Poanta priče u kojoj su glavni akteri naoružani tinejdžeri unovačeni u rat sama je po sebi sasvim jasna: svaka vojska je u suštini banda, možda se formira s kakvim-takvim idealom ili ideologijom, ali će se, prije ili kasnije, pretvoriti u bandu. A tom banditizmu su posebno skloni djeca i mladi, odnosno oni koji još nisu razvili ili prihvatili ponašanje u skladu s društvenim normama.
O empatiji kao konceptu ne treba previše ni govoriti, ona nije stvar instinkta, teško se i mukotrpno razvija, a vrlo lako zaboravlja u nekoj kriznoj situaciji. Ona se uzima kao izraz slabosti i upravo je to imao na umu William Golding u svom remek-djelu „Gospodar muha“ koji je svakako poslužio kao osnovna inspiracija za ovaj film. Jednako kao i remek-djelo Francisa Forda Coppole iz 1979. godine, „Apokalipsa danas“.
Gerilska jedinica sastavljena isključivo od djece i tinejdžera ima zadatak da čuva utvrdu u planinskoj zabiti i u toj utvrdi američku zarobljenicu. Jedinica koju sačinjavaju skoro ravnopravno dečki i djevojke zove se Monos, po latinoameričkom mitološkom divovskom majmunu, a mi ih upoznajemo pod njihovim ratnim nadimcima: Vuk, Pas, Bigfoot, Štrumf, Boom Boom, Lady, Šveđanka … Zarobljenicu, pak, upoznajemo pod nadimkom Doktorica. Naređenja primaju od komande (pobunjeničke) organizacije koja se zove Organizacija, preko radio-veze ili uživo od Glasnika koji im je strah i trepet, nešto blisko figuri autoriteta.
Glasnik kojeg igra Wilson Salazar, i sam (bivši) gerilac možda fizički veći od svojih podčinjenih, ali on ih trenira, daje im zadatke i čak uređuje odnose u jedinici. Zaplet počinje kada im povjeri zadatak da čuvaju kravu i odobri svadbu između “vođe” Vuka (Giraldo) i Lady (Quintero). U pijanom tulumu, čim Glasnik ode, krava fatalno strada od rafalne pucnjave, a Vuk pod pritiskom presudi sam sebi. Komandu preuzima Bigfoot (kolumbijsko-američki glumac Moises Arias u prvoj ulozi na materinjem španjolskom jeziku) koji je spreman da jedinicu izvuče iz službenog lanca komande i sam je vodi čeličnim stiskom.
Kada stigne naređenje da Doktoricu (američka televizijska i filmska glumica Julianne Nicholson) premjeste na drugu lokaciju, Bigfoot će iskoristiti priliku da ostvari svoje ambicije i postane gospodar života i smrti za one nad kojima mu je komanda povjerena. Međutim, kako to obično biva, i protiv njegovog čeličnog stiska se sprema pobuna, jer svatko u jedinici ima neke svoje planove, želje, ciljeve i metode preživljavanja, a ni zarobljenica više nije mirna i pokorna, već koristi svaku priliku da pobjegne …
https://www.youtube.com/watch?v=disclpVzoMQ&feature=emb_title
Pored spomenutog Goldingovog teksta i njegove filmske adaptacije u režiji Petera Brooka, kolumbijski redatelj Alejandro Landes u svom filmu citira još neka od kapitalnih djela filmske i literarne lektire. Tu su, prije svega, roman „Srce tame“ Josepha Conrada i njegova filmska adaptacija, Coppolino remek-djelo „Apokalipsa danas“, a na „domaćem terenu“ tu je recentni festivalski hit „Zagrljaj zmije“ Cira Guerre u kojem gledamo sraz „civilizacije“ i divljine. Vizualno su kao inspiracija poslužili Terence Malick i Alejandro Gonzalez Inarritu, odnosno njihov direktor fotografije Emanuel Lubezki kojeg Landesov snimatelj Jasper Wolf obilato citira sa pregršt dugih, kontroliranih „vožnji“ kamere u uvjetima vrlo specifičnog svjetla u vrlo specifičnom krajoliku.
Vrlo dobar je i izbor glumaca koji je mješavina poznatih imena kao što su Moises Arias i Julianne Nicholson te ostatka slabo poznatih mladih glumaca, debitanata i naturščika. Jasno je zašto su najzahtjevnije uloge dobili profesionalci, jer su i Arias i Nicholson izvrsni u pozicioniranju ne baš detaljno napisanih likova, ali se kao glavno otkriće filma nameće Sofia Buenaventura, dakle glumica u vrlo i eksplicitno muškoj ulozi. Taj potez u filmu nije ničim objašnjen i djeluje kao Landesov hir, ali ovdje to „šljaka“ utoliko što ni u jednom trenutku ne posumnjamo da dječaka s nadimkom Rambo zapravo igra glumica.
Kada govorimo o filmu „Monos“, jasno je da je riječ prije svega o visceralnom, organskom iskustvu i nečemu što ostavlja instantni dojam. Ta formula neugodne priče, izraženog vizualnog stila i dominantne muzičke podloge koju potpisuje Mica Levi, poznata britanska kompozitorica i pjevačica, djelovala je na žirije brojnih velikih svjetskih festivala kao što su Sundance, San Sebastian i brojni drugi, među kojima je i onaj najrecentniji, Zagreb Film Festival gdje je u kategoriji dugometražnog filma „Monosu“ dodijeljeno posebno priznanje žirija. Međutim, to sve treba izdržati još jednu provjeru ukoliko mu odlučimo prići hladno i racionalno, a tu se „Monos“ ne drži tako dobro.
Uspješna formula neugodne priče, izraženog vizualnog stila i dominantne muzičke podloge (FOTO: Monos)
Problem je prvenstveno etički i pritom vrlo kompleksan. Država u kojoj je smještena radnja ostaje neimenovana, ali apstraktni kontekst ovdje djeluje kao maska kojom se pokriva pokušaj neideološkog, odnosno postideološkog prikazivanja stvari. No dobro, neka država ne bude eksplicitno Kolumbija, Bolivija, Ekvador, Peru, ali jasno je da je u pitanju jedna od tih država koje zahvaćaju dijelove Anda i Amazonije. Ono što važi za cijelu tu regiju jeste to da je pobunjenička gerila zastupala ljevičarske ideje i da je pod svoj barjak okupljala i domorodačka plemena. Izjednačavanje obje strane po sistemu „svi su oni isti“ naprosto nije ni etično ni povijesno korektno, jer su jedni imali povijest zločina protiv čovječnosti, a drugi ipak ne.
Drugi etički problem je, pak, uže vezan za filmsku industriju. Latinoamerički filmaši često pristaju na „egzotiku“ u tretmanu svojih zemalja, iako znaju da su se prilike tamo umnogome promijenile. Ali je publika oko filmskih festivala i relevantnih akademija koje dodjeljuju nagrade jednostavno navikla na tu staru sliku koju će im filmaši servirati. Na toj razini je „Monos“ primjer kalkulantskog filma, ali je zato kada se drži onog univerzalnog o prirodi ratovanja i o tome kako ono nužno stvara monstrume izuzetno dojmljiv film koji je usput i zanatski itekako impresivan.