IMG 20150415 135948

Da pravo i pravda nisu iste „kategorije“ , uvjeriće se nekadašnji radnici „Čajevca“ 2001. godine, kada su preko Razvojne organizacije sindikata „ROS-Čajavec“ podnijeli tužbe kako bi osporili privatizaciju preduzeća i stavili zabranu na prodaju imovine i kapitala. Proteklo je deset godina vode Vrbasom, dok je održano prvo ročište o njihovim tužbama.

Autor: impulsportal.net

“Kada čajevčevi radnici dobiju platu, to se osjeti u cijelom gradu. Kompletan trgovačko-ugostiteljski sektor u tih nekoliko dana ostvarivao je dvostruko ili trostruko veće prihode od uobičajenih. Čajavec je hranio svaku četvrtu porodicu u Banjoj Luci...“, osvanule su ove riječi u “Pravdi”, listu Razvojne organizacije „ROS-Čajavec“, u junu 2004. godine, kada je objavljen prvi, a ispostaviće se, i zadnji broj ove publikacije.

Te 2004. godine, „Čajevčani“, ono što ih je preostalo, mogli su samo sanjati da će dobiti platu, kao što je i za „zaposlene“ u ugostiteljsko-trgovačkom sektoru bila naučna fanstastika da će ostvariti dvostruko ili trostruko veće prihode. Međutim, da pravo i pravda nisu iste „kategorije“ , uvjeriće se nekadašnji radnici „Čajevca“ 2001. godine, kada su preko Razvojne organizacije sindikata „ROS-Čajavec“ podnijeli tužbe kako bi osporili privatizaciju preduzeća i stavili zabranu na prodaju imovine i kapitala. Proteklo je deset godina vode Vrbasom, dok je održano prvo ročište o njihovim tužbama. Iako su tužbenim zahtjevima radnici tražili naknadu štetu u visini od 250 miliona maraka, javna je tajna da advokati nisu iskazali baš prevelik interes da ih zastupaju.

S druge strane, famozni „projekat“ nazvan Komisija za reviziju privatizacije državnog kapitala u preduzećima u RS u slučaju „Čajevca“ pokazao se kao totalni promašaj. Jedini „rezultat“ koji je komisija „pronašla“ jeste onaj o „postojanju osnova sumnje o nezakonitoj privatizaciji”. I dok je radničke tužbe pokrivao sve deblji sloj prašine u sudskoj arhivi, u nekadašnje pogone i fabrike “Čajevca” useljavaju se neke druge “djelatnosti”, koje sa elektronskom industrijom nemaju ama baš nikakve veze. Nekadašnje radnike, pa i bivše fabričke rukovodioce u godinama koje je “pojela” privatizacija, kažu “spo­pa­dne mu­ka sva­ki put ka­da pro­đu po­red fir­me u ko­joj su pro­ve­li ra­dni vi­jek i ka­da vi­de šta je os­ta­lo od preduzeća sa godišnjim izvozom proizvoda vrijednih desetine miliona dolara”.

Ogorčeni načinom kako je privatizacijom preduzeće dovedeno do uništenja ne mogu, a da ne ustvrde kako je sve “urađeno po volji političkih moćnika koji su imovinu preduzeća prodavali po knji­go­vod­stve­noj, umjes­to po trži­šnoj vri­je­dnos­ti”. Mada je prema njihovim tvrdnjama imovina preduzeća prije privatizacije bila procijenjena na 73 miliona eura i danas je, kažu, “otvoreno pitanje koliko je tačno novca zarađeno privatizacijom".

Nema odgovara ni gdje je završilo oko 20 miliona dolara koje je “Čajavec” zaradio u inostranstvu. Ima još otvorenih pitanja na koja se negdje skrivaju odgovori, tvrde bivši radnici, i napominju da veliki broj njih nije dobio ni feniga, a kamoli koju marku, na konto neisplaćenih plata, dok su im “kamen oko vrata” bili neuplaćeni doprinosi prilikom ostvarivanja prava na penziju. Uglavnom, tako je završena priča o nekadašnjem privrednom gigantu, koji je u vrijeme dana slave i ponosa kroz fabričke kapije “primao” i više od 10.000 radnika. Ponekad se “provuku” i tvrdnje da su pojedine firme iz sastava “Čajevca” i danas mogle opstati i raditi. Nažalost, puste želje i ubjeđenja su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. (Ne)zvanično, preduzeće “Rudi Čajavec” još postoji?!

Natpis na nekadašnjem samačkom hotelu u centru Banje Luke “svjedoči”, kao što je i nijemi “svjedok” i poneka tabla sa fabričkim logom, u bivšem fabričkom krugu, na vratima, iza kojih vjerovatno nema ništa, osim “u ladici penkala što ne pišu, i jedna spajalica…” Stihovi su ovo Seada Mulabdića, iz pjesme “Pred kapijom Čajevca”, objavljenoj u publikaciji “Banjalučki žubori”, 2012. godine. Ovom prilikom prenosimo pjesmu u cijelosti:

          “…Sanjam,

          hodam fabrikom

          pustih hodnika,

          zatvorena menza

          bez radnika.

          Na zidu slika Maršala

          ozbiljna lica,

          u ladici

          penkala što ne pišu

          i jedna spajalica.

          Pred kapijom

          čuvar drijema

          dok prolazi

          smjena nijema…”

Rudolf Rudi Čajavec, partizanski pilot i narodni heroj poginuo je 4. jula 1942. godine u okolini Banje Luke. Nakon osam godina, 1950. godine Vlada FNRJ (Federativne Narodne Republike Jugoslavije), donosi odluku o osnivanju državnog preduzeća „Rudi Čajavec“, a “1954. i 1955. godine počinje razvoj i osvajanje 11 proizvoda iz oblasti autoelektrike i 10 novih proizvoda elektronike“, zapisano je u listu “Pravda“. Proizvodnja radio-prijemnika „Tara“ i tranzistorskog radio-prijemnika „Slavuj“, započela je 1957. godine, naredne, 1958. počela je „proizvodnja televizora i, zbog razvoja lepeze novih programa, proizvodnja se grupiše u tri oblasti - pogona: profesionalna elektronika, elektromehanika i komercijalna elektronika“. Proizvodnja televizora “počinje od uvoznih dijelova iz „Philipsa“, dok su drvene kutije za televizore bile ruku djelo zaposlenih drvne industrije „Vrbas“.

Prema sjećanjima nekadašnjih radnika “Čajevca”, 1958. godine, “uzima se Philipsova licenca za crno-bijele televizore, da bi se 1959. prešlo na veći Philipsov ekran, a tada je u gradu bilo samo desetak takvih televizora “. Tako je ponovo poletio partizanski pilot “Rudi Čajavec”, a u godinama koje su uslijedile preduzeće stvara široki proizvodni asortiman iz oblasti elektronike i elektronske industrije, namjenske, odnosno, vojne industrije. Shodno povećanju obima proizvodnje, raste i potreba za radnom snagom: zapošljava se sve veći broj kvalifikovanih i visokvalifikovanih radnika iz elektronske i mašinske struke.

U “Čajevcu” djeluje i veliki broj stručnih kadrova-inžinjera, magistara, doktora nauka, imaju značajnu ulogu u razvoju proizvodnje, ali isto tako radom u fabričkim institutima i naučno-istraživačkim centrima razvijaju nove tehnologije i tehničke inovacije. Da bismo potkrijepili ove navode, prelistali smo i novinske arhive. Banjalučki “Glas” u januaru 1985. godine objavljuje tekst “Pokretači pokreću dolare” o uspješnim poslovnim rezultatima na tržištu Sjedinjenih Američkih Država. Iste godine, novinari “Glasa” u tekstu “Domaća pamet štedi devize” opserviraju zavidan rezultat zaposlenih u “usvajanju proizvodnje domaće šasije za televizore.

19850114 2

1985010506 12

Nekadašnji “Čajevčani” često se prisjete vremena koje su proveli u preduzeću. Jedan od njih, inžinjer Milan Komljenović godinama piše i uređuje blog.

Njegove nekadašanje kolege s vremena na vrijeme pošalju svoja sjećanja, a ovom prilikom prenosimo dio onoga što je zapisao Aljoša Mujagić: “Odrastajući u Banjoj Luci, gdje se doselih iz Doboja davne 1953/54. godine, bio sam na neki način svjedok narastanja našeg grada i jedne od najvećih fabrika, Rudi Čajevca, u kojoj su mnoge moje komšije radile i provele svoj radni vijek. Prolazeći pored kapije fabrike u jutarnjim satima, rijeka zaposlenih je skretala pored portirnice i kao delta račvala se u manje dijelove koji su se završavali u raznim pogonima i zgradama. Poslije podne, ta ista rijeka, ali sada od malih potoka, sastajala se na kapiji u veliku rijeku koja se razlivala po gradu. Živjelo se od “Rudi Čajevca” i od nekoliko velikih preduzeća kao što su bili “Vrbas”, kasnije “Incel”, “Jelšingrad”, koji su davali život gradu, naročito kada se podijele plate. Priče mojih komšija, prijatelja polako su gradile u meni želju da i ja jednog dana započnem svoj radni vijek u fabrici koja je nosila ime narodnog heroja Rudi Čajevca uz čije se ime nezaobilazno vezalo i ime Franje Kluza, kao prvih partizanskih pilota koji ugradiše život u temelje socijalističke domovine”.

          Trebalo bi vremena i prostora da se ispiše sve što je izlazilo sa proizvodnih traka “Čajevca”. Za generaciju autora ovog teksta, rođenu šezdesetih godina, njegove prijatelje i poznanike, koji su osamdesetih godina svirali po banjalučkim bendovima, jedan proizvod pokazaće se kao zanimljiv. Iako gitarska pojačala “čajavec” nisu bila u rangu sa svjetski poznatim markama “marshall” ili “vox”, prema tvrdnjama pojedinih banjalučkih muzičara iz osamdesetih, “Čajavec je bio Čak Noris među pojačalima, nepoderiv”.

          - U sklopu “Čajavec-inžinjeringa moja audio-grupa radila je zvučne kutije i pojačala, GA. Da bismo reklamirali naša pojačala uzeli smo sastav “Bijelo dugme” i oni su jedan koncert u Beogradu odsvirali na našim pojačalima i zvučnim kutijama -ispričao je svojevremeno autoru ovog teksta Predrag Braco Babić, dugogodišnji radnik fabrike “Rudi Čajavec”. Kao “honorar” što su koristili opremu, svi članovi benda dobili su po kolor-televizor!!!

          Legendarni gitarista grupe “Smak”, Radomir Mihajlović-Točak, ipak nije imao tu čast da svog “fendera” ušteka u “čaju”. U ljeto 1986. godine (ako me sjećanje dobro služi), u Bašti sljezove boje, zakazan je nastup “Smaka”. Ako bismo se poslužili fudbalskom terminologijom - teren idealan za igru, publika “nabrijana” da nakon pauze u radu grupe, ponovo vidi i čuje Točka i “Smak”… Ali, tokom tonske probe pojačalo marke “marshall” otkazuje poslušnost. Nije crkao, ali se “marshall” “ugasio”, ni “glasa” od njega. Maltene, održavanje koncerta dovedeno u pitanje…

          - Moje prvo pojačalo je bilo “Čajavec”. Bio sam upoznao frajera koji je stvorio prva combo-50w “Čajavec”. Na koncertu “Smak”, kad im se pojačalo pokvarilo u Bašti sljezove boje, Mišo Vidović i ja prišli Točku i ja ga pitam bi li da ja donesem mog “Čajevca”. Iz njegovog pogleda mi je sve bilo jasno – prisjetio se prije nekoliko godina Amir Priganica, jedan od banjalučkih muzičara, načina na koji je legendarni gitarista eskivirao “čaju”. Koncert je ipak održan - na bini se pojavio drugi “marshall”, vlasništvo jednog od banjalučkih muzičara.

 IMG 20150415 141404

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU