Upamćen kao autor satirično-humorističnog romana “Mrtve duše” i komedija “Revizor” i “Ženidba”, Nikolaj Vasiljevič Gogolj tek će se u ponekoj simpatičnoj, opskurno opremljenoj antologiji ukazati kao pisac horora. Iako je teško naći reprezentativan izbor njegove proze koji ne sadrži pripovijetke “Začarano mjesto” i “Vij”, naravno i “Strašnu osvetu”, o Gogolju se u pravilu neće govoriti kao o fantastičaru ili piscu pripovijesti strave i užasa.
Tako je bilo od početka. Gogolj nije odmah stigao do svjetskog čitaoca. Prevodila ga je Viadro, prijateljica i žena Turgenjevljeva. U mondenim krugovima o njemu se govorilo: “Čovjek govori o seoski prostim ljudima, i još Rusima, to je uvijek zanimljivo francuskom čitaocu”. Na to će upozoriti Viktor Šklovski u knjizi o sižeu “Energija zablude”. Danas se tako u mondenim krugovima kaže: “Francuskom gledaocu je zanimljiva rumunska kinematografija”. Ali to što je Gogolj kod svjetskog čitaoca sprva doživljen kao pisac ruskog sela nije jedini razlog zbog kojeg nije doživljen kao pisac horora, kao što se jedini razlog ne krije ni u činjenici da su “Mrtve duše” po svemu neuporedivo značajnije djelo od “Strašne osvete”.
U odbranu horora
Onaj koji kaže da ima sto i hiljadu razloga zbog kojih se o Gogolju malokad govori kao o piscu horora vjerovatno je u pravu. Ja ću se, međutim, držati traga koji vodi samo za jednom od tih mnogobrojnih i nejasnih kauzalnosti što se roje i pližu u pomrčini prošlosti. U tom jatu aveti i sjena, zanimljivijom od ostalih čini mi se jedna koja, najjednostavnije rečeno, poručuje: priča “Strašna osveta” nije za svakoga.
Svaki trag odnekud treba početi slijediti. Ne bez razloga, ovdje je na početku jedan pledoaje za horor kao žanr štampan u januaru 1921. godine.
U eseju “U odbranu ‘Dagona’”, napisanom kao odgovor na negativne kritike upućene horor-priči “Dagon”, Howard Phillips Lovecraft već u prvoj rečenici piše da je ta priča, kao i sva srodna djela, namijenjena ograničenoj publici. U nastavku će lakonski ustvrditi da se sva proza može razvrstati u tri glavne grupe: romantičnu, realističnu i imaginativnu. I romantizam, koji se oslanja na emocije, i realizam, koji se oslanja na čist razum, prema njegovom mišljenju, kao zajedničku crtu imaju to što se bave objektivnim svijetom – stvarima, a ne onim što stvari nagovještavaju. Oba, dakle, ignorišu imaginaciju, koja, prema Lovecraftovom mišljenju, grupiše izolovane utiske u predivne obrasce i nalazi čudne relacije i asocijacije između objekata po prirodi vidljivih i nevidljivih. Kako su emocije i analitički razum kao psihološki vidovi doživljavanja i razumijevanja stvarnosti mnogo prisutniji od imaginacije, tako je imaginativna književnost rijetka pojava. Imaginativni umjetnici uvijek su u manjini i nikad ih ne cijene, zaključio je Lovecraft, usidren u samoći.
Vodeći se zaključkom tog samotnjaka, uronit ću u svijet Gogoljeve pripovijesti “Strašna osveta” (u “Šinjel”, N. V. Gogolj, Biblioteka Dani, Sarajevo, 2004.; prevod: Milica Milidragović, Roman Šovary i Iso Velikovanović) tražeći razloge zbog kojih imaginacija može biti zazorna emociji i analitičkom umu.
Prvi razlog je svakako to što se u tematskom središtu ove Gogoljeve pripovijesti našao tabu rodoskvrnuća. Kao kamen koji padne u vodu, taj će tabu ustalasati površinu priče, a kada se događaji smire, djelovat će iz dubine mračnom energijom koje aktanti u priči nisu ili ne žele biti svjesni. Tabu je, kao što znamo, pomisao koja je potiskivana; naprimjer, pomisao da bi u čovjeku (čak u svakome) uopšte mogli postojati libido-ciljevi ili libido-varijante koje bi mogle uzdrmati temelj strukture porodice ili strukture klana. U Gogoljevoj priči incest kao libido-cilj osim što podriva temelje porodice pana Danila Burljubaša, istovremeno u pitanje dovodi cjelokupnu patrijarhalnu strukturu kulture kozaka. To je element horor-priče: neki osnovni, potajni užas ili nenormalnost – stanje, stvor itd.
Nemio gost
U priči “Strašna osveta” kao sižejna sila koja kreira osnovni užas ili nenormalnost najprije će se pojaviti stvor – i to u Kijevu, na svadbi sina jesaula Gorobeca. Satansku obrazinu toga vješca razotkrivaju ikone oca Bartolomeja, na kojima ukras nije bogat, ne bliješti ni srebro ni zlato, ali ko ih drži u kući, toga se ne usuđuje dirnuti nikakva nečista sila. Ikone oca Bartolomeja odbranile su od prvog satanskog napada kulturu kozaka, koja se u pripovijetki oslanja na dva temeljna elementa: pravoslavlje i ratničku hrabrost. Prvi je element sakralni, drugi profani, prije svega u asocijativnom smislu kao element koji sa svojom opozicijom tvori jedinstvo neba i zemlje, ali će se u pripovijetki pokazati da je on i doslovno profan. Vratimo se, međutim, vješcu – u ovom slučaju, kako to kaže pan Danilo Burljubaš, nije toliko strašno to što je na svadbu došao vještac, već je strašno to što je došao nemio gost. Njegovim dolaskom u jednoj kulturnoj formaciji otvara se pukotina koja počinje ugrožavati njene temeljne strukture, pomjerajući inicijalnu nenormalnost uzrokovanu pojavom čudovišnog stvora ka stanju temeljnog užasa (“Šta mu je to sunulo da dođe ovamo? Čuo sam da Ljasi kane graditi neku tvrđavu da nam presijeku put do Zaporožaca”, rezonuje pan Danilo. Na drugom mjestu, sam pripovjedač kaže: “Ne čami vještac u dubokom podrumu zbog čarobnjaštva i bogumrskih djela. O njima sudi samo bog. On čami zbog potajne izdaje, zbog šurovanja s neprijateljima pravoslavne ruske zemlje, što je katolicima htio prodati ukrajinski narod i spaliti kršćanske crkve”).
Taj nemili gost razotkrit će se na salašu pana Danila, kao otac njegove žene Katarine. Nije nebitno to što vještac/nemio gost do kraja pripovijetke ostaje bez vlastitog imena, oslovljen samo kao Katarinin otac, iako priču pripovijeda transcendentalni pripovjedač. Iza tog nedostatka vlastitog imena prvobitno se javlja sumnja – čovjek bez vlastitog imena nije čovjek. Čak i mrtvima na nadgrobne spomenike upisujemo vlastita imena. Vlastitim imenom potvrđuje se pripadnost nekoj zajednici, odnosno, posredstvom vlastitog imena čovjek može biti identificiran kao član neke zajednice. Dakle, Katarininog oca u pripovijetki prati sumnja – on možda nije čovjek. To, međutim, nije jedini razlog zbog kojeg je ovaj lik lišen vlastitog imena. Odsustvo vlastitog imena, odnosno prisustvo zabranjene riječi, ukazuje na to da je tabu prenesen i na frazeološki plan pripovijesti. Ali otkuda je prenesen? Kako zapaža Wayne C. Booth, jedan od najočitijih artificijelnih sredstava pripovjedačevih jeste trik zalaženja ispod površine radnje da bi pouzdano sagledali duh i srce neke ličnosti. Kada se Gogoljev transcendentalni pripovjedač spustio ispod površine radnje, tog vlastitog imena već nije bilo. Zašto ga nije bilo, jasnije će biti nešto kasnije.
Prije nego što nastavim put kroz svijet ove pripovijesti, zadržat ću se kratko na liku satanskog vješca. U svojoj “Historiji magije” Richard Cavendish piše da vještice nisu u narodu uvijek bile povezivane sa zlom i da se, grubo rečeno, mogu razlikovati tri vrste vještica. Prva je “vješta žena” (muški ekvivalent joj je “prepredenjak”) koja koristi čini (uključujući biljne ljekarije i molitve) kako bi izliječila od bolesti, uljepšala stazu ljubavi i sl, i ima priznato mjesto u zajednici. Druga je “crna vještica” (stigma kojom je društvo češće obilježavalo žene nego muškarce) za koju se vjeruje da je puna užasavajuće zlobe i pakosti, nju je društvo odbacilo. Treći tip je “satanska vještica”, koja je potomak “crne vještice” formiran kroz narodna vjerovanja, a Cavendish ističe da su na formiranje lika “satanske vještice” (također stereotip kojim je češće karakterizirana žena nego muškarac) možda uticali podvizi koji su pripisivani šamanima. “Satanska vještica” može da prevaljuje velike razdaljine, da posmatra događaje, da nanosi štetu ljudima i da se bori sa drugim vješticama. Ona nije neprijatelj samo pojedinaca (kao “crna vještica”), već čitavog društva. Cavendisheva studija, međutim, istražuje samo porijeklo lika vještice u Zapadnoj i Sjevernoj Evropi. Kako je lik vještice formiran u ruskim narodnim vjerovanjima nije mi poznato, ali u Gogoljevu pripovijest, sa funkcijama lika “satanske vještice” kakvu opisuje Cavendish (pan Danilo će vješca na nekoliko mjesta nazvati antikrist), vještac ulazi iz folklora, odnosno iz čarobne bajke.
Zamaskirani zaplet
“Ali kad je jesaul digao ikone, kozakovo se lice najedanput sasvim promijeni: nos mu se odulji i nakrivi ustranu, mjesto smeđih zaigraše mu zelene oči, usta mu pomodriše, podbradak mu stade drhtati i zašilji se kao koplje, iz usta mu iskočiše zubi derači, niže glave mu se napravi grba, i kozak postade starac”, opisuje Gogolj vješca. To je portret Kaščeja Besmrtnog (Кощей Бессмертный). Iako junak iz Gogoljeve pripovijesti nije identičan sa onim o kome pripovijeda narod, legenda o Kaščeju Besmrtnom pojavljuje se kao podloga u podtekstu iz kojeg izrasta struktura Gogoljeve pripovijesti. Ta legenda nije lišena tuge (pri čemu mislim na to da društvo koje pripovijeda legendu moralno olakšava Kaščejeve “sadašnje” postupke zbog nepravde koja mu je nanesena u “prošlosti”). Kaščej je bio ratnik, junak, ali su ga prijatelji izdali, pa je pao u zarobljeništvo. Prođoše godine, lanci zahrđaše, Kaščej se oslobodi i krenu u osvetu. Kaščej u čarobnim bajkama često drži u zarobljeništvu žene glavnih junaka (po tome je, kao i još nizom osobina, identičan sa Baš Čelikom). Narodno saosjećanje sa Kaščejem sačuvalo se i u Gogoljevoj pripovijesti (taj se efekat javlja kao posljedica prisustva pripovjedača ispod površine priče), a prenosi ga Katarina, još nesvjesna, iako možda sluti, da je vještac njen otac: “Kažu da se rodio tako strašan… i još se izmalena nijedno dijete nije htjelo igrati s njim. Slušaj, pane Danilo, kakve strahote govore o njemu: vazda mu se činilo da mu se svi rugaju”. Koristeći legendu o Kaščeju Besmrtnom kao gradivni osnov, Gogolj će u “Strašnoj osveti” izgraditi niz zapleta i raspleta.
Gogolj je majstor zamaskiranih zapleta. U “Mrtvim dušama”, kako primjećuje Viktor Šklovski, u nepoznati grad stiže obična kočija, kojom putuju siromašne spahije, sveštenici i još neko. Dva čovjeka gledaju kočiju. Govore o tome kakva je kočija, kakvi su točkovi, dokle mogu da odvezu. Time se otkriva: čovjek koji putuje, putovaće još dugo, on je lutalica, nešto traži; u opisu točkova ima neke tajne.
U “Strašnoj osveti”, nakon što dvadeset jednu godinu od njega nije bilo ni traga ni glasa, u kuću pana Danila Burljubaša dolazi otac njegove supruge Katarine. Nosi čudan crveni zobun, odbija da jede hranu kojom se zalažu pan i kozaci, ne pije ni medovinu ni rakiju, samo neku crnu vodu iz čuturice koju nosi u njedrima; u njegovoj pojavi i ponašanju ima neke tajne.
Opet prepoznajemo jednog junaka iz čarobne bajke – neprijateljski tast. Njegova je sižejna funkcija u bajci da junaka iskušava teškim zadacima (u bajci je često, identično kao u “Strašnoj osveti”, tast veliki mag). Komplementaran s pojavom neprijateljskog tasta je i motiv iskušavanja hranom. U bajci je taj motiv odraz ritualnog hranjenja povezanog sa stupanjem u brak i boravkom u drugom svijetu. Zajedništvo u hrani tvori i zajedništvo u rodu (“Primitive Religion”, M. P. Nilsson). U “Strašnoj osveti” prisutna su oba motiva, samo u inverziji, vještac/nemio gost dolazi iz drugog svijeta, i pristupajući trpezi pretvara se u neprijateljskog tasta. Katarinin otac dolazi sa svojom funkcijom iz bajke: on, sa željom da postane muž svojoj kćerki, počinje iskušavati pana Danila Burljubaša. Neprijateljski tast u bajkama je često car koji nema vlastito ime (npr. stari car ili morski car), a koji može figurirati kao ekvivalent za Kaščeja Besmrtnog. To je razlog zbog kojeg Gogoljev pripovjedač, kada se spustio ispod površine radnje, nije našao ime Katarininog oca – tamo ga nije ni bilo.
Zadaci kojima neprijateljski tast iskušava junaka u čarobnoj bajci imaju karakter takmičenja u magiji. No, nakon što se opekao na vatri ikona oca Bartolomeja, Katarinin otac će promijeniti kurs i potražiti drugi put kako bi oskrnavio svetinju. Tako će zadaci poprimiti karakter takmičenja u ratnim vještinama. Ali ni magija nije nestala. Vještac kaže panu Danilu: “Ej, kozače! Da znaš… ja slabo pucam, samo na sto hvati moje tane pogađa u srce. Pa i na sablji nisam vrlo vješt: od čovjeka preostaju komadići sitniji od krupice od koje se kuha kaša”.
Čvorišta na kojima se radnja lomi, pravi zaokrete i usmjerava novim pravcem ponovo su motivi iz čarobne bajke: recimo, motiv začarane kuće/dvorca – ta kuća zapanjuje junake. Tako će biti i sa panom Danilom kada se približi staroj, napuštenoj kuli u kojoj se skriva vještac. Čarobni enterijer i čudesa koja vidi otkrit će mu prirodu njegovog tasta.
Ponovit će se i motiv začarane odaje/tamnice iz koje negativni junak u bajci ne može pobjeći bez pomoći nekog od lica koja posjeduje suprotnu moć. Magično dejstvo ikona oca Bartolomeja pokazalo nam je da u “Strašnoj osveti” pravoslavlje preuzima funkciju koju u bajci ima primitivna magija.To dejstvo se ponavlja kada vještac bude zatvoren u ćeliju koju je sagradio neki pustinjak tako da nikakva nečista sila iz nje ne može izvesti zarobljenika, ako se brave ne otključaju istim ključem kojim je svetac zaključavao svoju ćeliju. Vješca može izbaviti samo Katarina. Konačno možemo pod svjetla reflektora staviti i njen lik.
To je još jedan lik iz čarobne bajke – careva kći. Careva kći, njezin otac i njezin ženik u bajci mogu tvoriti različite “trokute silnica”. Osvojena ili nasilno oteta careva kći, zajedno sa svojim ocem, vodi igru protiv junaka i pokušava ga onemogućiti. Moguća je i druga kombinacija: careva kći zajedno sa junakom vodi igru protiv svog oca, gdjekad osobno ubija starog cara (careva kći ponekad je i sama mag). U pripovijetki su te dvije funkcije pomiješane, ona prvo pomaže mužu da zarobi njenog oca, a nakon toga, iako je svjesna očevih bogohulnih namjera, iako sada zna da je on zaklao njenu majku, Katarina ga oslobađa i usmjerava priču ka konačnoj tragediji.
Strašna osveta
Pobjedu junaku u bajci omogućuje čarobni pomoćnik, kakvog pan Danilo u pripovijetki nema (jesaul Gorobec stiže tek da osvjedoči njegovu smrt). Da ima, to više ne bi bila horor-priča, nego bajka. Tako će vještac ubiti i pana Danila i Katarinu i njihovog sina Ivana. Međutim, kozake će neko (bog, tj. pravoslavlje) spasiti. Nakon što vještac ubije i jednog svetog pustinjaka i potom se uputi na Krim Tatarima, putevi će prestati da ga vode. Umjesto u Kanev, put će ga dovesti u Šumsk, umjesto u Kijev, on će dospjeti u Halič, sve dok se pred njim ne ukažu Karpatske gore i visoki Krivan. Tu će se oblaci razmači, a pred vješca će stupiti veličanstven konjanik. I tako: “Često se u Karpatima čuje zviždanje kao da tisuću vodenica točkovima šumi u vodi. To u ponoru, iz kojeg nema izlaska, koji još nije vidio nijedan čovjek, jer se boji proći onuda, mrtvaci grizu mrtvaca”.
Pripovijetka “Strašna osveta” na sjajan način pokazuje kako siže luta kroz kulture i kako pisac sižeom ispire život: najprije je čarobna bajka ponovo artikulirala jedan tabu primordijalne zajednice, a onda se taj tabu ukazao u jednoj horor-priči u građanskoj književnosti 19. vijeka, uvjeravajući nas da se s tehnološkim napretkom civilizacije temeljni mitovi i ustanove na kojima se zasniva zajednica ne moraju promijeniti. Ne treba, međutim, misliti da je bajka slučajno u podtekstu ove horor-pripovijesti, jek kako tvrdi Vladimir Jakovljevič Prop: “Bajka oštro niječe postojanje bračnih odnosa”.
Međutim, kod Gogolja to nije sve. On će u apendiksu ponuditi još jedan razlog zbog kojeg “Strašna osveta” nije priča za svakoga: atavizam. U tom objašnjenju u produžetku, transcendentalni pripovjedač će se, u gradu Gluhovu, povući pred nekim slijepim starcem koji svira na banduri. Taj će starac, pjevajući pjesmu o dvojici kozaka (Ivanu i Petru) koji su za vrijeme kneza Sedmogradskog ratovali protiv Turaka, obnoviti sentiment narodnog suosjećanja sa Kaščejom Besmrtnim, nesvjestan da svojom pjesmom čitaocu “Strašne osvete” objašnjava da je vještac i sam žrtva predodređenja zbog grijeha izdaje koju ju počinio njegov davni predak. Tako je Gogolj u svojoj horor-pripovijesti obnovio još jedan drevni motiv, ali ovoga puta ne iz čarobne bajke, nego iz antičkog mita: prokletstvo roda.
Sve zlo koje je počinio vještac bilo je predestinirano, on je i sam žrtva predodređenja, lik koji mora izvršiti nalog sudbine. Njegov predak Petro izdao je i lišio potomstva Ivana s kojim je dotad živo kao s bratom rođenim. Bog koji se pojavljuje u apendiksu posvemu je nalik starogrčkom bogu, koji ne sudi bez ironije. Bog će dopustiti Ivanu da sam izabere kaznu za Petra (“Učini tako, Bože, da cijelo njegovo potomstvo na zemlji nema sreće, da posljednji od njegova roda (Katarinin otac) bude takav zlotvor kakva još nije bilo na svijetu. I zbog svakog njegovo zlodjela neka djedovi i pradjedovi njegovi ne nađu mira u lijesovima svojim, neka trpe muke kakve svijet ne pamti, i nek’ ustanu iz grobova!”), ali će kazniti i Ivana zbog preokrutne kazne koju je smislio. Tako se u ovom neobičnom obratu ispostavlja da su kozaci sami ugrozili temeljnu strukturu svoga klana, zbog toga što je jedan od njih počinio Judin grijeh (u toj božanskoj ironiji pravoslavlje ih i kažnjava i spašava od kazne).
Optimistični čovjek, čovjek koji voli ekonomiju, pravo i tehničke nauke, čovjek koji svijet razumijeva emocijom i analitičkim umom, ne može voljeti tu književnost neprijatnih i ponekad potpuno nemogućih slika. Jer horor-pripovjedač, kako kaže Lovecraft, ne piše pričice za djecu, ne daje korisne pouke, ne mućka površne stvari za dizanje elana, niti didaktički ponavlja nerješive ljudske probleme.