Hrvatska će sveučilišta narednih godina, očito, zjapiti poluprazna. Rezultat je to niza faktora koji se mogu svesti pod zajednički nazivnik: improvizirana politika visokog obrazovanja zasnovana na interesnim skupinama.
Na jesenskim upisnim rokovima na velikom je broju fakulteta i veleučilišta u Hrvatskoj ostalo puno slobodnih mjesta. Štoviše, čini se da se radi o rekordnoj godini – po padu broja upisanih brucoša. Već se počelo govoriti i o trendu pada zainteresiranosti za fakultete. Čini se da je nakon 20 i više godina, HDZ-ova politika obrazovanja za tržište rada urodila plodom: budući da se u Hrvatskoj zapošljava samo konobare, prodavače i čistačice u turizmu jer se posao, uz pokoju iznimku, u ostalim sektorima dobiva preko “preporuke”, fakulteti napokon počinju zjapiti prazni. Zaključak je kako je studenata premalo jer je maturanata premalo, ili da su upisne kvote za sveučilišta i veleučilišta prevelike. Iako je točno jedno i drugo, ovdje ćemo se baviti samo potonjim pitanjem upisnih kvota o kojima se odlučuje na razini pojedinih odsjeka, odnosno fakulteta. Dio je to organizacije visokoobrazovnog sustava koji spada u sveučilišnu autonomiju.
S obzirom na to da se rasprava o kvotama obično vodi unutar binarnih opcija – ili potrebe društva ili tržišta rada – stvarna važnost naizgled birokratskog pitanja u pravilu ostaje nevidljiva ispod rasprava o autonomiji sveučilišta koja tobože stoji na braniku akademske izvrsnosti. Sveučilišna autonomija već dugo ne brani ništa osim dominantnih (desnih) ideologija, individualnih fotelja, nepotizma, konformizma i odmaka od društvene stvarnosti.
Upisne kvote na sveučilištima u Hrvatskoj jesu prevelike. One ne odgovaraju potrebama društva – što bi bio lijevi princip planiranja visokog obrazovanja, koji uključuje strateško i sistemsko planiranje kratkoročne, srednjoročne i dugoročne budućnosti – no, ne odgovaraju ni neposrednim potrebama tržišta rada. Umjesto toga, one su predmetom sveučilišnih manipulacija, odnosno odraz komercijalnih potreba samih sveučilišta kao poslovnih tijela, a ne kao organa odgovornih za nevidljiva, apstraktna društvena vezivna tkiva koja bi te kvote, jednom opredmećene u obliku konkretnog posla, trebale ispunjavati. Da bismo zapravo ovo razumjeli, moramo prvo ponuditi nešto širi kontekst.
Kontekst i funkcija
Dugoročni proces uništavanja obrazovnog sustava započeo je početkom devedesetih, još u ratno doba, s prvim prijedlogom obrazovne reforme koji je ciljao ka potpunoj privatizaciji srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja u Hrvatskoj. Plan je tada bio propao, no baš kao i nakon odustajanja od prve privatizacije HEP-a ili željezničkog sustava, krenulo se u postupno mrvljenje sustava jer je razrušenim sustavima lakše manipulirati nego zdravima. Vidjeli smo to i prije i poslije bolonjske reforme, koja je i sama imala istu funkciju. Njezina je svrha bila eliminirati izboreno pravo na obrazovanje i pretvoriti ga u uslugu. Usluga je roba, njome se može trgovati, dok se pravima ne može. Tad je, otprilike kad i bolonjska reforma, na scenu bio stupio GATS (Opći ugovor o trgovini i uslugama) nakon kojeg je svaki pokušaj obrane prava na obrazovanje od tržišne organizacije postao gotovo uzaludan.
A onda se dogodila 2009. godina i studentske blokade diljem države. Ma što vam danas rekli, da na početku bolonjske reforme (2005.) tadašnji HDZ-ov ministar Dragan Primorac nije obećao sakriti rupe i besmisao prvostupništva u hrvatskoj varijanti bolonjske reforme besplatnim upisom magistarskog stupnja svima koji završe prvi stupanj, od tog vala blokada možda ne bi bilo ništa. Jer kad je pola godine prije upisa prvih sveučilišnih mastera izišao natječaj i kad se pokazalo da se uvodi potpuno plaćanje drugog stupnja, suprotno Primorčevim obećanjima, izbila je panika u cijeloj prvoj bolonjskoj generaciji, neovisno o studiju i sveučilištu. Situacija je bila jasna: prerezali su klasično visoko obrazovanje na dva dijela. Na prvi stupanj koji nije nosio kvalifikacije, ali se plaćao kao i do tada, te na drugi stupanj koji se trebao plaćati u potpunosti, i to skupo, i koji jest nosio kvalifikacije. Dok se s prvim stupnjem nije moglo raditi uopće u javnom sektoru, a u privatnom se moglo po koeficijentima srednje stručne spreme, za drugi stupanj nisu svi imali novaca. Ostatak je, reklo bi se, povijest. Studenti su se izborili za tzv. besplatno obrazovanje.
Ali danas, deset godina kasnije, od tog besplatnog obrazovanja u Hrvatskoj nema gotovo ništa. Prvi upis svih semestara jest besplatan, no svaki nepoloženi kolegij se plaća minimalno 500 kuna. Za obrazovanje djelomično plaća država, a djelomično studenti sami. Cijelu priču je pratio klasični spin o lijenim studentima kao motivu za uvođenje plaćanja. A zapravo se radilo o tome da sporije kroz obrazovni proces prolaze studenti iz siromašnijih obitelji, zbog toga što moraju raditi kako bi se obrazovali. O ovome sada ima toliko istraživanja – čak i na hrvatskom jeziku – da i obična gugl pretraga izbacuje uvjerljive rezultate. Ipak, i dalje slušamo laži o lijenim studentima. Realno, studentska lijenost rezultat je ekonomske privilegije, a ne siromaštva.
Tihe bitke u pozadini blokade 2009.
U gunguli studentskih blokada i otkrivanju brojnih važnih problema, nekoliko je pitanja ipak ostalo sakriveno. Upisne kvote su svakako jedno od njih. Njihova je važnost ostala nevidljiva jer bi razotkrivanje kaosa koji leži iza pitanja kvota vjerojatno bilo rasturilo Sveučilište u Zagrebu i privatiziralo njegove isplative programe te dokinulo one neisplative. Rizik preispitivanja tog problema je bio previsok, stoga je taktika savezništva Sveučilišta sa studentima, a naspram Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, zapravo bila jedina koja je jamčila daljnji opstanak Sveučilišta u postojećem obimu i tada aktualnim dekanima zadržavanje pozicija. Jer studenti su otkrili da upisne kvote služe kao popunjavanje budžetskih rupa svih sveučilišta. Autonomija sveučilišta stoga je postala ključnom frazom profesora. Ni približno dovoljno tekstova nije napisano o tome koliko je ta ideja “autonomije sveučilišta” zaštitila studente od intervencije policije, ali i akademsku zajednicu od “čistke”.
Autonomija sveučilišta postala je tada svetom kravom. Narušavanje autonomije u bilo kojem pogledu smatralo se opresivnim političkim činom. Dok je studente štitila od pravnih posljedica okupacije fakulteta, profesori su u vlastitu svrhu proširili njezino značenje. U svojim počecima, autonomija je trebala značiti tek sadržajnu, programsku, odnosno kurikularnu autonomiju. Njezin cilj bilo je osiguranje slobode akademskog rada od raznih režimskih pritisaka, a to je značilo i fizičku zaštitu akademskog prostora od opresivnih državnih aparata poput policije. No, u pravno gotovo zrakopraznom blokadnom prostoru u kojem je istovremeno s otporom rasla i podrška komercijalizaciji obrazovanja, autonomija je podrazumijevala i kontekst sveučilišnih financija. Budući da su duboko integrirane ideje društvene funkcije javnih institucija onemogućavale osmišljavanje novih usluga specijaliziranih za zaradu, a i budimo realni, profesorima se to, makar u društveno-humanističkom polju, činilo nemoralnim, fakultetima je preostalo naplatiti se od studenata.
No, prije nego što objasnimo ovo, potrebno je još kazati da je istovremeno s idejom kontinuirane zarade na tržištu, Ministarstvo napokon kapituliralo pred studentima te omogućilo financiranje prvog upisa na javni trošak. Suprotno dotadašnjem planu pune komercijalizacije, Vlada, odnosno niži službenici u MZOŠ-u na brzaka su prepravili dotadašnje planove i “odokativno”, s obzirom na budžet koji im je stajao na raspolaganju odlučili uvesti financiranje “po glavi studenta”. To je značilo da je Vlada in situ odlučila koliko ih prosječno košta jedan student. Taj je iznos naravno potpuno arbitraran, a iznosio je 3.500 kuna po godini. Istovremeno su školarine iznosile od minimalnih 7.000 kuna na više. Kontradikcija je bila evidentna: trošak studiranja po glavi studenta se računao po različitim kriterijima ovisno o tome od koga se plaćanje očekuje: od države ili od samih studenata, pa je tako i cijena varirala za dvostruki iznos ili više. Kvote su tu počele imati funkciju financijske kompenzacije, postale su instrument zakrpe budžetskih rupa. Neki su fakulteti pritom posebno pretjerali s podizanjem kvota. Osim kategorije studenata koji se upisuju “uz potporu ministarstva” i na “osobne potrebe” zadržali su ili uveli i kategoriju izvanrednih studenata.
Kvote, napokon
Ta kategorija izvanrednih studenata ogroman je problem. Načelno, studij uz rad je nešto što svakako treba postojati. Povijesno, radi se o kategoriji uvedenoj još u socijalizmu a kako bi se pripomoglo edukaciji radničke klase. Cilj je bio da u industrijaliziranoj zemlji s nisko obrazovanom radnom snagom, firme mogu slati svoje radnike na dodatna obrazovanja koje su same i plaćale. Međutim, u tranziciji i kasnije, ova kategorija studenta postaje isključivo komercijalna. U akademskoj zajednici točno se zna što su izvanredni studenti – to su oni koji su višak, od kojih se niti ne očekuje da zapravo završe faks, a služe cijeđenju novaca iz džepova građana u džepove fakulteta. Neki fakulteti upisuju ogromne količine izvanrednih studenata čija je prolaznost gotovo nikakva. Ti studenti nemaju nikakva studentska prava i od njih se ništa ne očekuje, oni su zapravo klasični drop-out. To odavno nije kategorija studenta uz rad, već je doslovno generiranje nepotrebnih kadrova, vrlo vjerojatno i nezapošljivih. Razni studiji ekonomije definitivno prednjače u ovome i to diljem države. Višak u kvotama treba stoga prvo početi tražiti u kategoriji izvanrednih studenata.
Kaos polujavnog, a polukomercijalnog obrazovnog sustava ostao je tako sakriven upravo u upisnim kvotama. One su i dalje formalno bile pod ingerencijom samih sveučilišta, fakulteta, odnosno na kraju – samih odsjeka. One se formiraju potpuno arbitrarno i odraz su gramzivosti nekih fakulteta i nastojanja drugih da zadrže svoje pretkrizne ekonomske pokazatelje. Danas one služe primarno popunjavaju budžeta pojedinih odsjeka, a taj se višak onda nerijetko isplaćuje profesorima kao dodatak na plaću. One nisu izraz nikakvih potreba, ni društvenih ni onih za “tržište rada”. Ovako prenapuhane, one su neizravna posljedica smanjivanja ulaganja u visoko obrazovanje, “mjera štednje” i “stezanja remena”. Nenadgledive su jer spadaju u domenu autonomije sveučilšita, a opet postaje potrebno da ih se ukloni ili ograniči.
Ipak, vratiti kvote u ruke Ministarstva ili bilo kojeg drugog “vrhovnog tijela” bilo bi pogrešno. Iako je potupno jasno da Hrvatskoj ne treba 65 indologa godišnje te da je i pola od toga debelo previše, ipak indolozi Hrvatskoj trebaju, makar i funkcionirali kasnije više kao sociolozi, kulturni radnici ili novinari. Trebaju joj kao ona skupina ljudi koja promatra društvo iz neke druge perspektive, ponekad sa srušenim predrasudama, ponekad sa samo drugačije sazidanima. Kako bilo, intelektualno, filozofsko, kulturološko, sociološko i drugo bogatstvo koje bilo kojem društvu donosi široki dijapazon studija ne bi trebao biti upitan. Takvi studiji doprinose boljem razumijevanju svijeta izvan Hrvatske, drugačijih kultura, društava i povijesti, doprinose naprosto intelektualnom i kulturnom bogatstvu.
Vratiti kvote u ruke Ministarstva značilo bi pristajanje na liniju manjeg otpora i gašenje svega u što društvo treba ulagati a što u konačnoj računovodstvenoj bilanci ne rezultira debelim plusevima. Visoko obrazovanje, pogotovo najugroženija društveno-humanistička grana, ipak je tu da društvu osigura dimenziju koja nadilazi onu strogo ekonomsku. Struke koje nisu tržišno isplative su itekako društveno korisne. Društvo s uništenim društveno-humanističkim znanostima nefunkcionalno je društvo. To je društvo kojim dominiraju razni opskuranti različitih profila i figuriraju kao autoriteti. To je društvo osakaćenog novinarstva: društvo frustrirane medijske publike koju je moguće uvjeriti da su agresori oni najugroženiji, a žrtve oni najmoćniji. Kao što smo već pisali na Biltenu prošli tjedan, akademska žabokrečina važan je aspekt ovog problema. A upisne kvote su teško prepoznatljiva rana čija biopsija otkriva terminalnu fazu smrtonosne bolesti.