Rast cijena stanova, stagnacija plaća, demografski pritisci i pad javnih ulaganja u stanovanje u mnogim zemljama sve su veća prepreka dostupnosti stanovanja. OECD je objavio izvješće “Social housing: A key part of past and future housing policy” u kojemu daje pregled trendova u području društvenog stanovanja u državama OECD-a i EU.
Društveno stanovanje u nekim se državama naziva i subvencionirano, javno ili opće stanovanje, a odnosi se na stanovanje koje je dostupno ispod tržišne cijene i koje je ciljano, odnosno dodjeljuje se prema određenim kriterijima poput visine prihoda, državljanstva, dobi ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini. Društveno stanovanje (social housing) različito je od šireg pojma priuštivog stanovanja (affordable housing), koje pokriva širok spektar potpora poput različitih subvencija ili poreznih olakšica za vlasnike prve nekretnine.
Između 2015. i 2019., cijene nekretnina povećale su se u 31 državi OECD-a, a cijene stanarina povećale su se u gotovo svim državama OECD-a. Od posljednje financijske krize 2008., cijene nekretnina rasle su brže od prihoda u 21 od ukupno 33 države OECD-a za koje su dostupni podaci. Kao rezultat, priuštivost stanovanja postala je manja, a više od trećine ljudi s niskim prihodima koji nemaju vlastitu nekretninu spadaju u kategoriju “preopterećenih troškovima stanovanja”, odnosno troše više od 40% raspoloživog dohotka na stanovanje.
U svim državama OECD-a i članicama EU, društveno stanovanje u prosjeku zauzima oko 6% ukupnog stambenog fonda sa 28 milijuna stanova. Međutim, razlike među državama su velike, gledajući prema veličini sektora društvenog stanovanja, opsegu, ciljanim skupinama i vrsti pružatelja. Neke države imaju velike sektore društvenog stanovanja koji zauzimaju preko 20% ukupnog stambenog fonda (Nizozemska, Danska i Austrija), dok u drugima socijalni stanovi zauzimaju manje od 2% stambenog fonda (npr. Latvija). U većini država OECD-a i EU na socijalne stanove otpada manje od 10% stambenog fonda. Uz veličinu, bitna karakteristika sektora društvenog stanovanja je i način dodjeljivanja socijalnih stanova. S jedne strane postoji univerzalistički model koji je, u teoriji, otvoren većem dijelu stanovništva. Primjeri univerzalističkog modela su Austrija u kojoj se 80% kućanstava nalazi se ispod gornje granice dohotka i time se može kvalificirati za socijalne stanove; Danska i Nizozemska u kojoj više od polovice stanovništva ispunjava uvjete za socijalne stanove unatoč novouvedenim gornjim granicama dohotka.
Nasuprot univerzalističkom modelu nalaze se ciljani i rezidualni modeli koji dodjeljuju stanove prema strože definiranim kriterijima – samo siromašnijima i ranjivim društvenim skupinama poput starijih osoba, osoba s invaliditetom ili pripadnika ranjivih društvenih skupina, poput Roma u Češkoj. Dok ciljani i rezidualni modeli efikasnije usmjeravaju (ograničena) sredstva prema najpotrebitijima, prednost univerzalističkog modela je, između ostalog, izbjegavanje getoiziranja određenih skupina. Međutim, neke od država s univerzalističkim modelom također u posljednje vrijeme uvode sve strože kriterije za dodjelu stanova, što rezultira većom koncentracijom siromašnijih stanovnika i pripadnika ranjivih društvenih skupina.
Posljednjih desetljeća, javna ulaganja u stambeni razvoj u državama OECD-a u prosjeku su se smanjila, dok je potrošnja na stambene naknade ostala približno stabilna. Socijalni stambeni fond najdrastičnije je smanjen u Poljskoj, Finskoj i Njemačkoj – on se smanjio za 20% ili više u odnosu na 2010. godinu. Sektor se također smanjio u Norveškoj, Novom Zelandu, Estoniji, Ujedinjenom Kraljevstvu i Danskoj. Smanjenje socijalnog stambenog fonda dijelom je povezan s usporavanjem gradnje novih socijalnih stanova, kao i privatizacijom fonda prilikom koje se društveni stanovi pretvaraju u stanove za najam po tržišnoj cijeni (Njemačka) ili ih otkupe sami stanari i time stanovi prelaze u privatno vlasništvo (UK).
U gotovo svim državama, socijalni stambeni fond sve više se namjenjuje siromašnima ili pripadnicima ranjivih društvenih skupina, uključujući Australiju, Nizozemsku, Ujedinjeno Kraljevstvo i države Istočne Europe. Pandemija korona virusa dodatno je naglasila probleme u sustavu društvenog stanovanja, posebno po pitanju cijene i pristupa socijalnim stanovima, s obzirom na nezanemariv broj ljudi suočenih s gubicima prihoda. Autori izvješća u obećanju Europske komisije s početka godine u sklopu najave Europskog Green Deala vide nadu za poboljšanje stambenog fonda, posebno onoga koji se odnosi na društveno stanovanje.
Dora Levačić – Bilten