada…izgubila sam volju. Izlazili su novi konkursi, ali nisam se još odlučila da ponovo krenem u sve to”, kaže Admira.
Slično razočarenje otjeralo je brojne mlade ljude iz ove države. Od stotinu štićenika Udruženja Euro Rom iz Tuzle približno 40% ih je otišlo ili planira otići, prvenstveno iz finansijskih razloga, ali i drugih. Poput stalnih trvenja vlastodržaca, vještačkog dizanja tenzija među narodima, ali i diskriminacije Roma u pojedinim sredinama. “Sjećam se jednog dječaka iz Gradačca koji je zbog diskriminacije htio napustiti srednju školu. Vrijeđali su ga, dobio je i tjelesne povrede, samo zato što je Rom, šikanirali su ga pojedinci iz te sredine. Uspjeli smo ga zadržati da završi srednju školu, ali je potom otišao” priča Admira.
Odlaze i mladi Hercegovine. I nema pravila u tome. Momci i djevojke od 20 godina, srednjovječni, porodice…
“Čujete da su svima u vlasti puna usta priče o zadržavanju mladih, stvaranju boljih uslova za privrednike itd, a djeca nam odlaze jer su shvatili, ako nisi u vodećoj stranci, nisi njihov pristaša, ne slijediš njihovu ideologiju, omladini ne preostaje ništa drugo nego da se povuče. Na sceni su ultranacionalizam i populizam koji se dobro prepliću, koji su dobro upakovani, a sve isključivo za dobro i interes nekolicine pojedinaca”, govori Tamara Isaković koju, u Stocu u kojem živi, vladajući i ne prihvataju najbolje, jer šta će im predsjednica Udruženja antifašista i boraca narodno-oslobodilačkog rata (UABNOR) koje, kaže, nikad ni marke jedne nije dobilo od općine.
“U Stocu sada imate, čini mi se, najmasovniji odlazak mladih ljudi. Iza rata su se vraćali, sada listom odoše. Ovdje imamo decenijama dvije vodeće strukture, tvrdokorni HDZ i SDA. Javna je tajna da oni usko sarađuju i ako nisi član tih stranaka nema posla za mlade. I moj stariji sin Adnan je otišao. U Mostaru završio komunikologiju, sad je u Kanadi. Međutim, sad se na ovim prostorima javljaju novi momenti, odlaze čak i oni koji su posao imali, odlaze mladi iz hrvatskog naroda, odlaze kompletne porodice, jer ambijent u kojem živimo nije normalan, pun je tenzija, čovjeku u jednom momentu bude dosta njihovih šupljih svađa, ljudi osjete da ne pripadaju tu” kaže Tamara. Rođena je Trebinjka, njen suprug Hajro je Stočanin. Početkom rata pobjegli su iz Trebinja, a 2002. trajno se odlučuju smjestiti u Stolac. “Vraćamo se na temelje kuće koja je minirana, zapaljena, znači došli nigdje ni u što, ali smo ostali. Zet nam daje stan, a po gradu stalno neke razmirice, siju strah. Ružna su to iskustva bila. Mirza mlađi sin izađe da se igra, dođe izbijen. Vremenom, to je godinama lijegalo i mislim da smo opstali zahvaljujući isključivo sopstvenoj upornosti. Međutim, i sada se u ovom gradu kao trakavica vuku dvije škole pod jednim krovom, ruše antifašističke spomenike, ekscesa nema iako to nikad nije isključeno, pogotovo pred izbore, jer je Stolac uvijek mjesto u kojem se očekuje nešto. To nešto se, mislim, izrežira”, zaključuje Tamara.
Izrežiran je i 2008. godine napad na organizatore Queer Sarajevo festivala. Tada su na otvorenom udaru radikalnih krugova bili pripadnici LGBTQ populacije. Huligani i vehabije su ušli među posjetioce, vrijeđali ih, došlo je do fizičkog nasilja, čulo se ”Ubij pedere” i slično. Te nemile scene još nisu izblijedile, ali došlo se u doba kada je moguće organizirati Paradu ponosa u Sarajevu koja je, kažu organizatori, protest kojim se poručuje da “nema slobode dok svi nismo slobodni”.
“BH povorka ponosa je prije svega protest za ljudska prava, bilo čija. Znači, nemoguće mi je organizovati protest za prava LGBTQ osoba, a da on ne uključuje borbu za prava žena, za reproduktivna prava, za prava bilo koje manjine, za naše rijeke, za slobodan javni prostor. Nakon tog protesta ja kao lezbejka u ovom društvu, želim da uživam potpunu slobodu, a potpuna sloboda nije ako u parku ne mogu sjediti zato što su tu izgradili banku ili ne mogu spoznati ljepotu prirode BiH zato što su je uništili sječom šuma, ili izgradnjom mini hidro-centrala. Sve je to usko povezano i za mene je to jedna borba” ističe Lejla Huremović aktivistkinja BH povorke ponosa. Nju i njene prijatelje sigurno raduje da nema više napada poput onih iz 2008. kada je iz Helsinškog komiteta stigla osuda napada i jasno istaknuto da je riječ o “čistom fašizmu”. No, bude orkestriranih napada putem društvenih mreža.
“Sve je ovdje zatrovano političkim i interesima pojedinaca gdje pokušavaju da uguše svaki pokušaj masovnog protesta, bio to pride ili borba za rijeke”, kaže Lejla i dodaje da zabrinjava kada ne reagiramo na pritiske koje su nevidljivi. “Mislim da je izazov u stvari tu još veći, jer se očekuje da je jedino legitimno izlaziti na ulicu i boriti se, ukoliko se doživljava neka vidljiva vrsta nasilja, dok apsolutno zanemarujemo sve one vrste nasilja koje su nevidljive, ekonomsko nasilje, psihičko, bilo koja vrsta uslovljavanja, ograničavanja i slično” zaključuje Lejla Huremović.
U tom pravcu je i njeno mišljenje da nam ne ide u prilog što se u odgoju i obrazovanju mladih skoro nikako ne dotičemo dobrih tekovina iz historije, a dobrim smatra sve ono što su žene revolucije okupljenje nekad u AFŽ -u dale i u nasljedstvo ostavile bivšoj državi, pa i ovim, bh. prostorima. Istog je mišljenja i aktivistkinja za ljudska prava Alma Midžić.
“Naše borbe za javne prostore, isto bi trebale biti prepoznate kao borba protiv fašizma. Mi smo, konkretno u Hastahani, pošto sam dio Inicijative Hastahana park, više puta pronalazili svastike nacrtane, pa su nam lijepili etikete da smo eko četnici, da ne volimo svoju zemlju, da smo protiv onih ili ovih. A u suštini mi smo se borili za slobodne javne prostore i slobodno učešće u donošenju odluka. Iskreno, zahtjev bilo koga, bilo države, privatnika, ili grupe građana koji žele da otuđe resurse da bi na njima gradili svoj konformizam, za mene je fašizam. I apsolutno, ono što vidim u BiH je pobuna protiv takvog načina upravljanja prirodnim resursima koja jasno zahtjeva da se građani moraju uključiti u donošenje odluka šta će tu biti, a resursi su i javni prostori i zrak i voda i neka zajednička dobra” naglašava Alma i ističe primjer Žena Kruščice čija je borba za vodu njihovog kraja brojnim bila inspiracija, npr ljudima iz organizacije Odbranimo reke Stare planine u Srbiji koji su poručili: “kad mogu žene Kruščice možemo i mi”.
Žene Kruščice i sada budno prate razvoj situacije u svom mjestu gdje su rijeku odbranile od izgradnje dvije mini hidroelektrane. Među njima je i Amela Zukan, majka troje djece. Ne razmišlja da ide bilo gdje, nastoji da svojoj djeci ostvari i ostavi što bolje uslove za život.
“Naša je rijeka Kruščica pitka voda, naše je mjesto turističko, prije rata smo imali tri hotela. U ratu je sve srušeno, a poslije rata namjenski se zapostavilo. Sada vidimo da je to bilo upravo zbog izgradnje mini hidrocentrala”, govori Amela i nastavlja: “Kroz borbu protiv izgradnje tih centrala imale smo starije žene od 70 ili 80 godina koje su znale po 24 sata sjediti na livadi, spavali smo noćima na otvorenom. Kifli smo pojeli, mislim, jedan šleper. Primali smo svakakve privatne poruke, prijetnje. 505 dana smo dežurali u jednom šatoru. Zima, puše, a mi ujutro idemo u smjenu, k’o na posao. I sve to zbog ljudi koji žele da stave tu vodu u svoj džep, koji ne razmišljaju o budućim generacijama, našoj djeci”.
Žene Kruščice ostat će upamćene po neobičnoj upornosti. Bile su žrtve, znale su sjesti na most da ne dozvole mašinama da prođu, pa bi ih rastjerivali pendrecima, tužili ih i sudili im. Rijeka Kruščica je još netaknuta, a one nikad opreznije.
“Određene stvari u našem mjestu smo promijenili. Do tada nikada nisu bile žene u mjesnoj zajednici. Tada smo mi stavili šest žena u Mjesnu zajednicu. Na tom je zboru građana bilo preko 600 građana i naša Tahira Tibold Mika je prihvatila ulogu predsjednice, a žena je preživjela sve i svašta prije i nakon toga, naša žena zmaj”, kazuje Amela Zukan i sjeća se da bi mašine pokušale prići rijeci svakih dvadesetak dana. “Zadnji put kad su mašine došle, nas je pet stalo ispred njih. Tu sam noć saznala da sam trudna, ali sam stala ispred, sa drugim ženama. Bile smo na sudovima, plaćale advokate, ali smo uspjele. Borimo se i dan danas, jer još ništa nije gotovo. Oni misle da smo odustali, da je narod umoran. Međutim, nećemo odustati. Nikad!” Investitori sada imaju problem više, jer žene Kruščice su svojom dosljednošću pridobile naklonost cjelokupne bh. javnosti. S tim u vezi profesorica Lejla Turčilo naglašava da svaki pojedinac puno može učiniti “koristeći dva modela moći”, glasanje na izborima i javno istupanje
“Ljudi se plaše, to je tačno, zato što se zaista dovode u vrlo neugodnu situaciju, a nerijetko i u opasnost ako drugačije misle. Međutim, baš zato je važno ohrabriti ih da javno govore i ne posustaju, bez obzira na okolnosti u kojima se poslije nađu i da u svakom slučaju to što im se desi kao posljedica, bilo da su napadi putem online prostora ili u stvarnom životu, apsolutno prijavljuju i na to reaguju” kaže profesorica Turčilo i zaključuje da se ne smijemo obeshrabriti i da vrijedi činiti promjene barem u svojoj lokalnoj zajednici.
Titove bitke, dakle, davno su izborene, a danas nam se boriti protiv drugih elemenata fašizma samo u novim oblicima. Kada ih pobijedimo, kako je to najavila Aida na početku naše priče, bit ćemo sigurno bolje društvo.
Izvor: Portal UDAR