Giordano Luca: Adonisova smrt
Mnogi se slažu da je život bez ljubavi prazan, da nas ljubav ispunjava i unosi toplinu i bogatstvo u život kao ništa drugo na svijetu. To će shvatiti samo oni koji su osjetili toplinu u srcu i leptiriće u trbuhu.
Prisjetimo se nekih velikih ljubavi iz grčke mitologije.
Hero i Leander
Jan van den Hoecke: Hero oplakuje mrtvog Leandra
Leander je živio na azijskoj strani Helesponta (Dardanela), a zaljubio se u prekrasnu Afroditinu svećenicu Hero, koja je živjela u osamljenoj kuli na suprotnoj strani tjesnaca. Da bi do nje došao, morao je preplivati tjesnac čije brze i jake morske struje zaljubljenom Leandru nisu bile prepreka. Svake je noći preplivavao Helespont orijentirajući se prema svjetiljci koju je na prozor stavljala Hero. Ali, jedne kobne, tamne noći olujni je vjetar ugasio plamen svjetiljke. Leander se izgubio i stradao u vrtlogu morskih struja i valova. Hero je probdjela noć u iščekivanju i zebnji. U svitanje je ugledala beživotno Leandrovo tijelo koje su valovi, vođeni voljom sudbine, izbacili upravo na stijene ispod kule u kojoj je živjela Hero. Iz očaja, lijepa se djevojka bacila s prozora kule, a stijene su postale njihov posljednji zajednički ležaj.
Orfej i Euridika
Jean-Baptiste-Camille Corot: Orfejvraća Euridiku iz podzemlja
Orfej, sin boga Apolona i muze Kaliope, najveći pjevač i glazbenik grčkih mitova, bio je umjetnik čudesne nadarenosti: kad bi zazvonila njegova lira, a on zapjevao, divlje bi zvijeri dolazile k njemu iz šuma, ptice bi slijetale oko njega, drveće i stijene bi se pomicale kako bi mu bile bliže – vuk je ležao pored janjeta i ganuto ga slušao, a krošnja platana ne bi bacala sjenu na poljski cvijet – u prirodi bi zavladao savršen sklad i mir.
Osim po umjetnosti, Orfej je ostao poznat i po svojoj velikoj ljubavi prema svojoj mladoj ženi Euridiki. Ali, sreća je kratko trajala – Euridika je nagazila na zmiju otrovnicu, a kad je Orfej dotrčao, čuvši njezin krik, već je bila mrtva. Obuzela ga je beskrajna tuga koja se pretvorila u očajanje, a zatim u odluku da poduzme nešto za što do tada nije skupio snagu ni jedan smrtnik: odlučio je poći u podzemni svijet i zatražiti da mu vrate Euridiku. Ponio je i svoju liru. Čarolijom svoje glazbe Orfej je smekšao starca Harona i on ga je u svom čamcu prevezao preko Stiksa, rijeke podzemnog svijeta.
Tada je Orfej stupio pred Hada i njegovu ženu Perzefonu. Zapjevavši pred njima pjesmu o svojoj ljubavi prema Euridici, zamolio ih je da mu je vrate u ime svoje vlastite ljubavi. Od njih on zapravo ne traži nikakav dar, nego jednostavno posudbu – ionako će je ponovo dobiti natrag kad završi svoj zemaljski život. A ako mu je ne daju, moli za drugu milost, neka njega uzmu u svoje carstvo gdje će živjeti pored njezine sjene. Orfejeva pjesma je ganula cijeli podzemni svijet. Tantal je zaboravio na svoju žeđ i glad, Sizif je prestao gurati svoj kamen, Iksionov kotač se prestao vrtjeti. Čak su i strašnim Erinijama potekle suze. Kad je Had vidio da se rasplakala i njegova žena Perzefona, obećao je da će ispuniti Orfejevu molbu pod jednim uvjetom: kad ga bog Hermes bude vodio iz podzemnog carstva nazad, poći će za njim strmim i tegobnim stazama i neće se okretati za Euridikom koja će ga pratiti sve dok se ne vrate u gornji svijet.
Orfej je oduševljeno pristao na Hadov uvjet i svladavao se uspješno dugi i mukotrpni put. Prije ulaska u tenersku provaliju, iza koje se već prostiralo carstvo živih, Orfeja je izdalo strpljenje. Okrenuo se plašeći se da je Euridika zalutala i klonula od umora: ali tada je opazio samo sjenu kako nestaje u daljini. Tako je sam bio kriv za njenu drugu smrt.
Uzalud je Orfej i drugi put pokušao ući u carstvo mrtvih. Neumoljivi Haron ga nije više htio prevesti na drugu obalu Stiksa. Sedam dana i sedam noći je sjedio Orfej gladan i žedan na obali Stiksa i naricao, molio i plakao. Bilo je uzalud. Na kraju se vratio u rodnu Trakiju. Tamo je živio tri godine usamljen izbjegavajući društvo ljudi, mrzeći pogledati žene, jer mu je uvijek lebdjela pred očima slika njegove Euridike. Jednom je sjedio na zelenom brežuljku i zapjevao uz liru. Odjednom se počela micati šuma, golema su stabla prilazila sve bliže, a divlje zvijeri i ptice dođoše slušati božanskog pjevača.
U to su vrijeme okolnim brdima jurile rulje tračkih žena, omamljene pićem, slavile su Dionizovu svetkovinu. Bile su ljute što je on prezirao sve žene nakon Euridikine smrti. Bacile su se na njega, rastrgle ga, a njegovu glavu i liru bacile u valove Hebra. Tako je Orfej otišao svojoj ljubljenoj Euridiki. Cijela se priroda zgrozila nad tim zločinom i zavila se u tugu. Čak su i stijene proplakale, a od njihovih suza su nabujale rijeke. I kad se bliži godišnjica Orfejeve smrti, priroda zapada u tugu. Najviše plaču Rodopske stijene i njihove suze se i dan-danas izlijevaju u rijeku Hebar, koja se danas zove Marica.
Adonis i Afrodita
Giordano Luca: Adonisova smrt
Adonis, sin ciparskog kralja Kinire, bio je tako lijep mladić da mu nitko od ljudi, pa čak ni od bogova , nije bio ravan. Nije mu mogla odoljeti ni božica ljubavi Afrodita. Bio je strastven i svaki je slobodni trenutak provodio u lovu. Zaljubljena Afrodita silazila je na zemlju i sama mu pomagala u lovu. Stalno ga je molila da lovi samo sitnu divljač jer se plašila da bi lov na krupniju divljač mogao ugroziti Adonisov život. Adonis je neko vrijeme slušao savjete, ali jednog dana ipak je odlučio poći u lov na vepra. U to se vrijeme lovilo kopljem ili lukom i strijelom pa je lov na vepra bio opasna pustolovina. Nakon što je ranio vepra, ranjena životinja ga je napala i usmrtila golemim očnjacima. Kad je Afrodita za to čula, obuzela ju je beskrajna tuga. Proklela je sudbinu, moćniju od bogova, i plačući pala na koljena pred najvišim bogom Zeusom. Zamolila ga je da joj dragog vrati makar i nakratko. Najviši bog se nad njom sažalio i zamolio Hada, boga podzemnog svijeta, da u proljeće Adonisa pusti iz svog mračnog carstva na zemlju. I tako Adonis samo pola godine ostaje u podzemnom svijetu, a pola godine živi na zemlji s Afroditom. Priroda se tada raduje, oblači u zelenilo i cvijeće, jer se Adonis vratio, a obuzima je tuga kad on ujesen ponovno odlazi u carstvo sjena.
Esak i Hesperija
Elie Delaunay: Smrt nimfe Hesperije
Nedaleko od Troje, na gori Idi, živjele su prelijepe planinske nimfe, a najljepša među njima bila je Hesperija. Esak (Aesacus ili Aisakos), sin trojanskog kralja Prijama i nimfe Aleksireje, bio je ludo zaljubljen u nju. Jednog je dana naišao baš u trenutku kad je lijepa nimfa na suncu sušila kosu. Ona se uplašila i počela trčati kroz šumu. Ali, nakon nekoliko koraka nagazila je na zmiju otrovnicu. Kad je Esak dotrčao da nje, već je bila mrtva. Očajan što je skrivio njezinu smrt, odlučio je sebi oduzeti život i skočio s visoke stijene u more. Ali, nije se utopio. Spasila ga je božica Tetija, žena boga Oceana, koja ga je prije pada u vodu pretvorila u pticu. Međutim, nije mu pomogla. Do danas se Esak nije pomirio ni sa svojom krivicom ni s time što ga je božica spasila jer se neprekidno s visina baca u more, roni u dubinu i opet iz nje izranja. Postao je ptica gnjurac.
Laodamija i Protesilaj
Kad je kralj Protesilaj trebao krenuti u pohod pod Troju, njegova se žena Laodamija nije mogla pomiriti s rastankom. Toliko ga je voljela da je dala napraviti brončani kip s njegovim likom kako bi ga svake večeri, poslije muževa odlaska, stavljala u krevet kraj sebe i tako ublažila svoju usamljenost i čežnju.
Protesilaj je volio svoju ženu, ali je, žudeći za slavom, ipak pošao u rat. Pod Troju je doveo četrdeset brodova i nestrpljivo iščekivao i želio da njemu pripadne slava da drugi iskoči na trojansku obalu. Znao je da treba biti drugi, a ne prvi jer je poznavao proročanstvo po kojemu će onaj tko prvi dotakne tlo Troje odmah poginuti. Ali, i ostali su znali za proročanstvo pa nitko nije htio prvi kročiti. Lukavi je Odisej bacio je svoj štit na obalu i spretno skočio na njega ne dodirnuvši tlo, pa je ostao živ. Čim je vidio Odiseja, Protesilaj iskoči, ali je odmah pao proboden kopljem, kako se i očekivalo prema proročanstvu.
Laodamija nije mogla preživjeti smrt voljenog muža, pa je molila bogove da joj ga vrate bar na jedan dan. Njezina žalost i ljubav bili su toliki da su ganuli bogove, koji su joj pristali ispuniti želju. Međutim, kada se Protesilaj trebao vratiti u podzemni svijet, Laodamija je oduzela sebi život i zajedno s njim otišla u carstvo sjena.
Psiha i Eros
John William Waterhouse: Psiha otvara zlatnukutiju
Psiha je bila tako lijepa da su joj se svi divili. Počeli su pričati da ona nije obična princeza, nego nova Afrodita. Počeli su je štovati kao božicu, a Afroditini su hramovi postali prazni. Afrodita je bila ljuta na nedopustivu ljepotu obične smrtnice i naredila je svom sinu Erosu da rani Psihino srce strelicom ljubavi tako da se zaljubi u najružnijeg muškarca na svijetu. U međuvremenu je Psihin otac posjetio delfsko proročište jer je tražio savjet kako svojoj najmlađoj kćeri naći muža. Dobio je odgovor da je treba u vjenčanoj haljini odvesti na visoku stijenu iznad ponora, gdje će mladoženja doći po nju. Bit će to odvratni zmaj s tijelom prekrivenim ljuskama. Kako je to bila volja bogova, kralj se morao pokoriti i ostaviti kćer na visokoj stijeni. Ali, dogodilo se čudo – dašak Zefira, boga zapadnog vjetra, podigao je Psihu i odnio je u dolinu ispod stijene. Učinio je to na zamolbu boga Erosa, koji je doletio do stijene izvršiti zapovijed svoje majke, ali se na prvi pogled zaljubio u Psihu.
Na kraju doline bila je raskošna palača u koju je ušla. Nevidljive sluškinje pripremile su joj kupku, hranu i postelju. Trebala je samo nešto zaželjeti i želja bi joj se odmah ispunila. Kad je, shrvana umorom, zaspala, prišao joj je mladoženja, ali to nije bio strašni zmaj, nego divni bog ljubavi Eros. Tako je počela živjeti u raskošnoj palači, danju usamljena, ali je noću uživala uz nepoznatog ljubavnika. Eros je tražio da mu obeća da nikad neće pokušati doznati kako on izgleda.
To je i učinila, bila je zadovoljna, ali ju je počela mučiti briga za sestre i roditelje koji nisu znali njezinu sudbinu. Zamolila ga je da joj dopusti susret sa sestrama. Iako ju je pokušao odgovoriti od te nakane i upozorio na opasnost, ona je ostala pri svom. Budući da su one došle do stijene gdje je Psiha nestala i tamo plakale, Eros je poslao Zefira da ih prenese u dolinu. Sestre su se obradovale susretu, ali kad su vidjele raskoš koja ju je okruživala, postale su ljubomorne.
Počele su je ispitivati o mužu. Ona im je samo rekla da je zgodan mladić koji puno vremena provodi u lovu. Darovala im je nakit i zamolila Zefira da ih odvede na stijenu iznad doline. One roditeljima nisu ništa rekle o Psihinoj sreći, nego su počele kovati planove kako se domoći njezina bogatstva. Psiha to nije mogla ni naslutiti, već je, kad je saznala da očekuje dijete, zamolila Erosa za još jedan susret sa sestrama. Eros joj je ispunio želju. Sestre su glumile radost zbog djeteta i ponovno je počele ispitivati o mužu. Budući da je ona zaboravila što im je rekla prošli put, sad je odgovorila da je to gospodin srednjih godina koji se bavi trgovinom. Sestre su zaključile da ona zapravo ne zna tko joj je muž i počele je uvjeravati da joj je muž odvratni ljuskavi zmaj o kojemu je govorilo proročanstvo. Nagovorile su je da se sama uvjeri. Rekle su joj da sakrije ispod noćne posude svjetiljku i, kad on zaspi, osvijetli mu lice pa će saznati tko je on. Dale su joj nož da ga ubije i uvjeravale je da je to jedini način da se spasi.
Psiha je pod utjecajem sestara odlučila prekršiti obećanje dano zagonetnom ljubavniku. Kad je on zaspao, uzela je nož i svjetiljku i prišla mu. Vidjela je da je njezin dragi bog ljubavi, Eros. On se prenuo iz sna i, ljut što je ona prekršila obećanje, htio je odmah odletjeti. Psiha je brzo obgrlila njegove noge i u sljedećem trenutku oboje su letjeli visoko u oblacima. Ubrzo je Psiha izgubila snagu, a Eros ju je silno volio pa nije htio da ona pogine. Vratio ju je na zemlju i s gorčinom joj prebacio njenu izdaju. Kad je odletio, očajna Psiha se bacila u obližnju rijeku. Ali, vodena struja ju je, iz ljubavi prema Erosu, izbacila na obalu.
Kad se nije mogla ubiti, odlučila se osvetiti sestrama. Najprije je otišla starijoj i rekla kako se u nju zaljubio njezin muž kad ju je potajno vidio za posljednje posjete i da otad samo o njoj misli. Sestra je na to pohitala do stijene i skočila u nestrpljenju da se što prije susretne s Erosom. Zefir je nije prihvatio, jer mu nije bilo naređeno, nego ju je mirno gledao kako pada. Istu je sudbinu doživjela i druga sestra.
U međuvremenu je Afrodita doznala da ju sin nije poslušao i naredila je da joj dovedu Psihu. Kad je pred sobom ugledala ženu ljepšu od sebe i doznala da je Psiha trudna i da će ona tako postati baka, naredila je da bičuju Psihu, a zatim ju je i sama počela tući, čupati za kosu i parati joj haljinu. Na kraju joj je dala tri zadatka. Ako ih riješi, spasit će sebi život. Božica je pred nju rasula gomilu pšenice, ječma, prosa, maka, graha i leće, pomiješala zrnje i naredila Psihi da do večeri razdvoji zrnje u posebne gomile, inače će umrijeti. Nesretnoj su Psihi pritekli u pomoć mravi i zadatak je bio izvršen. Zatim joj je Afrodita naredila da donese čuperak vune od zlatnog runa divljih ovaca koje su pasle na drugoj obali brze i opasne rijeke. Taj je zadatak obavila uz pomoć trske koja joj je savjetovala da pričeka dok ovce za podnevne vrućine zaspu pa da tada skupi čuperke vune koji su se uhvatili za grmlje na njihovom putu na pašu.
Kao treći zadatak Afrodita je naredila Psihi da donese vodu s izvora nad strmom, klizavom stijenom koji su čuvali uvijek budni zmajevi. Zeusov orao pomogao je Psihi pa je izvršila i taj zadatak. Afrodita je doznala da je zadatke riješila uz tuđu pomoć pa joj je postavila još jedan – teži od ostalih. Psiha je morala sići u carstvo sjena i od božice Perzefone, žene vladara podzemnog svijeta, izmoliti kutiju s čarobnom bojom. Shvativši da je to nemoguće izvršiti, popela se na visoku kulu i htjela skočiti i riješiti se svih patnji. Ali, to nije bila obična kula, nego je progovorila ljudskim glasom i savjetovala joj kako sići u podzemni svijet, kako se tamo ponašati i što učiniti da bi se sretno vratila. Posebno ju je upozorila da Perzefoninu kutiju nikako ne otvara. Kad se sretno vratila na gornji svijet, Psiha nije odoljela radoznalosti i otvorila je kutiju. Ali u njoj nije bila boja, nego ledeni san smrti. Dugo je Psiha ležala obuzeta snom smrti na povratku iz podzemnog svijeta. Kad je Eros ozdravio od boli koju mu je nanijela njegova draga, pošao ju je tražiti. Kad ju je našao, skinuo je s nje san, vratio ga u kutiju i nježnim ubodom strijele probudio. Naredio joj je da ode Afroditi, a on će se pobrinuti za ostalo. On je pošao potražiti Zeusa i obećao mu da će mu, ako dopusti da uzme Psihu za zakonitu ženu, pribaviti najljepšu ljubavnicu na svijetu. Zeus, iako bog, bio je slab na žensku ljepotu i odmah je pristao. Odmah je Psihu od smrtne žene uzdigao u božicu i predao Erosu za ženu. Na kraju se i Afrodita pomirila s tim i postala baka lijepe djevojčice koja je dobila ime Hedona.
Admet i Alkestida
Admet i Alkestida, reljef, 2. stoljeće
Admet, kralj Fere u Tesaliji, bio je poznat kao jedan od sudionika slavnog pohoda Argonauta. Kad se vratio s tog pustolovnog puta, zaljubio se u lijepu Alkestidu, princezu iz Jolka. Ali, njezin je otac proscima postavio neobičan i težak uvjet: trebali su u kola zajedno upregnuti medvjeda i lava. Kod Admeta je, po kazni koju mu je izrekao vrhovni bog Zeus, služio bog Apolon koji je bio zadovoljan Admetovim odnosom prema njemu. On je, na dan natjecanja, podario Admetu takvu snagu i spretnost da je uspio izvršiti zadatak. Tada se Admet oženio Alkestidom i odveo je u Feru gdje su živjeli kao sretan par. Apolon mu je i dalje pomagao. Izmolio je od božica Suđenica da, kad dođe vrijeme Admetove smrti, on ne mora umrijeti ako umjesto njega netko dragovoljno pristane otići u podzemni svijet.
Kobni je dan došao prije nego što se očekivalo. Admet je još bio u punoj snazi i Apolon je ponovno priskočio u pomoć, odlučan odgoditi vrijeme smrti i tako dati Admetu vremena da nađe zamjenu. Priča se da je to izveo tako što je napio Suđenice kako ne bi prekinule nit života. Admet je zatražio od ferskih prosjaka i beskućnika da jedan od njih pođe umjesto njega, ali svi su odbili. Na kraju je otišao do svojih roditelja. Iako su bili stari, nemoćni i bolesni i oni su ga odbili objašnjavajući da im je život još drag i da bi se on, kao i svi drugi, trebao pokoriti volji sudbine. Ali, kad je Alkestida saznala što se zbiva, odmah je odlučila poći umjesto voljenog muža. Iako ju je Admet preklinjao da to ne učini, legla je u krevet i ispila otrov. Upravo u trenutku kad je Alkestida sklopila oči, sluge su najavile gosta. Bio je to junak Heraklo, Admetov stari prijatelj. Admet je prikrivao tugu i naredio da se pripremi gozba za Herakla. Heraklu je bilo čudno što mu se Admet nije pridružio na gozbi i počeo je ispitivati sluge. Doznao je da je kraljica mrtva. Tada je Heraklo otišao u Alkestidinu sobu, naredio svima da izađu i sakrio se iza ležaja. Stigao je na vrijeme. Ubrzo su se čula krila boga Tanatosa, koji je dolazio odvesti Alkestidu u podzemni svijet. Heraklo je iskočio iz zaklona, zgrabio Tanatosa i stisnuo ga tako snažno da su mu kosti počele pucati. Bog smrti se otimao, udarao krilima, cvilio, ali Heraklo nije popuštao. Čekao je dok Tanatos nije počeo moliti za milost. Oslobodio ga je tek kad mu je obećao da će vratiti Alkestidu u život. Admet i Alkestida živjeli su još puno godina u slozi i ljubavi. Kad je Tanatos ponovo došao, bili su već veoma stari i zajedno su sišli u podzemni svijet.
Endimion i Selena
Sebastiano Ricci: Selena i Endimion
Endimion je bio lijep mladić, lovac ili pastir (a u jednoj inačici sin elidskog kralja Etlija) kojega je Zeus osudio na vječni san. U njega se zaljubila Selena, božica Mjeseca. Kad god bi se Selena na svom noćnom putu našla iznad špilje na gori Latmosu, spuštala se u duboku spilju gdje je Endimion spavao i nastojala ga probuditi poljupcima. Budući da joj to nije uspijevalo, bila je uvijek tužna, a i do danas je ostala žalosna kao i njezino svjetlo koje prosipa po zemlji. Prema nekim mitovima, Endimion joj je ipak uzvratio ljubav i imao s njom pedeset kćeri, upravo koliko je bilo mjeseci između Olimpijskih igara koje su se održavale u Elidi.
Preuzeto sa www.skolskiportal.hr