Nakon što su fabrički pogoni „Rudi Čajaveca“ postali dio istorije i žive još samo u sjećanjima Banjalučana i nekadašnjih radnika, prema dosadašnjim najavama i medijskim natpisima i samački hotel „Čajavec“ u centru grada navjerovatnije postaće dio sjećanja.
piše: Mišo Vidović
Podsjećanja radi, „Rudi Čajavec“ osnovan je 1950. godine, a kako su u Banjaluku, u novoosnovanu fabriku počeli dolaziti stručnjaci, inžinjeri, tehničari, radnici iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije, javila se potreba za njihovim smještajem. Počelo se sa izgradnjom samačkog hotela i prema onome što je objavljeno u jubilarnom izdanju lista „Čajavec“,2000. godine, povodom obilježavanja trideset godina od osnivanja fabrike, 1951. godine „u maju završen prvi stambeni objekat za radnike `Čajaveca`, zgrada između bivšeg Doma za samce i hotela `Bosna`…“
Nekadašnji radnici koji su koristili ovaj stambeni objekat sjećaju se da su u tim vremenima imali na raspolaganju kvalitetan smještaj sa svim pratećim sadržajima. Vremenom „Čajavec“ počinje ulagati sredstva u izgradnju stanova za svoje radnike, pa prema pojedinim svjedočenjima, samački hotel početkom osamdesetih polako „gubi“ u prvobitnu namjenu-jedan dio i dalje funkcioniše kao samački smještaj, ali služi i kao kancelarijski prostor preduzeća. U sklopu objekta nalazila se i velika sala, korištena za brojne društvene i kulturne događaje.
Banjalučani se sjećaju i kino predstava u sali „Čajaveca“ kada su, između ostalog, mogli pogledati i projekcije tada popularnih filmova, poput „Kozare“, reditelja Veljka Bulajića. U sali se održavale plesne večeri, šesdesetih i sedamdesetih svirale i nastupale brojne banjalučke rok -grupe. Ovaj prostor, često ističu banjalučki muzičari, bio je svojevrsni „temelj“ rok-scene u gradu na Vrbasu. Slobodan Rašić-Bobara, banjalučki fotograf i umjetnik, prisjetio se čuvenih gitarijada početkom sedamdesetih godina, pa i nastupa grupe po imenu „Rimsko pravo“ u kojoj su svirali njegovi prijatelji. Podsjetio da je u „Čajavecu“ početkom sedamdesetih nastupila i grupa „Jutro“, koja će ubrzo postati „Bijelo dugme“. Koncerta grupe „Jutro“ sjeća se i po tome što je Goranu Bregoviću u jednom trenutku pukla žica na gitari. Jedna od urbanih legendi kaže i da je Bregović prije koncerta zamolio okupljene pred salom da pomogu članovima benda unijeti i postaviti opremu. “Ne možemo, nešto smo prehlađeni“, glasio odgovor na Bregovićevu molbu. Treba pomenuti da se pored ulaza u salu nalazile i prostorije KUD „Karlo Rojc“, a poslije KUD „Čajavec“, koje je osvojilo brojne nagrade i u inostranstvu.
Osamdesetih godina ovdje počinje sa radom kultni banjalučki muzički klub „Sebastijan“. Osim redovnih večeri kada su se puštala i slušala najnovnija muzička ostvarenja, nastupao je i matični klupski bend, uglavnom sastavljen od iskusnih banjalučkih muzičara, sa repertoarom baziranih od klasika i standarda rokenrola. Banjalučki bendovi imali su priliku da se okušaju na bini „Sebatijana“- čitav jedan niz zajedničkih nastupa, gitarijada, pa i samostalnih koncerata. Ne treba zabiraviti ni činjenicu da su „Sebastijanu“ osamdesetih godina svirala i nastupala i mnoga od najznačajnih imena tadašnje jugoslovenske rok-scene. Trebalo bi vremena i prostora da se svi nabroje koji su se popeli na binu „Sebastijana“.
U neposrednoj blizini nalazio se i Stadion sportskih igara „Čajavčev“ ili „mali Borčev“, kako su ga još zvali Banjalučani. Na Stadionu sportskih igara, koji je sagrađen 13. septembra 1952. udareni su temelji banjalučkog sporta. Rukometaši Borca su na njemu osvajali šampionske titule i kupove tadašnje države, uspjehe su nizali košarkašice Mladog Krajišnika, košarkaši Borca, bokseri Slavije. U julu 2002. godine tadašnje gradske vlasti donose odluku da sruše Stadion, nepunih pedesetak dana prije njegovog 50. rodjendana. Stadion je, zapisali su hroničari, banjalučki objekat – spomenik koji je imao svoju objektivnu historijsku vrijednost, objekat koji je mogao, trebao i zaslužio da ostane i opstane kao svjedok slavne prošlosti banjalučkog sporta: boksa, košarke i rukometa posebno.
A niko više ne stanuje u samačkom hotelu “Čajavec”, sa bine “Čajevca” i “Sebatijana” ne čuju su zvuci rokenrola, sa Stadiona se ne čuje publika koja bodri i navija za rukometaše i košarkaše “Borca”, boksere “Slavije”, dugotrajnim aplauzom nagrađuje majstore malog fudbala….
Fotografije:
Mišo Vidović
parkicblogspot.com
fb stranica Banjalucka rock -scena osamdesetih
Autor: Impuls