Aleksandar Vučić je nakon najnovije kosovske krize razgovora sa Federikom Mogerini, pa u obraćanju novinarima nastavio da diže ulog u partiji pokera koja je već završena. Vućić je podsjetio da on komanduje Vojskom Srbije te da je po srpskom Ustavu Kosovo dio Srbije. Što će reći da on vojsku, kad hoće, samo što on to neće, može poslati na Kosovo i uhapsiti Tačija i Haradinaja
Ovo mi je ispričao čovjek koji je bio akter 5. oktobra.
Masa je na ulicama Beograda, da tamo brani Koštuničinu pobjedu nad Miloševićem. Sistem se raspada, a njegov kraj će ozvaničiti Miloševićevo televizijsko priznanje izbornog poraza.
Srbija vri, a lideri DOS-a sred tog dobro organizovanog haosa pokušavaju pronaći Koštunicu. Kao u Poovom „Ukradenom pismu“ – ono što su tražili na svim mjestima gdje je mašta smatrala da može biti skriveno, sve je vrijeme bilo tamo gdje mu je i mjesto. Poovo pismo na stolu a Vojislav Koštunica kući.
Ekipa iz DOS-a pronalazi ga u njegovom stanu, sa mačkom u krilu, kako čita Carla Schmitta. Priča je do sada anegdota, možda čak i trač: ako su lagali mene, i ja lažem vas, rekao bi Đorđe Balašević. Pređimo sada na literarnu konstrukciju. Koju Schmittovu knjigu Koštunica čita? Možda „Političku teologiju“, u kojoj filozof prava iznosi zloglasnu definiciju suverenosti: suveren je onaj koji odlučuje o vanrednom stanju? Po Schmittu je, dakle, suveren ne onaj koji (narod preko svojih predstavnika u skupštini, na primjer) stvara zakon, nego onaj koji odlučuje kada će zakon biti suspendovan. Jednostavno je, ali da još pojednostavimo (decisionism for dummies): suveren je onaj ko hapsi. Schmittov decizionizam podrazumijeva da validnost neke odluke ne odlučuje njen sadržaj, nego činjenica da je odluku donijela valjana instanca na korektan način. Nije šta, nego ko i kako.
Schmitta su čitali svi, i na desnici, čini se još više na ljevici, pa možemo pretpostaviti da ga je čitao i Aca Vučić. Koji odlično igra u gostima: Izetbegovića razvali u Srebrenici, a Kolindu u Zagrebu. Ali mu loše ide sa Albancima. Zašto? Mislim zato što, kada je Kosovo u pitanju, neprekidno zaboravlja ono što je, ako je čitao Schmitta, morao naučiti od njega.
Ono na što su ga kosovske vlasti brutalno podsjetile onda kada su njegovog čovjeka – Marka Đurića, šefa njegove kancelarije za „Kosovo i Metohiju“ – uhapsile pa vukle po asfaltu.
I tako demonstrirale suverenost. Pitanje suverenosti je, očito, jedno od onih koja su komplikovana u teoriji, a vrlo jednostavna u praksi. Mnogo je lucidnih teorija o tome šta je i čija je ta suverenost, no sve se na kraju svodi na to ko drži pendrek.
A pendrek je ravnodušan na istorijske i etičke argumente. Pogledajte, recimo, Milorada Dodika. Zbog načina na koji je stvorena Republika Srpska (genocid niti je etičan, niti je legalan) on nije manje gazda u njoj.
Kao što ni Tači i Haradinaj, zbog svega onoga zbog čega Srbija Kosovo smatra „lažnom državom“, nisu manje gazde na Kosovu. Njihov pendrek, kao što se mogao uvjeriti Marko Đurić, nije lažan, nego vrlo stvaran.
Pobjednik donosi svoje zakone. I ne samo to: povrh svega se „etički utemeljuje“ u istoriji koju sam piše.
Poraženi, dakle oni bez pendreka a pod njim, svoju istinu takođe utemeljuju u svojoj verziji istorije. Koja nije zvanična. Ali će, čim se dokopaju pendreka, to biti.
A istorija: ona je duža od pendreka. I više od pendreka boli. Dovoljno je dugačka da će svako dobiti prliku da bude pendrečen i da pendreči. Ako dovoljno dugo poživi – ona ili njena verzija istine – žrtva će postati dželat.
Aleksandar Vučić je nakon najnovije kosovske krize razgovora sa Federikom Mogerini, pa u obraćanju novinarima nastavio da diže ulog u partiji pokera koja je već završena. Vućić je podsjetio da on komanduje Vojskom Srbije te da je po srpskom Ustavu Kosovo dio Srbije. Što će reći da on vojsku, kad hoće, samo što on to neće, može poslati na Kosovo i uhapsiti Tačija i Haradinaja. On je, takođe, spriječio Albance da zauzmu sjever Kosova. Osim toga, neće dozvoliti novu „Oluju“ i „Bljesak“.
Vučić je opet pobijedio u imaginarnoj igri u kojoj je on bio jedini igrač.
Meni se ipak čini kako smo mi, koji smo nekad žetoni a nekad pješadija u velikim nacionalnim partijama, uvijek na gubitku. Stoga, suprotno Kennedyjevom uputu, ne samo da nisam spreman upitati šta ja mogu učiniti za zemlju i naciju, nego jedva da me zanima šta (osim da me gurnu u smrt) one mogu učiniti za mene.
Suveren sam u odbijanju pendreka: ne želim ga na leđima, a još manje u ruci.