foto: Slavica Jevđenić
Rješenje je u smjeni generacija. Svako drvo za života mora da ostane na mjestu gdje je klica svojevremeno pustila korijen. Doduše, ono se može razmnožavati i njegovi embrioni su nakratko slobodni, dok su još spakovani u sjemenke. Čim padnu sa drveta, putovanje može da počne.
Autor: Impuls
Neke vrste se pri tom veoma žure i zato opremaju podmladak finim dlačicama da bi, lak kao pero, mogao da odleti sa sljedećim vjetrom. Vrste koje polažu nadu u tu strategiju morale su da stvore veoma sitno sjeme da bi bilo dovoljno lako. Topole i vrbe proizvode takve male letače i mogu da ih pošalju na dugo putovanje. Prednost većeg dometa stiče se, međutim, nedostatkom jer zrnca jedva da sadrže rezervne materije. Proklijala klica vrlo brzo mora sama da se ishrani i zbog toga je prilično neotporna na nedostatak hranljivih materija ili sušu.
Sjeme breze, javora, graba, jasena i četinara malo je teže. Pošto ono ne može da leti sa bundom, drveće oprema svoje plodove pomagalima za let. Neke vrste, kao četinari, grade prave rotore koji snažno usporavaju pad. Ako ih uz to ponese oluja, mogu da lete čak nekoliko kilometara. Vrste s teškim plodovima, kao hrast, kesten ili bukva, nikada ne mogu da prevale toliko odstojanje. Zbog toga se potpuno odriču bilo kakvih pomagala u građi sjemena i umjesto toga skalpaju savez sa životinjiskim svijetom. Miševi, vjeverice i kreje vole sjeme koje sadrži ulje i skrob. Oni ih skrivaju kao zimnicu u šumskom tlu, a onda ih često više ne pronalaze ili im nisu potrebni.
Često životinje ostavljaju svoju zimnicu kraj samog panja moćne bukve, čije bukvice sakupljaju. Kada se useli miš, pred ulazom možete pronaći nagomilane prazne čaure bukvica. Nekoliko metara dalje, na otvorenom šumskom tlu, prave barem nekoliko skladišta. Ponekad se gladna šumska sova pobrine da miš završi kao obrok. Tada, zalihe poslije smrti miša proklijaju sljedećeg proljeća i postaju nova šuma.
Kreja omogućava sjemenke teške kategorije da prevali najduži put. Ono prenosi hrastov žir i bukvice čak nekoliko kilometara daleko.
Vjeverice uspijevaju da ih odnesu samo nekoliko stotina metara.
Osvajanje novog životnog prostora potrebno je prije svega zbog stalne promjene klime. Naravno, ona se mijenja veoma sporo i tokom mnogo vijekova, ali jednog trenutka i pored sve tolerancije postaje pretopla, previše hladno, suvo ili vlažno za neku vrstu. Tada ona mora da ustupi mjesto drugima, što znači da se seli. Takva migracija se trenutno odvija u našim šumama.
foto: Slavica Jevđenić
Na ovaj prirodni proces ledena doba imaju snažan uticaj.
Kada kroz vijekove postaje sve hladnije, drveće se mora povući u južnije predjele. U slučaju da se prelaz odvija polako, tokom nekoliko generacija, preseliće se u sredozemlje. Ali ako led brže napreduje, pregaziće šume i progutaće spore vrste. Tako je prije tri miliona godina, pored crvene bukve, koja je i danas odomaćena, ovdje živjela i američka bukva. Dok je crvena bukva uspjela da savlada put do južne Evrope sporija američka bukva je izumrla. Jedan od razloga bili su Alpi, prirodana barijera koja je drveću prepriječila put za bjekstvo.
Najsporiji migrant je evropska jela, naša jedina domaća vrsta jelke. Evropska jela je kao većina vrsta preživjela ledeno doba u južnoj Evropi, vjerovatno u Italiji, balkanskim državama i Španiji. Odatle se selila za drugim vrstama, ali tek brzinom od trista metara godišnje. Smreke i borovi su stekli prednost jer im je sjeme daleko lakše i može bolje da leti.
Iz knjige Tajni život drveća
Peter Voleben